Arheologija i Vrgorac

Sve češće mi kolege arheolozi, koji iskapaju na trasi autoceste koja prolazi kroz Vrgorsku krajinu, pričaju kako stalno nailaze na bogata arheološka nalazišta iz mnogih razdoblja naše povijesti. Štoviše na trenutnoj trasi od Šestanovca do Ravče zasad je nađeno 67 nalazišta, i to samo na zemljištu preko kojeg će proći asfalt, jer se susjedno područje i ne istražuje, budući da investitori autoceste po zakonu moraju financirati i arheološka iskapanja, pa nemaju razloga slati arheologe dalje od trase. Također mi kolege kažu kako ne mogu vjerovati koliko se mnogo tumula (gomila) nalazi u Vrgorskoj krajini, a koje još nisu istražene. Usprkos općem zazelenjivanju kamenjara zadnjih tridesetak godina gomile se ipak jasno vide jer iz njih trava ne raste, što samo po sebi govori o vještini onih kojih su ih gradili. Gomile u našem kraju su različitog postanka, mnogo ih je prapovijesnog postanka, a dio ih je nastao u vremenu mletačko-turskih ratova kada su označavale granicu. Granica iz 1699. išta je otprilike polovicom krajine, a granica iz 1718. današnjom granicom. Objema tim linijama prostire se na desetak gomila. Ove prapovijesne će arheolozi istražiti jer postoji velika mogućnost da će se neki predmeti tamo naći. Prije prolaska trase autoceste Zabiokovlje je bilo jedna velika praznina na arheološkoj karti Hrvatske, premda su neki slučajni nalazi, kao i spomenute gomile davale indiciju da se tu nalazi puno više arheološkog blaga. Kada bi se naši arheolozi odlijepili od Jadera, Salone i Narone i ostalog primorja i malo skočili do Zagore vjerujem da bi imali što naći, a iz najnovijih iskapanja vidljivo je da Zabikovlje nije bilo praznina na karti jer tamo ništa nema, nego zato što se ne istražuje (štoviše Zagora je područje na kojem su nastale prve hrvatske kneževine). Svi nalazi neće moći ostati u Vrgorcu ako se što prije ne krene ka izgradnji Vrgorskog muzeja, jer će kao i do sada nalazi iz Vrgorske krajine završavati u Arheološkom muzeju u Splitu, ili možda u Naroni u Vidu. Tako mi kolega priča kako je u muzeju u Spltu vidio jedan mač iz 14. stoljeća na kojem piše da je iz Vrgorca. Nažalost, da nisam to čuo od nekoga tko je bio dolje, teško da bih i znao da taj mač postoji. A to nas potiče da se zapitamo što je sa silnim predmetima iz vrgorske kulturne baštine koji su, naprimjer, završili u muzeju u Imotskom. Dali će se ti predmeti vratiti nakon što se muzej izgradi? A tko se uopće pametan u bivšem režimu sjetio da pokloni sablju Rade Miletića Titu (neki povjesničari umjetnosti smatraju da sablja potječe iz kasnijeg razdoblja od Miletićeva)? Tko zna gdje ona sad kupi prašinu umjesto da se nalazi u našem muzeju. Naravno dok se muzej ne izgradi, ne priznajem i neko amatersko bavljenje arheologijom koja rezultira time da su nađeni predmeti skriveni od arheologa. Jer ako neki predmet nije znanstveno obrađen, kao i da ne postoji.
Zaključak svega je da Vrgorska krajina, kao područje bogate povijesti, krije veliku kulturnu i arheološku baštinu koju je potrebno istražiti, kako bi naš kraj na karti hrvatske kulturne baštine dobio mjesto koje i zaslužuje.