Dugo nisam ništa pisao. Ne znam zašto. Valjda zato što sam se u posljednje vrijeme posvetio sâmom sebi. I to je dobro djelovalo na mene.

Barem poslije prošlotjedne depresije. Više nisam živio svoj život. Ono što sam sanjao postajala je stvarnost, a stvarnost je poprimala neobične oblike prepune rupâ u sjećanju. Znalo mi se dogoditi da se nešto dogodi, pa ja navečer sanjam nastavak i pričam sutradan prijateljici iz razreda kao da se to stvarno dogodilo. Već me nekoliko puta podsjetila kako se to nikada nije dogodilo i ispričala mi istinit, stvaran završetak pojedinog događaja, stvari kojih se ja jednostavno ne mogu sjetiti. Bio sam izgubljen.

I u četvrtak prošli tjedan više nisam mogao izdržati.

Poludio.


Zatim sam se posvetio sebi. Priče koje su mi se gomilale u glavi tražile su izlaz. I sada mrtve leže negdje u mojoj podsvjesti.

Nakon subote, nakon još jednog druženja s Lukom, Babom i D. iz bivšeg razreda, osjećao sam se puno bolje. Sada me samo svi trebaju ostaviti na miru. Da ništa ne traže i ne žele, jer i ovo što mi se do sada nagomilalo ne uspijevam napraviti na vrijeme.

(DsK, ova posljednja rečenica za tebe ne vrijedi.)

Uglavnom, sada sam u redu. Sve je na mjestu. I imam vremena za sebe, napokon.

Uživam!

;-) Boris

________
Fotografije: Prva je se zove "Not alone...", a snimio ju je Marcin Jagiellicz. Druga je od Maje Homen, a zove se "Alone In The Eye Of The Storm". Nadam se da vam se sviđaju! ;-)

Napisano u 17:06 sati.

komentari (24) ... ispis ... link