Vjetrovito

Kada sam bio malen, sjećam se, nisam baš znao razlikovati ono što sanjam ili izmislim od stvarnosti. To je ponekad znalo biti veliki problem – starije bih zabrinjavao, a oni mojih godina jednostavno nisu razumjeli što im hoću reći, ne doživjevši isto što i ja. Nažalost, takvih događaja se mogu prisjetiti samo malo, a znam da ih je bilo mnogo, oni su bili svakodnevni. Vjerojatno kako odrastamo ta neka unutarnja svijest odraslog čovjeka prevlada i prestanemo živjeti u svojoj izmišljenoj kapsuli. Taj svijet je polagano počeo nestajati kada sam krenuo u osnovnu školu. Možda čak i ranije. Suočivši se s ljudima, drugom djecom, ponekad i godinama starijom od mene, sjećam se kako sam često bio povrijeđen. Nastupila su nova pravila: ona koja su određivali drugi. Naravno, ne moram niti spominjati koliko su se onda moja pokolebala. Napokon, vi to znate, iskusili ste.

No ono o čemu sam htio pisati jest, s druge strane, mnogo sporiji prijelaz shvaćanja ostalih koji nam se desi evo, nakon te prvotne pomirbe kako postoje i tuđa mišljenja. To je upravo shvaćanje ljudske prirode. Postoji niz jednostavnih (ali mnogobrojnih) zakonitosti, obrazaca po kojima će se ljudi ponašati. Ono što je zastrašujuće jest da odrastao ih čovjek mora znati sve. Inače, ponašat će se kao dijete, što i nije rijedak slučaj u našoj okolini.

Nećemo naići na čovjeka koji u potpunosti racionalno i logički pristupa problemima. Svaki od pojedinaca imat će u sebi nagon da se izbori za svoje mjesto. I većina će ga utrošiti na to. No, gotovo svima će se činiti kako je upravo njihov plan ispravan i pravedan. Malen broj će znati kako ipak nije u pravu, ali karakter im neće dopustiti da se pokolebaju. A najmanji broj, gotovo nitko, će odustati kada to isto uvidi. Stoga je najbolje naći neku sredinu u koju bismo se pri toj misli uklopili: vjerovati u ono što znamo da je ispravno, i znati odustati kad uvidimo kako smo pogriješili.

Evo, zbog ovog drugog, tvrdog karaktera koji ne želi priznati pogrešku ovoga semestra iz jednog od kolegija neću imati ocjenu koju znam da sam i više nego zaslužio. No, dugo sam bio bijesan, kivan na situaciju koja je tako nesretno ispala, da bih na kraju zaključio da će se uvijek sve vratiti meni i da ću ja uvijek znati najbolje procijeniti koliko zaslužujem. Možda je u tomu i bit odraslosti – postati hladan. Ne znam...

Započeo sam pisati post o tomu kako je Ferrero Rondoir baš dobra čokolada, ali nekako ga nisam uspio dovršiti jer sam shvatio kako nisam u potpunosti zadovoljan. Sastojci su dobri, dobro je osmišljen, i bolji je od Rochera, ali nije najbolji. I onda sam odustao.

Sinoć sam spavao osamnaest sati. Legao sam u osam, probudio se danas u dva. Zašto? Zato što nisam bio spavao tri noći. Spavao sam nešto malo tijekom dana, kad bih uhvatio vremena. Vjerojatno to znači studirati – jave ti prekasno, onda se namučiš kao nikada u životu da stigneš predati sve u roku, i onda na kraju shvatiš kako si na fakultetu već dva sata dulje nego što bi trebao biti i da je već noć, a dan nisi ni doživio.

Najbolji dio cjelokupne priče mi je, zato, kada se društvo spontano odluči otići na piće nakon svega. I sve ono čemu se tada smijemo i što govorimo. Katkad su to savršene nebuloze, smiješne priče. Dijelimo sve dogodovštine, zajedno sudjelujemo u većini stvari, i tada postajemo kao neka malena obitelj.

Znači u životu uvijek postoji jedna tamna stvarnost i jedna slađa, svjetlija – možda i nije neobično što sam započeo pisati upravo o tamnom Rondnoiru i slatkom Rocheru.

Shvatio da je razlog tomu što nisam pisao tijekom godine to kako mi blog izgleda. Odnosno, jest izgledao, jer sam ga odlučio malo promijeniti. Ukloniti sve viškove, rekli bismo. Ponekad je potrebno očistiti sve ono što ne mora biti tamo. Ponajprije u glavi. A onda početi razmišljati. Početak nove godine je često ljudima izlika za takva čišćenja. Kao, sve ono što je loše bilo u prošloj godini ćemo tamo i ostaviti, a u novu krenuti pročišćeni, bez ikakvog tereta. No, za nekoliko dana shvaćamo kako stvari iz godine koju smo ostavili iza sebe još uvijek nisu riješene. I tada dobijemo osjećaj da je nova godina samo noć u kojoj se osim dana i mjeseca na kalendaru u ponoć promijeni i godina.

Ali nije. To je prilika da sami sebi obećamo kako ćemo u sljedećih 365 dana biti bolja osoba. Kako ćemo biti odgovorniji i obaveze izvršavati na vrijeme. Kako ćemo učiniti sebe i druge zadovoljnijima, a bez da pretjeramo u ugađanju bilo jednoj, bilo drugoj strani. Možda ćete primijetiti kako koristim odgovorniji umjesto odgovorni – napokon, u tomu i jest stvar! Ne možemo sebe zavaravati kako ćemo se odjednom promijeniti kad svi znamo da promjenama treba vremena, a nekima (baš kao što je i stjecanje odgovornosti) treba i dobar komad života.

Sada, kada sam sa sobom raščistio svoje novogodišnje odluke i vizualno si očistio prostor za razmišljanje, idem se posvetiti toj 2010. godini, da vidim čime je odlučila započeti. Veselo i sretna vam nova godina!

________
Fotografija: Flea Market, Benoit Paille