Marketing
U posjeti kod... mene same
Bila sam večeras u kazalištu.
Gledala sam “U posjeti kod gospodina Greena”.
Predstava me se jako dojmila. Izvrsna je.
Za početak, evo nekoliko ulomaka iz intervjua s njezinim autorom:
“Drama počinje susretom dvojice Židova - mladića koji zamalo autom pregazi starca i zbog toga ga socijalna služba prisiljava da ga redovito posjećuje i pomaže mu. Njihov odnos, ispočetka pun međusobnog okrivljavanja, sve više prerasta u prijateljstvo iz kojeg se otkrivaju osobni problemi svakog lika. Mladić ima problema jer je homoseksualac, a starac pati jer se odrekao kćeri nakon što se ona udala za nežidova.”
“Ono što sam htio ispripovijedati jest sukob pojedinca unutar obitelji. Način na koji roditelji reagiraju kad čuju da im je dijete "zastranilo", zacrtava budućnost toga djeteta. I to je bit ove drame.”
“Znači sukobljavate dvije generacije, njihove predrasude i pokušavate otkriti kako će se taj konflikt razriješiti?
- Da. Mislim da je u drami upravo bitna ta promjena - kako se s vremenom mijenja kultura, sustav vrijednosti, te kako ono što je prije pedesetak godina bilo nedopušteno, mladi sada promatraju na drugačiji način. Mislim da se na te načine i svijet mijenja i ide naprijed.”
Predstava je bila “teška”, mučna, ozbiljna...
Dva čovjeka, dva pojedinca, jedan mlad, drugi star, naizgled obični ljudi koji žive svoje obične živote, svaki sa svojim “kosturima u ormaru”. Međutim, to su, ustvari, dva čovjeka koji strahovito pate.
Mladi Ross je gay koji se boji osude, žigosanja i eventualne izolacije okoline. Roditelji su ga već osudili i odbacili. Stari Green je prgavi, 86-ogodišnji udovac, tradicionalni Židov. Ima kćer koje se odrekao jer se udala za nežidova.
Sudar ta dva svijeta bio je bolan, i za Rossa i za Greena. Kosturi su izašli na svjetlo dana, a njihovi vlasnici morali su se s njima suočiti.
Tako se Ross iz bahatog mladca, zaposlenog u bogatoj firmi, koji je sam sebi dovoljan pretvara u osamljenog, nesigurnog i nesretnog gay-a koji se polako miri s činjenicom vječite samoće jer ga žene ne zanimaju a nema hrabrosti biti s muškarcem.
S druge strane, stari Green pokazuje da u njegovom životu ipak postoji još netko osim Jette, njegove voljene, nedavno pokojne žene. Postoji kćer koja je za njega mrtva jer je prekršila sve ono što je njemu sveto. On je i dalje voli i pati zbog razdvojenosti ali mu tvrdoglavost ne dopušta da joj oprosti.
I dok su s jedne strane ta golema patnja, bol i nemoć, kako jednog tako i drugog, s druge se strane počinje javljati ono nešto dobro i toplo što postoji u svakom čovjeku. Ono što nas potiče da budemo bolji, da se mijenjamo, da opraštamo, da volimo “no matter what”. Nakon potpunog sloma okreće se nova stranica života. Ross se počinje družiti s gay atletičarima a Green poziva kćer da zajedno odu na Jettin grob...
A sad poanta cijelog posta:
Zašto me se predstava tako dojmila? Zato što je bila nabijena osjećajima: patnjom, tugom, razočaranošću, osudom, čežnjom, ljubavlju... (Pero Kvrgić je savršeno odglumio Greena, savršeno...) U svim tim osjećajima pronašla sam i dio sebe. Prepoznala sam se i kao sudac i kao osuđeni i kao odbačeni i kao nevoljeni i kao razočarani... Ali isto tako i kao voljena, željena i sretna...
Pokazalo se da se ljudi, ako stvarno žele, mogu promijeniti te da, dokle god osoba diše, ima mogućnost reći i čuti od onog drugog: oprosti i volim te...
Post je objavljen 27.03.2006. u 01:25 sati.