Živit i borit se
26.09.2011., ponedjeljak
Reci ti meni...
|
Prije nego što sam sjeo pisati čitao sam kako je Udba željela uništiti Crkvu u hrvatskom narodu pa su lažno optužili fratre za diverziju u tvornici nedaleko od njihova samostana i za ubojstvo nekadašnjeg njezina vlasnika. Sve su to nazvali „Čupanjem korova“. Uhićivali su, mučili i sudili u ime naroda. Također sam čitao o određenom našem znanstveniku koji kaže da je kršćanin, katolik. Pa onda u ime toga tuče po svemu oko sebe. Tko ne poznaje malo bolje temu, može mu i povjerovati. A da ne govorim o negdašnjem katoličkom teologu koji zadnjih mjeseci napisa pismo papi i svim biskupima svijeta. Čovjek održa predavanje svima, neki naši čak prenesoše te riječi bez bilo kakva objašnjenja. I tako, mreža se oko nas plete, polagano ali ustrajno. Ne paziš li, jednoga se dana nađeš u njoj ne primijetivši uopće da se to dogodilo. Život ide dalje, nestaje negdašnjih tvojih ideala. Progledaš li, nasmijat će ti se i reći da si sam izabrao. Reci ti meni, ima li smisla dopustiti sebi slomiti se i sluganski ponavljati ono što ti kažu? Kakve veze ima rečenica s početka odlomka s rečenicom s kraja odlomka? Ni ja nisam siguran, idemo je tražiti. Nekada, tamo u srednjem vijeku, sve se vrtjelo oko Crkve i njezinih službenika. Cvjetala je pobožnost, kultura, gospodarstvo. Ali cvjetala je i sebičnost i sve drugo što iz toga proizlazi. Propuštena je tako ta zlatna prilika prožetosti vjere i ljudskih darova. Počeo se opažati sve veći rascjep. I dođe do toga da vjeru proglasiše privatnom stvari, toliko nebitnom da se o njoj uopće ne treba raspravljati. Bezvezno, ali to prihvatiše i neki iz crkvenih krugova. Kao da im je dojadilo družiti se s Bogom pa bi se radije družili samo s čovjekom. Da, zaboravismo reći, taj čovjek je u međuvremenu proglašen ništa manje nego bogom. Sve počinje i završava u njemu. Iznad njega nema ništa osim društvenih zakona. A oni su promjenljivi. Tako više nije ćudoredno ono što je ćudoredno nego ono što se dogovorimo da je ćudoredno. Mali primjer. Spolnam je muški i ženski. Trećeg, jednostavno, nema. Da bi se tomu doskočilo, izmišljen je tzv. rod. Ono smo što se osjećamo da jesmo. Pusti tjelesne oznake, važni su ti naši osjećaji, koji mogu danas biti ovakvi, sutra onakvi. Beskrajna sloboda. Sve cvjeta. Pogledajmo javna glasila. Pokrivaju sva područja društvenog života. Religije se ne dotiču osim onda kad je se može napasti, s pravom ili ne. Ta ona je privatna stvar, rekosmo. I na kraju se nađu neki koji bi nam htjeli kao otvarati oči. Pa govore o teorijama zavjere, tumače procese koji se odvijaju, prokazuju njihove nositelje. Takve sve treba strpati u ludnicu. Oprostite, ne radi se to tako u demokratskom društvu. Njih, jednostavno, treba natjerati da se sami proglase takvima. A javna glasila su dušu dala za to.Možemo, naravno, još o ovome raspredati na ovaj način, ali čemu? Ovo su naznake blata koje nas okružuje i nije potrebno prljati se, potrebno je samo uvidjeti ga. Original tekt ovdje: 2010/8 Nastavlja se.... |