 |
|
|
|
|
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Uz moj put nabacane su knjige, razasuti papiri i pokoja kaljuža blata u kojoj sam ostavio komadić odjeće koju sam prerastao. Kada se osvrnem, vidim isti onaj stari radio koji smo Luka i ja potrgali kada smo bili mali, čujem jeku onog našeg jezika koji nitko nije razumio (u tom trenutku poželim ga ponovno znati dobro kao prije), a opet - ne smijem stati.  Pisao sam o ljudima, o sebi, o knjigama i glazbi. Zahvalio sam se toliko ljudi, koji su mi pomogli shvatiti što zapravo od svoga života želim i koji su me smirivali u trenucima ludosti. O onome što volim i onome što ne volim, pazeći pritom da nikome ne umanjim vrijednosti do kojih drži. Izabrao sam nekolicinu meni dragih fotografija, neke koje je mene i sebe Luka fotografirao i neke naših prijatelja. Razmišljao sam o tome što će ova ista bilježnica Ivanu, ali i ostalim ljudima iz razreda, značiti za kojih desetak godina, a da i ne govorim o danu kada će u prašnjavim starinama pronaći ovu skupinu papira omeđenu tvrdim kartonskim koricama. Poput uveza te bilježnice koji drži papire na okupu, ona će biti kao neke niti, žice koje će nas sve zajedno zauvijek povezivati.Žalosno je kako odlična prijateljstva postaju samo usputna poznanstva. Nadam se kako će se za tih istih deset godina, kada okrene moju ili Lukinu stranicu, Ivan odlučiti okrenuti broj telefona i pitati nas kako smo i što ima. Znate, obična školska svakodnevna čavrljanja. ;-) Boris ________ Fotografije: Gornja je "Mockery", a donja je "Wired" od jednog odličnog mladog čovjeka iz Engleske koji se naziva herpoeticeulogy. Ulomci teksta su moji, iz te iste bilježnice.
Napisano u 20:00 sati. komentari (4) ... ispis ... link |
Dnevnik.hr Nekada davno pisalo je više o meni i tomu što volim ovdje, ali sam shvatio kako je dovoljno da znate da se zovem Boris. Tekstovi koji se ovdje nalaze su oni koji otkrivaju više.
|
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
2005-2010 © Vjetrovito |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Nisam nikada razmišljao toliko o sebi, dok nije do mene došla razredna bilježnica od Ivana u kojoj svi pišu o svojim svjetovima. Listao sam bilježnicu i čitao ono što su drugi napisali, sve dok nisam na kraju došao i do Lukinog solilokvija. Ljudi su pisali pjesme unutra, lijepili drage stvari (kao što su potpisi nogometnih zvijezda i svoje slike iz djetinjstva te slike sebi dragih osoba). Koliko slika bih ja unutra morao zalijepiti da uspijem prenijeti svoj svijet? pitao sam se. Sve me zajedno podsjetilo na Ramirezovu pjesmu "Iste cipele", iako zapravo riječi te pjesme nemaju nikakve veze s ovom bilježnicom. Ali ima nešto sjetno u njima, zar ne? Tada sam shvatio kako volim tu ideju, jer mi omogućuje da na određena putovanja krenem, barem dio puta, s nekime tko ima iste ili slične ciljeve, biti suputnik...