|
|
ponedjeljak, 24.03.2008.
Kako sam postao Bond, James Bond i otišao u prdac
Dok gledam snijeg kako prekriva krovove automobila ispred moje zgrade, na obali Save, doživljavam rijetku pojavu zvanu Bijeli Uskrs . Misli su mi odlutale u šestu deceniju prošlog stoljeća, kad sam bio dijete. Junak velikog ekrana James Bond bio je naš idol, vrisak tehnološkog imperativa. Divili smo se njegovom telefonu skrivenom u peti lijeve cipele, čudotvornom "upaljaču" kojim je preuzeo sve podatke iz kompjutora mrskog nam neprijatelja mira u svijetu. Kako su to samo misli, trenutno sam skoknuo na početak sedamdesetih, sjetio sam se dana kad su svi na ovim prostorima bili opsjednuti domaćim televizijskim serijama: Kuda idu divlje svinje, Malo misto, Grlom u jagode ….
Ulice su bile prazne kad je na programu bila narodu omiljena serija.
Sjetih se oduševljenja kojim je zračio prijatelj Fajf, nakon povratka iz Amsterdama, i dijela njegove priče o svom prijatelju kod kojeg je bio gost, bogatom muzičkom producentu. Taj ti ima uređaj kojim za cijeli tjedan programiraš snimanje svih televizijskih emisija koje želiš pogledati, i onda vikendom kad je tebi volja pogledaš što ti srce zaželi. Tada, na ovim prostorima, nam je to zvučalo poput dijela scenarija Zvjezdanih staza.
Eto toga se sjetim danas dok na svoj USB skidam tri filma koja još nisu u distribuciji, a zuje mi tri od pet mobitela, koje koristi moja obitelj, dok gledam snimku zadnjeg koncerta White Stripesa na novom DVD koji sam kupio u obližnjoj samoposluzi. Ti uređaji se danas prodaju tik uz policu sa kruhom i cijena im je nešto malo veća od cijene dvije litre maslinova ulja. Tehnologija DA – robovanje NE. Uz svu tu pristupačnost tehnoloških uređaja u normalnom čovjekovom življenju danas, komunikacija među ljudima je imaginarna, ustvari može se reći da je nestala, izbrisana jednostavno delete. Imamo slobodan pristup gomili informacija, a ustvari nemamo pravih informacija. Kako to da nisam James Bond, pa posjedujem mnogo više nego on u tri filma zajedno. Nisam ni bogati producent, a imam sve što je on imao prije tridesetpet godina. Pitam se što ima današnji James Bond (neki u šali kažu da se danas zove Vladimir Putin), što danas koristi od blagodati tehnologije taj zaštitnik Zemlje, dok sam ja ostao priprosti tehnološki Dudek. Tehnološke spravice su prekrile svaki kutak/trenutak našeg života. Sve je postalo tako jeftino, lako dostupno svima, tako potrebno da obavezno svi moramo imati. Ti uređaji su postali naš način življenja, gotovo naš život sam. Ima tu jedan problem, toliko su jeftini da ih se neisplati popravljati tj.dok rade rade, kad crknu bacaj i kupuj novo. Vrijedi li to i za naše živote ?
Zato nije upitno kako ćemo završiti, da li će nas jednostavno odbaciti kad prestanemo raditi ?
Ustvari koliko danas vrijedi čovjekov život, političari znaju, zato glasno i jednoglasno poručuju, ne mučiti pametnu glavicu teškim mislima, glavno je da – Idemo dalje.
I tako sam ja postao Bond, James Bond i otišao u prdac.
Vladimir Dimić
(1) otišlo sve u prdac – omiljeni izraz moje majke, što u prijevodu na moj jezik znači isto ono kad alkar promaši alku, a komentator objavi alkar je pogodio u ništa.
|
- 13:26 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 20.03.2008.
Paradoxi (1)
Žena koja nema grudi
oboljela od raka na prsima.
Zemlja koja nije nikad bila nezavisna, samostalna i slobodna,
ulazi u višegodišnji rat i proljeva krv za te ciljeve.
Nakon pobjede poduzima sve ….. da nezavisna, samostalna i slobodna nikad niti ne bude.
|
- 08:31 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
srijeda, 19.03.2008.
More news from nowhere ……
Pjeva pjesnik Nick Cave na svom novom nosaču zvuka.
Zaista novinske i televizijske vijesti su velika skupina nepotrebnih informacija (vijesti) niotkuda. Ta pretrpanost informacijama koje ti ne trebaju, ima jasan cilj, razvijanje tuposti ili tupavosti primaoca, a istodobno ulijeva osjećaj potpune informiranosti prilikom svakodnevnog konzumiranja.
Tako TV-program danas služi jedino tome da se ljudi na kraju dana ne bi družili (razgovarali), već živjeli u iluziji druženja nastaloj prilikom zajedničkog sjedenja ispred malog ekrana.
Dvije djevojčice zagrljene skočile sa zvonika u smrt, iz života na divnom otoku biseru našeg Jadrana.
Odlična učenica se objesila na tavanu obiteljske kuće ostavivši oproštajno pismo za voljene bez navedenih razloga koji su je odvukli u smrt vješanjem, u gradu ravnice, u srcu naše plodonosne Slavonije.
U gradu baroka i bogate kulturne baštine mladić se zapalio u holu svoje osnovne škole, po iskazu ravnatelja škole, vrlo dobar učenik koji se nije po ničemu isticao, i kojeg nije nitko primjećivao ( možda u tom grmu leži zec) odlučio se usmrtiti ….
A u parku Ribnjak, samom centru našeg glavnog grada, tuča dvije grupe mladih osoba na pragu života, tučnjava u kojoj je brat gledao kako su mu zaklali brata, u tom bezveznom sukobu oko pola litre kiseliša.
To je lijepa naša ovih dana, umjesto da sva zvona zvone, kako je nešto trulo u državi gdje djeca i branitelji domovine gotovo svakodnevno ginu od svoje ruke ili u žargonu ratnih izvjestitelja : Mnogobrojni naši sugrađani su odlučili odustati od života „ničim izazvani“.
Svi to gutamo tupo, i to obilje mučnih informacija sa ekrana i novina kao da nema nikakve veze sa nama.
Glavno da smo informirani.
|
- 10:04 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 17.03.2008.
Izvještaj iz zemlje Čudesa
 27.1.2005.jpg)
Sigurno se pitate koja je to zemlja, gdje je ta tajanstvena zemlja Čudesa?
E pa kazati ću vam. To je zemlja u kojoj i najviši časnici (generali) čine nečasna dijela, u kojoj se osuđenici za ratni zločin (izvršioci istih) drže nacionalnim herojima, da ponoriš načisto.
U toj zemlji od oko 4,5 miliona stanovnika živi gotovo jedan milion umirovljenika, od kojih 80% ima mirovinu manju od 250 eura, a poznato je, da minimalna potrošačka košarica potrebna za dostojanstveno preživljavanje mjesec dana, u toj zemlji čudesa, je 700 eura. U toj zemlji životinjari više od dvjesto tisuća nezaposlenih građana. Ljudi s visokom stručnom spremnom ima svega 3%, a građani nakon 40 godina radnog staža su prisiljeni u "kupovinu" na tržnicu odlaziti po njihovom zatvaranju.
Moj favorit među čudima je za sada bilo postojanje bez-kamatnih i bez-povratnih kredita za odabrane. I tek što pomisliš kako je čudesa ponestalo, nova čudesa iznenade te na svakom koraku. Zadnje iz bogatog spektra čuda lijepe naše događa se ovih dana.
U našem najvećem i glavnom gradu imaju problema sa "svojom" imovinom. Oko 1800 stanova koriste tzv bespravni korisnici i grad ih kao deklarirani legalista sudskim putem pokušava iseliti iz svojih stanova, a to traje traje 5, 10 pa čak i preko 15 godina. I ništa se ne događa. Oni stanuju, grad se duri, svi mi plaćamo. No kolosalno rješenje je na pomolu, ono što ne možemo riješiti prodajmo kažu naši gradski čelnici. Narodski rečeno prijeđi brigo na drugoga, u ovom slučaju briga je vlasništvo sa kojim grad ne zna gospodariti. Jednu istinu sigurno znam 90% bespravni korisnika su dobili ključeve stana koji koriste i slobodno su uselili u stan, nitko nije provaljivao. Kako su to postigli, nije znano. Snimljen je film " Mito i korupcija", ali nitko u ovoj zemlji čudesa ne zna o čemu se tu radi. Sad bi grad priznao svoju nesposobnost i nemoć, te po drugi put nagradio "bespravne korisnike" i kaznio ih tako da bi im prodao stanove koje su navodno oni sami sebi uzeli.
Nekad je bila krilatica - Imaš kuću, vrati stan. Danas lansiramo novu - Imaš kuću, kupi i stan. No ima tu još po neka budala koja kuću nije prepisala na dijete ili fiktivno rastavljenu bračnu družicu, te će imati manjih poteškoća oko legalnosti (ne) djela. Kako reče glumac u filmu Bande New Yorka , radimo sve po zakon, a posebno pazimo na to kad ga kršimo. To nema veze s nama, jer zna se, mi nemamo bande mi imamo Bandića. Sve je bilo po zakonu – oslobađa ih od bilo kakve odgovornosti. A kakvi su to dobri zakoni u zemlji čudesa, pravo čudo od zakona.
I sad još malo cinizma gradske uprave, stanove će prodavati po tržišnim uvjetima, možeš misliti. Nije mi jasno zašto bespravni korisnik koji ima novaca da kupi stan po tržišnim uvjetima stan ne kupi na tržištu. Ako nemamo Robin Hooda, tu je sigurno na djelu Superhick, a zna se on uzima od siromašnih i daje bogatima.
U toj zemlji čudesa branitelj nije učesnik u obrani zemlje nego osoba koja ima status branitelja, silovatelj nije osoba koja siluje nego osoba kojoj se dokaže na sudu da siluje, a sud radi za ne vjerovati, te suđenje traje dok ti želiš. Tu kod nas je jedino moguće pregaziti tatinim autom dvije djevojke i biti slobodan jer si iz ugledne obitelji. Tu je moguće u tridesetoj (svojim najboljim godinama) nekažnjeno ubiti starca od sedamdeset godina sa dva metka u tijelo i jednim u glavu, u samoobrani. Tu možeš ženu i djecu tući nesmetano, godinama, a ako te slučajno ikada i osude za takvo djelovanje znaš da si žrtva skorog ulaska u Europu.
I na kraju u toj se zemlji čudesa može čuti raznih narodnih umotvorina. Nema ptice do prasice, doći će gica na kolica, kad volim volim kad ne volim ja zakoljem, možeš me jebat ili ne bu mene nitko jebal, a ekonomski razvoj zemlje se gradi na krilatici : Ne možeš ti mene tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi.
|
- 14:33 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
