Princeza ratnica

29.03.2006., srijeda

Zapišavanje...

Prija mi se žali kako sam zapišala previše stabala... Kažem ja da šta mogu i da nisam ja kriva što sam naširoko od naroda obljubljena. A i da ta moja stabla nisu nešto za posebno istaknut. Više su stabalca nego npr. hrastovi lužnjaci ili jablanovi. No ona nastavlja... “Pa dobro, ono jedno stablo mi nije interesantno. Ali ono drugo, s druge strane... To si zapišala da boli glava!” A ja ću priji: “E pa prijo, možeš ti njega cijelog i posrat, al ti to neće pojačat rezervaciju. Njega je netko drugi još davnih dana zapišo...” I tu nam je diskusija stala... jer... činjenice su činjenice... ------------------- Molim čitatelje da shvate ovaj post alegorijski te da u njemu probaju pronać sveti smisao... -------------------

- 16:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.03.2006., utorak

Svatko je kovač svoje sreće

Nezadovoljna sam? Ništa nije kako treba? Sve je krivo? DA, u mojoj glavi. U stvarnom svijetu je uglavnom sve kako treba. Problem je u meni. Moj mlađi, mudri brat večeras mi je rekao: “Sreća je kad prilika susretne pripremljenost.” Želim nešto? Nešto točno određeno? Baš to i ništa drugo? U redu, onda radi na sebi da si približiš to što toliko želiš. Stvaraj uvjete, kreiraj prilike. Nemoj se bojati biti ono što jesi. Budi slobodna. Ljubi i čini što hoćeš! Trebala bih skočiti u nepoznato. Zažmiriti, začepiti nos i hop! Pa šta Bog da... Možda baš to i napravim...

- 01:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

27.03.2006., ponedjeljak

U posjeti kod... mene same

Bila sam večeras u kazalištu. Gledala sam “U posjeti kod gospodina Greena”. Predstava me se jako dojmila. Izvrsna je. Za početak, evo nekoliko ulomaka iz intervjua s njezinim autorom: “Drama počinje susretom dvojice Židova - mladića koji zamalo autom pregazi starca i zbog toga ga socijalna služba prisiljava da ga redovito posjećuje i pomaže mu. Njihov odnos, ispočetka pun međusobnog okrivljavanja, sve više prerasta u prijateljstvo iz kojeg se otkrivaju osobni problemi svakog lika. Mladić ima problema jer je homoseksualac, a starac pati jer se odrekao kćeri nakon što se ona udala za nežidova.” “Ono što sam htio ispripovijedati jest sukob pojedinca unutar obitelji. Način na koji roditelji reagiraju kad čuju da im je dijete "zastranilo", zacrtava budućnost toga djeteta. I to je bit ove drame.” “Znači sukobljavate dvije generacije, njihove predrasude i pokušavate otkriti kako će se taj konflikt razriješiti? - Da. Mislim da je u drami upravo bitna ta promjena - kako se s vremenom mijenja kultura, sustav vrijednosti, te kako ono što je prije pedesetak godina bilo nedopušteno, mladi sada promatraju na drugačiji način. Mislim da se na te načine i svijet mijenja i ide naprijed.” Predstava je bila “teška”, mučna, ozbiljna... Dva čovjeka, dva pojedinca, jedan mlad, drugi star, naizgled obični ljudi koji žive svoje obične živote, svaki sa svojim “kosturima u ormaru”. Međutim, to su, ustvari, dva čovjeka koji strahovito pate. Mladi Ross je gay koji se boji osude, žigosanja i eventualne izolacije okoline. Roditelji su ga već osudili i odbacili. Stari Green je prgavi, 86-ogodišnji udovac, tradicionalni Židov. Ima kćer koje se odrekao jer se udala za nežidova. Sudar ta dva svijeta bio je bolan, i za Rossa i za Greena. Kosturi su izašli na svjetlo dana, a njihovi vlasnici morali su se s njima suočiti. Tako se Ross iz bahatog mladca, zaposlenog u bogatoj firmi, koji je sam sebi dovoljan pretvara u osamljenog, nesigurnog i nesretnog gay-a koji se polako miri s činjenicom vječite samoće jer ga žene ne zanimaju a nema hrabrosti biti s muškarcem. S druge strane, stari Green pokazuje da u njegovom životu ipak postoji još netko osim Jette, njegove voljene, nedavno pokojne žene. Postoji kćer koja je za njega mrtva jer je prekršila sve ono što je njemu sveto. On je i dalje voli i pati zbog razdvojenosti ali mu tvrdoglavost ne dopušta da joj oprosti. I dok su s jedne strane ta golema patnja, bol i nemoć, kako jednog tako i drugog, s druge se strane počinje javljati ono nešto dobro i toplo što postoji u svakom čovjeku. Ono što nas potiče da budemo bolji, da se mijenjamo, da opraštamo, da volimo “no matter what”. Nakon potpunog sloma okreće se nova stranica života. Ross se počinje družiti s gay atletičarima a Green poziva kćer da zajedno odu na Jettin grob... A sad poanta cijelog posta: Zašto me se predstava tako dojmila? Zato što je bila nabijena osjećajima: patnjom, tugom, razočaranošću, osudom, čežnjom, ljubavlju... (Pero Kvrgić je savršeno odglumio Greena, savršeno...) U svim tim osjećajima pronašla sam i dio sebe. Prepoznala sam se i kao sudac i kao osuđeni i kao odbačeni i kao nevoljeni i kao razočarani... Ali isto tako i kao voljena, željena i sretna... Pokazalo se da se ljudi, ako stvarno žele, mogu promijeniti te da, dokle god osoba diše, ima mogućnost reći i čuti od onog drugog: oprosti i volim te...

- 01:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.03.2006., utorak

Život je lijep...

- 23:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.03.2006., ponedjeljak

Još jedan dan...

- 07:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.03.2006., petak

...... Šta mi znači biti virna, onom kome to ne triba ......

- 23:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.03.2006., utorak

The MAN is back!!!

Jery Seinfeld je ponovo na TV-u! To mi je najdraža serija, “serija o ničemu”. Ide Seinfeld pa dugo, dugo nitko.... Najbolja prija mi liči na Elaine (fiz + psih). Moja vjerna čitateljica je dobila nadimak po Crameru. Jedan od mojih prvih postova bio je posvećen Georgeu Constanzai. Suđeno je da se volimo.... :-)

- 23:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.03.2006., utorak

Opravdano odsutna...

01.03.2006., srijeda

Najlipši grad na svitu... po drugi put...

Odo’ ja u bolji život... Nadala sam se suncu i kakvoj-takvoj toplini, no bit će samo kiša i vjetar. Al more će ipak bit na svom mjestu, a i to je nešto. More naše plavo, sve nam želje znaš, ti si snaga, srića, cili život naš... A bit će i dragih ljudi (da se ne lažemo)... :-) Pa, stojte mi dobro dok se ne vratim!

- 22:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #