Jučer, nakon što sam na fakultetu sve obavio, shvatio sam da je najbolje da odem doma, da nikoga ne čekam, pozdravio sam curu iz Šibenika s kojom sam bio pričao i uputio se prema tramvajskoj stanici. Više mi se nije dalo ostajati, nadati se kako će me potražiti bilo tko od onih s kojima inače provodim vrijeme, koji su pak naviknuti da sam ja uvijek u blizini. Danas su oni bili tamo, danas sam i ja bio tamo, ali osim povremenih gotovo slučajnih susreta, nismo se niti vidjeli. Ponadao sam se kako će me potražiti, pozvati da idem s njima, ali činilo se kao da je svejedno. To je to, nisam više potreban. Moja uloga je obavljena i sad, na kraju, jasno je ono čega sam se pribojavao i u svom i u njihovom slučaju: uvijek se okrećemo onima koji za nas najmanje mare, ne primjećujući kako su oni koji za nas čine najviše upravo ovdje.


S druge strane, zadivila me jedna sasvim druga osoba s kojom sam jučer ujutro provodio vrijeme na fakultetu. Trenutačno, jedan je cilj u njenom životu o kojemu vjerojatno danonoćno razmišlja, ali tijekom razgovora i druženja s ljudima, nikad ne zamara druge pričanjem o tomu. Ona uznemirenost u njoj koja se obično javlja kad ne znamo kakav će rezultat svega biti nikada ne prelazi u vrijeđanje, ljutnju ili nešto srodno, što je vrlina kakvu, nadam se, neće izgubiti. Jer upravo tako: ono što se tiče samo nas, trebalo bi tako i ostati.

;-) Boris

Napisano u 10:02 sati.

komentari (7) ... ispis ... link