Građani trećeg reda

Mrzim se voziti u autobusima i to se već odavno zna. Iako već četiri godine putujem od doma na faks i nazad, i to uglavnom autobusom, dosad se nisam navikao na to silno tramakanje, a ne vjerujem da će to to uopće i dogoditi. Ustvari, ja i ne idem prečesto u Vrgorac, u prosjeku jednom u mjesec i pol dana, ali baš zbog toga autobusa pred polazak iz Vrgorca u Zadar i obratno uhvati me nekakav čudan osjećaj u želucu, kao ovci kad ide pred mesarev nož. Ali, eto život mi nije dao izbora i prisiljen sam se voziti autobusom relativno često i ja sam to tako shvatio i prihvatio. Ali neke stvari u vezi sa autobusima i politikom prijevozničkih tvrtki nikako ne mogu prihvatiti. Jučer sam iza podne krenuo iz Zadra za Split. Taj dio mi je posebno mrzak budući da autobus stane doslovno na sto stanica, jer ipak je kriza i svaki je putnik dobrodošao, ma koliko putovanje trajalo. Ali taj dio putovanja je mila majka prema onome od Splita do Vrgorca. Tramakanje preko Dubaca, Šestanovca, Grabovca i Zagvozda posebno ne volim, ali još više mrzim one male prometove autobuse od 36 mjesta. Oni su skučeni i izrazito neudobni i putnici se u njima osjećaju kao postirske sardine. Promet ih je stavio u pogon na rutu preko Zagore jer gore je, objektivno gledano, manje putnika i ne isplati im se, ali svejedno, oni mi se ne sviđaju. Ako sam već platio kartu 85 kuna(!!!), onda je valjda za očekivati da ću za to dobiti cijeli autobus, a ne samo 2/3 autobusa. Ili ako ćemo izokrenuti logiku, onda bi valjda za autobus 2/3 veličine normalnog trebalo plaćati samo 2/3 cijene karte, jer u stvarnosti ne vrijedi više. Dok sam čekao taj bus gledao sam druge Prometove autobuse koji su polazili na rute za Makarsku i za Zagreb. Bili su lijepi i novi, ili bar noviji. Kad sam ih usporedio sa ovim našim limenim sirotanom skontao sam zapravo na čemu smo. Mi Vrgorčani i drugi hrvatski građani iz prerifernih dijelova Hrvatske su stvarno građani drugog, ili čak trećeg reda. Za triput nekvalitetnije proizvode i usluge plaćamo skuplje. I postavlja se logično pitanje - što nas uopće zadržava na našoj rodnoj grudi da se ne preselimo u Zagreb ili dijasporu. Osim ljubavi i osjećaja vezanosti i pripadnosti za kraj iz kojeg smo potekli - zapravo ništa!