Dok gledam snijeg kako prekriva krovove automobila ispred moje zgrade, na obali Save, doživljavam rijetku pojavu zvanu Bijeli Uskrs . Misli su mi odlutale u šestu deceniju prošlog stoljeća, kad sam bio dijete. Junak velikog ekrana James Bond bio je naš idol, vrisak tehnološkog imperativa. Divili smo se njegovom telefonu skrivenom u peti lijeve cipele, čudotvornom "upaljaču" kojim je preuzeo sve podatke iz kompjutora mrskog nam neprijatelja mira u svijetu. Kako su to samo misli, trenutno sam skoknuo na početak sedamdesetih, sjetio sam se dana kad su svi na ovim prostorima bili opsjednuti domaćim televizijskim serijama: Kuda idu divlje svinje, Malo misto, Grlom u jagode ….
Ulice su bile prazne kad je na programu bila narodu omiljena serija.
Sjetih se oduševljenja kojim je zračio prijatelj Fajf, nakon povratka iz Amsterdama, i dijela njegove priče o svom prijatelju kod kojeg je bio gost, bogatom muzičkom producentu. Taj ti ima uređaj kojim za cijeli tjedan programiraš snimanje svih televizijskih emisija koje želiš pogledati, i onda vikendom kad je tebi volja pogledaš što ti srce zaželi. Tada, na ovim prostorima, nam je to zvučalo poput dijela scenarija Zvjezdanih staza.
Eto toga se sjetim danas dok na svoj USB skidam tri filma koja još nisu u distribuciji, a zuje mi tri od pet mobitela, koje koristi moja obitelj, dok gledam snimku zadnjeg koncerta White Stripesa na novom DVD koji sam kupio u obližnjoj samoposluzi. Ti uređaji se danas prodaju tik uz policu sa kruhom i cijena im je nešto malo veća od cijene dvije litre maslinova ulja. Tehnologija DA – robovanje NE. Uz svu tu pristupačnost tehnoloških uređaja u normalnom čovjekovom življenju danas, komunikacija među ljudima je imaginarna, ustvari može se reći da je nestala, izbrisana jednostavno delete. Imamo slobodan pristup gomili informacija, a ustvari nemamo pravih informacija. Kako to da nisam James Bond, pa posjedujem mnogo više nego on u tri filma zajedno. Nisam ni bogati producent, a imam sve što je on imao prije tridesetpet godina. Pitam se što ima današnji James Bond (neki u šali kažu da se danas zove Vladimir Putin), što danas koristi od blagodati tehnologije taj zaštitnik Zemlje, dok sam ja ostao priprosti tehnološki Dudek. Tehnološke spravice su prekrile svaki kutak/trenutak našeg života. Sve je postalo tako jeftino, lako dostupno svima, tako potrebno da obavezno svi moramo imati. Ti uređaji su postali naš način življenja, gotovo naš život sam. Ima tu jedan problem, toliko su jeftini da ih se neisplati popravljati tj.dok rade rade, kad crknu bacaj i kupuj novo. Vrijedi li to i za naše živote ?
Zato nije upitno kako ćemo završiti, da li će nas jednostavno odbaciti kad prestanemo raditi ?
Ustvari koliko danas vrijedi čovjekov život, političari znaju, zato glasno i jednoglasno poručuju, ne mučiti pametnu glavicu teškim mislima, glavno je da – Idemo dalje.
I tako sam ja postao Bond, James Bond i otišao u prdac.
Vladimir Dimić
(1) otišlo sve u prdac – omiljeni izraz moje majke, što u prijevodu na moj jezik znači isto ono kad alkar promaši alku, a komentator objavi alkar je pogodio u ništa.
Post je objavljen 24.03.2008. u 13:26 sati.