Vjerovati radosti...

Lk 18, 9-14

9Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: 10"Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. 11Farizej se uspravan ovako u sebi molio: 'Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.' 12Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.' 13A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože milostiv budi meni grešniku!' 14Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen."

Lk 18, 9-14

9Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: 10"Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. 11Farizej se uspravan ovako u sebi molio: 'Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.' 12Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.' 13A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože milostiv budi meni grešniku!' 14Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen."

Blažena Katarina Kosača-Kotromanić

Kralj Stjepan je uzeo Katarinu za ženu u njezinoj 22. godini, nakon čega je ona postala bosanska kraljica.



U Kosači je Stjepan našao saveznika protiv Turaka, koji su se u osvajačkim pohodima sve više približavali bosanskom kraljevstvu. Kralj Stjepan je umro pod sumnjivim okolnostima srpnja 1461. godine. Kraljica Katarina je ostala sama sa dvoje male djece Sigismundom i Katarinom. Vladavinu tada preuzima Stjepan Tomašević (1461-1463), kraljev sin iz prvog braka. Odmah po preuzimanju prijestola on Katarinu priznaje za kraljicu, nakon čega ona i dalje nastavlja živjeti na Bobovcu. Dvije godine kasnije, turske snage nadiru s istoka i bosansko kraljevstvo pada. Djeca Šimun i Katarina padaju u tursko zarobljeništvo, a kraljica Katarina bježi u Kupres, potom u Dubrovnik , odakle na poziv pape Pavla Drugog odlazi u Rim. Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić je umrla 25. listopada 1478. godine u Rimu, gdje je i sahranjena. Ona je u testamentu prije smrti Bosnu ostavila Vatikanu ukoliko se njezina djeca ne vrate katoličanstvu.

Njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglasena blaženom.

Bosanski Hrvati danas osobito poštuju kraljicu Katarinu koja je zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende.

Sveti Ivan Kapistran

Rodio se g. 1386. u Capistranu, u talijanskoj gorovitoj pokrajini Abruzzo, u obitelji njemačkog podrijetla. Postao je franjevac. Na papin nalog kao jedan od najvećih pučkih propovjednika, obišao je pola Europe. Pobjeda kršćanske vojske nad turskom vojnom kod Beograda 1456. velikim se dijelom ima pripisati njegovoj hrabrosti, zalaganju i žaru. Umro je 23. listopada 1456. u Iloku, u Hrvatskoj, ali se njegovu grobu zameo trag.
Poznati profesor Franz Spirago zorno opisuje kako se mladi pravnik Giovanni da Capestrano odriče ovoga svijeta. To je možda i najveća pouka iz njegova vrlo bogatog života pa ćemo se nastojati u to uživjeti. Moto našeg razmišljanja nek budu riječi proroka Habakuka: "Ja ću se radovati u Bogu Jahvi i kliktat ću u Bogu svojem Spasitelju. Bog Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih, i vodi me u visine" (Hab 3,18-19).



Spirago piše da je sv. Ivan Kapistran jedan od najglasovitijih propovjednika svih vremena; na Sveučilištu u Peruggiji studirao je pravo te postao doktor pravnih znanosti. Tadašnji napuljski kralj 1412. postavio je mladog doktora prava sucem u Peruggiji. Oženio je kćerku najbogatijeg građana Peruggije i tako se domogao velikog bogatstva. To mu je otvorilo put do časti i blistave karijere. Ali Bog je odredio drugačije.

Građani se Peruggije pobuniše protiv kralja te zatražiše suca Ivana da u ime grada pregovara s kraljem. Kad su njegovi pregovori postali bezuspješni, građani Peruggije posumnjaše u Ivana da šuruje s kraljem, baciše ga u zatvor te mu davahu za hranu samo kruh i vodu. Bilo je to g. 1413. Ivan se u toj teškoj situaciji, punoj patnje, ponadao da će se kralj zauzeti za njega, ali od toga nije bilo ništa. Bio je ostavljen na cjedilu i duboko razočaran, predan u beznađe. K tome je došao još jedan težak udarac: njegova je mlada žena, teško pogođena sudbinom svog muža, umrla od žalosti. Osim toga, oduzeli su mu svu njegovu imovinu. I tada je mladi, toliko iskušavani, čovjek brzo uvidio kako prolazi zemaljska sreća. Zato je odlučio da više neće čeznuti za zemaljskim častima i dobrima, nego čim bude slobodan krenuti drugim putem: odreći se svijeta i samo Bogu služiti. Obećanje je ispunio te u 30-oj godini ušao u franjevački red. Bilo je to g. 1416. Brzo je postao propovjednik pokore, propovijedajući po Italiji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, a došao je i u naše krajeve. Mase su ga slušale često pod vedrim nebom jer i najveće crkve bijahu premalene da prime silna mnoštva željnih slušatelja. U Beču se još i danas može vidjeti vani izgrađena propovjedaonica s koje veliki propovjednik propovijedaše Božjem narodu. Pošavši u Češku, silni je propovjednik obratio mnoštvo husita, vrativši ih u krilo Katoličke crkve. Kapistran je revnovao i u borbi za oslobođenje kršćanskih krajeva od Turaka. Vrhunac tog nastojanja bijaše bitka koju je g. 1456. animirao kod tadašnjeg Grčkog Beograda (današnjeg Beograda), gdje je šačica junaka od 4.000 izvojevala pobjedu nad daleko nadmoćnijom vojskom sultana Mehmeda II. Osvajača, kod koje izginu 24.000 vojnika. Kapistran je prije bitke ugledao vatrenu strjelicu s neba uperenu prema neprijatelju krsta, a što je ulilo hrabrost i u njega i u kršćansku vojsku. Dva mjeseca nakon pobjede kod Beograda Ivan Kapistran je umro od kuge u Iloku te bio pokopan vjerojatno u zajedničkoj grobnici, tako da mu se ne zna za grob.

Iz života svetog Ivana Kapistrana jasno se vidi koliko dobrih posljedica može proizići iz križeva i patnja. Da nije bio onako pogođen patnjama vjerojatno ne bi nikad postao ono što je postao.

Lk 18,1-8

1Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: 2"U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. 3U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: 'Obrani me od mog tužitelja!' 4No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: 'Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, 5jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.'" 6Nato reče Gospodin: "Čujte što govori nepravedni sudac! 7Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? 8Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?"

Svjetski dan misija

Listopad je i misijski mjesec, u nedjelju, proslavit ćemo Svjetski dan misija. Crkva je po svojoj naravi misijska. "Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas", rekao je uskrsli Isus apostolima u Dvorani Posljednje večere. Poslanje Crkve produžetak je Kristova poslanja: donijeti svima ljubav Božju, navješćujući ga riječima i konkretnim svjedočenjem milosrđa. U poruci Svjetski dan misija bila mi je želja predstaviti ljubav upravo kao "dušu misija". Sveti Pavao, apostol naroda, pisao je: "Ljubav nas Kristova obuzima". Neka svaki kršćanin usvoji ove riječi, u radosno doživljavajući činjenicu da je misionar Ljubavi ondje gdje ga je Providnost smjestila, ponizno i odvažno, služeći bližnjemu bez skrivenih motiva i crpeći iz molitve snagu za radosnu i djelotvornu ljubav.
Zaštitnica svih misija, zajedno sa svetim Franjom Ksaverskim, jest i sveta Terezija od Maloga Isusa, karmelska djevica i crkvena naučiteljica, koje se upravo danas spominjemo. Neka nam ona, koja je kao "jednostavan" put prema svetosti naznačila pouzdano prepuštanje Božjoj ljubavi, pomogne da budemo vjerodostojni svjedoci Evanđelja ljubavi. Sveta Marija, Djevica krunice i Kraljica misija, neka nas sve vodi prema Kristu Spasitelju.

papa Benedikt XVI.

Bog je naš Otac i treba ljubav svakog svog djeteta

Ja sam majka.Imam troje djece.Ljubim ih svom dušom,podjednako.Da ih imam dvadeset,ta moja ljubav se ne bi razdijelila među njima,nego bi se umnožila na njih dvadeset,kao što je Isus umnožio kruh da nahrani tisuće.

E sad,ta moja djeca koju ljubim podjednako,koliko ljube mene?Meni je,kao majci,potrebna njihova ljubav.Da me voli njih dvoje,a ono treće me zaboravi,duša bi mi pukla za njim!Ranu bi mi načinilo,koju ostala djeca ne bi mogla popuniti,nadomjestiti,iscijeliti svojom ljubavlju.

Tako i Isus treba mene,moju ljubav,koju nijedno od ostale djece ne može dati umjesto mene! Ja očekujem ljubav od svoje djece,iako im nisam stvoritelj,nego samo suradnik u stvaranju,a stvoritelj si ti,Trojedini Bože.Meni i ne pripada ljubav kakva pripada tebi,ti zaslužuješ sve,svo naše srce,a ipak bi me ubilo da me ne voli moje dijete.

Mene je na tvoj put obratila rečenica jednog svećenika prilikom ispovijedi.Pogledao me u oči i rekao:"Isus te voli!"

Ostala sam osupnuta,zapanjena!Isus me voli!!Nikad nisam mislila o tome da nešto posebno značim Bogu,jer nisam razumjela Njegovo očinstvo,padalo mi na pamet nije da me treba Bog!Ni na kraj mog uma ili srca nije dopiralo da Bog pati ako ga ja ne ljubim! I zato sam toliko dugo bila razdvojena od Njega.

U mojim najtežim danima,kad je umro moj dragi tata,nisam tražila utjehu u Gospodinu,ma niti se ljutila nisam što mi ga je uzeo!Naprosto,bila sam ravnodušna prema Bogu.Ima li što gore od ravnodušnosti?Pročitah jednom; Suprotna ljubavi nije mržnja,nego RAVNODUŠNOST.A ja sam bila prema tebi,Oče moj,ravnodušna.Bol osjećam oko srca zbog patnji koje sam ti nanosila.

Mnoga srca bi se obratila kad bi do njih doprla svijest o tako jednostavnoj istini; Bog je naš Otac i treba ljubav svakog svog djeteta.Baš svakog,bez razlike,posebno onog izgubljenog.To izgubljeno je rana Njegova.

Ne želim biti rana tvoja,Oče,niti mogu biti melem za ranu koju ti nanosi ravnodušnost drugog tvog djeteta,mogu samo klečati pred tobom i moliti da se obrati srce svakog tvog djeteta,da te ljubimo,da budemo s tobom jedno.
I Oče moj,ako bi se moje srce zatvorilo za tebe,molim te od onog dana otkako te uzljubih,molim te uzmi me k sebi prije,dok sam još tvoja!

leticia.blog.hr

Sveti Luka

evanđelist, svetac Rimokatoličke Crkve, autor Evanđelja po Luki i Djela apostolskih i liječnik po predaji autor prve ikone.

Podaci iz njegovih spisa
O Lukinu životu ne zna se gotovo ništa, a svi podaci dolaze iz kasnijih predaja. Ono što se može zaključiti iz njegovih spisa jest da je vjerojatno bio porijeklom iz sirijskog grada Antiohije (danas u jugoistočnoj Turskoj), te da se služio grčkim jezikom. Nije moguće točno zaključiti ni je li bio iz poganske ili iz židovske obitelji u kojoj se govorio grčki.

Čini se da je slijedio svetog Pavla na dijelu njegovih misijskih putovanja, točnije na njegovu drugom misijskom putovanju, od Troade do Filipa u Grčkoj. Postoji mogućnost, da je u Filipima ostao do 57. g. utvrđujući ondje Pavlovo misijsko djelo. U proljeće 58. g. prati sv. Pavla na njegovu povratku u Jeruzalem.

Sveti Luka pratio je, čini se, sv. Pavla na njegovu putovanju u Rim te je u Djelima apostolskim ostavio dragocjeni dnevnik puta (ukoliko nije riječ o materijalu kojega je evanđelist preuzeo od nekoga drugoga i uklopio u svoje djelo). S njim je bio i za vrijeme Pavlova prvoga rimskoga boravka u tamnici, a isto tako i za drugoga, kad su ga svi ostavili, ako je vjerovati Drugoj poslanici Timoteju koju nije napisao sam Pavao, a nastala je i nakon Pavlove smrti.

Podaci iz kasnijih predaja
Kasnija predaja mnogo je bogatija podacima, koji ipak do danas nisu mogli naći svoju povijesnu potvrdu.

Tako predaja kaže da je rođen u Antiohiji, te da je potjecao iz poganske, a ne židovske sredine. Nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na Zemlji. Bio je pratitelj i učenik svetoga Pavla što se iščitava iz Pavlovih poslanica te Djela apostolskih. Izučio je medicinu u Antiohiji i Tarzu. Obratio se na kršćanstvo. Na brodovima je radio kao liječnik.

Misli se da je za boravka u Jeruzalemu Luka imao priliku susresti barem neke od onih žena, što ih on, jedini od evanđelista spominje u svom evanđelju.

Ako je bio u Rimu, moguće je da se Luka susreo i sa sv. Petrom i sv. Markom.

Prema jednoj predaji, umro je u dobi od 84 godine u Tebi u Grčkoj.

Luka kao ikonopisac
Stara predaja drži i da je sveti Luka naslikao prve ikone, te mnogi prikazi Bogorodice koji se danas časte u raznim svetištima pripadaju toj tradiciji. Najpoznatija od tih ikona svakako je Carigradska Bogorodica koja je između 8. i 9. stoljeća prenijeta u Padovu, te se i ona čuva u bazilici svete Justine.

Među slike koje se pripisuju Luki pripada, primjerice, i slika Majke Milosti na Trsatu. Stari pisci poput Franje Glavinića 1648. g. navode takvo porijeklo trsatske slike, ali za to nema pravih dokaza. Stil same slike je iz kasnijeg vremena, vjerojatno iz 12. stoljeća, premda se ispod nje nalaze stariji tragovi, što je utvrđeno za posljednje restauracije 90-tih godina dvadesetog stoljeća

Sveti Luka u kršćanskoj pobožnosti
Zaštitnik je: liječnika, kirurga, umjetnika, slikara, kipara, pisara, zlatara, mesara, neoženjenih muškaraca, izrađivača stakla i čipke.

Lukin grob časti se u Padovi u Italiji, u bazilici svete Justine.

Blagdan svetog Luke u Rimokatoličkoj Crkvi je 18. listopada, a istoga ga datuma slave i pravoslavne crkve (ako koriste julijanski kalendar, to je prema gregorijanskom 31. listopada).

SVETA MARGARETA MARIJA ALACOQUE

Tko god štuje Srce Isusovo sigurno je čuo i za sv. Margaretu Alacoque. Ona je od samoga Gospodina bila odabrana da bude glasnica porukâ njegova Srca, da bude - kako je naziva Jean Ladame - "la confidante du Coeur de Jesus" - pouzdanica Srca Isusova. I to je jedan od razloga da je, budući da je sama iz poslušnosti napisala svoju biografiju, imala poslije smrti toliki broj velikih, svetih i stručnih životopisaca.
Ona se rodila 22. srpnja 1647. u Lautecouru, u burgundskoj općini Verosvres, u biskupiji Antun, tridesetak kilometara od Paray-le-Moniala. Njezin otac Claude Alacoque u svom je selu vršio službu kraljevskoga bilježnika. Umro je mlad, ostavivši iza sebe brojnu obitelj. Njegova se udovica našla u velikim poteškoćama pa se morala i odijeliti od nekih svojih sinova. Kad je Margareti bilo 8 godina, dana je na odgoj u zavod klarisa-urbanistica u Charollesu. Tamo je naišla na sredinu punu revnosti i duhovnog poleta, što joj je veoma odgovaralo. Ona je već u četvrtoj godini života, i ne znajući pravo što čini, učinila zavjet čistoće. Bio je to Božji poticaj, zato joj je ozračje u Charollesu tako i godilo.
Teška ju je bolest prisilila da ostavi sestarski zavod te se vrati kući u kojoj je gotovo uzeta bolovala četiri godine.
Kad je ozdravila, morala je svladati i druge poteškoće da bi na koncu 24. godine života mogla ostvariti svoje pravo zvanje. Do potpune jasnoće o tome životnom zvanju došla je prigodom posjeta samostanu sestara od Pohodenja u Paray-le-Monialu. Bilo je to 25. svibnja 1671. Nalazeći se toga dana u samostanskoj govornici, jasno je u svojoj nutrini čula ove riječi: "Hoću da budeš ovdje!" U roku od tri tjedna zamolila je da bude primljena u taj samostan, a 25. kolovoza već je započela svoju postulanturu. Sljedeće godine, 6. studenoga, odjenula je redovničko odijelo te u ruke svoje poglavarice majke Marije-Franciske de Saumaise položila zavjete. I od tog se časa povijest njezina života i poslanja stapa s poviješću samostana u Paray-le-Monialu.
Ako želimo njezin život obilježiti glavnim datumima i službama, onda bi to izgledalo ovako: 15. svibnja 1684. postala je asistentica majke Marije Kristine Malin, kućne poglavarice; 4. siječnja 1685. imenovana je učiteljicom novakinja, a tu je službu obavljala do konca siječnja 1687.; nekoliko mjeseci kasnije ponovno je imenovana asistenticom. Umrla je u dobi od 43 godine 17. listopada 1690.
Pod tom prilično prozaičnom patinom krio se ipak jedan velik i neobičan svetački život XVII. stoljeća, život vrijedan da se u nj udubimo i zamislimo. Margareta Alacoque u novom vijeku postade najveća glasnica kulta Srca Isusova, one pobožnosti koja je osvojila mnoštvo te koja i danas u jednostavnome puku, medu onima koji su bez predrasuda, živi i donosi obilne duhovne plodove. Zahvaljujući nalogu Margaretine poglavarice, majke de Saumaise, koja je željela izbliza slijediti mistična očitovanja u toj mladoj redovnici te joj u travnju i svibnju 1673. zapovjedila da ih opiše, doznajemo što se to u njezinoj duši zbivalo. Tek što je počela po nalogu poglavarice pisati, započeše i ona velika viđenja koja će njezino ime učiniti poznatim po cijelome svijetu. Mi ćemo se u ovom prikazu ograničiti na 4 glavna viđenja.
Prvo je bilo na blagdan Sv. Ivana Evanđelista, 27. prosinca 1673. Margareta je tek napustila kućnu bolnicu te pošla u kapelicu i kleknula do rešetke kora, gdje su strogo klauzurne redovnice od Pohođenja obavljale svoje molitve i pobožnosti. Tada joj se ukazao naš Gospodin i ona je posve jasno i razgovijetno čula ovu poruku: "Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti. Tebe sam kao ponor nevrijednosti i neznanja odabrao da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno od mene."
Misija je bila jasna, no jer je svetici, da bi je izvršila, bilo potrebno svjetla i milosti, Gospodin joj to nije uskratio jer on za izvanredne zahvate daje i izvanredne milosti. I tako je već tom zgodom svojoj odabranici objavio "divote svoje ljubavi i neizrecive tajne svoga Presvetoga Srca, koje joj je do toga dana skrivao".
Nakon više drugih ukazanja manjeg značenja Gospodin je početkom god. 1674., vjerojatno jednoga petka, Margareti objavio opet novu veliku poruku. Da se radilo o velikoj objavi, svjedočio je i vanjski dekor ukazanja. Gospodin joj se sa Srcem ukazao na prijestolju od plamenova, što bijahu sjajniji od sunca te prozirni kao najfiniji kristal. No u tom je vanjskom sjaju, prema Margaretinu opisu, bilo Isusovo Srce "okrunjeno trnovom krunom, koja simbolizira rane što mu ih zadajemo svojim grijesima, a nad Srcem se nalazio značajan križ; taj je križ ondje od prvih časova njegova utjelovljenja, a to znači od časa kad je bilo oblikovano i Presveto Srce; odmah je u nj bio usađen i križ pun svake gorčine."
Margaretin je opis tih objava težak, hrapav i nezgrapan. Nije bila laka na peru. No iz onoga što je teško izrazila jasno proizlazi dvoje: ponajprije neizmjerna Otkupiteljeva ljubav prema čovjeku, a zatim ljudski grijesi kojima nezahvalni ljudi vrijeđaju tu ljubav. To će doći naročito da izražaja u trećoj objavi, koja je jasna sinteza prvih dviju.
Ta se objava dogodila nekoliko mjeseci kasnije, jednoga petka, sutradan po blagdanu Tijelova. Isus se tada, prema svetičinu opisu, ukazao "sav u sjaju slave, s pet rana, koje su bliještale kao pet sunaca, a iz njegova svetog čovještva izlazili su plamenovi sa svih strana, osobito pak iz njegovih divnih grudiju, koje su sličile ognjištu; a bile su otvorene da otkriju svu ljubav toga ljubaznoga Srca, koje bijaše onaj stvarni izvor tih plamenova".
I tada se Isus potužio na ljudsku nezahvalnost. "Za sva moja nastojanja oko njihova dobra ljudi su hladni i nehajni." Isus kao uzvrat za tu nezahvalnost traži od svetice naknadu. Dok je to tražio, iz njegova je Srca izašao tako žarki plamen te je mislila da će je uništiti. Isus je toj poruci dodao i ovu: "Primit ćeš me u Presvetom Sakramentu svaki put kad ti poslušnost bude to dopustila." A zatim je zatražio pričest svakoga prvog petka u mjesecu, a kao pripravu za to svetu uru koju će obavljati prostrta na zemlji u noći između četvrtka na petak od 11 sati do ponoći. I tako su u pobožnost Srcu Isusovu uvedene dvije glavne naknadne vježbe: sveta ura i sveta pričest na svaki prvi petak u mjesecu.
Spomenimo još i četvrtu veliku objavu koja je dana za vrijeme tijelovske osmine između 13. i 20. lipnja 1675. Najvjerojatnije bijaše to datum 16. lipnja. U toj objavi Isus se potužio na rane što mu ih zadaju svojim nepoštovanjem sami vjernici i svojim svetogrđem nevjernici te dodao: "A ono što me najosjetljivije vrijeđa jest što to čine i meni posvećena srca." Kao naknadu za sve te uvrede Gospodin je zatražio da se u petak po tijelovskoj osmini uvede poseban blagdan Srca Isusova na koji će se svetom pričešću i javnom otprošnjom naknaditi za uvrede nanesene Gospodinu dok je izložen na oltarima.
Želimo li tu objavu primijeniti na sadašnje stanje i praksu u Crkvi, onda možemo jednostavno reći da blagdan Srca Isusova ima biti blagdan naknade i zadovoljštine za grijehe svih ljudi: i vjernika i bezbožnika i Bogu posvećenih osoba, za grijehe nemara i svetogr8a prema sakramentu Euharistije. Ako se zamislimo u činjenicu koliko se danas u svijetu, ali i u Crkvi griješi, koliko ima opustošenja i na svetim mjestima, gdje prebivaju Bogu posvećene duše, onda blagdan Srca Isusova, kao dan javnoga kajanja, naknade i zadovoljštine ima baš danas svoje naročito opravdanje.
Možemo si zamisliti pred kakvim se golemim zadatkom nalazila siromašna klauzurna redovnica Margareta Alacoque i to zadatkom koji joj je povjerio sam Gospodin. On je u tome nije ostavio samu, već ju je uputio na svoga vjernoga slugu, oca Kaudija La Colombiedrea, poglavara isusovačke zajednice u gradu Paray-le-Monialu. Rekao joj je doslovno ovo: "Obrati se mome sluzi i reci mu od mene da učini sve što je moguće za uvođenje te pobožnosti i neka mi učini tu radost. "
U jednoj kasnijoj objavi god. 1678. Gospodin je Margareti iznova pokazao blago svoga Srca učinivši je baštinicom i djeliteljicom istoga. Možemo se samo diviti za kakvu je uzvišenu misiju bila odabrana svetica iz Paraya. Ona se pokazala dostojnom toga odabranja. Svim se žarom dala na posao širenja pobožnosti Srcu Isusovu. Radila je mentalitetom i osjećajnošću koji bijahu vlastiti okolini u kojoj je živjela, a i njezinu vremenu. Zna se da je pismeno pozvala čak i francuskoga kralja Luja XIV. da svoje kraljevstvo posveti Srcu Isusovu. U samome samostanu od Pohođenja Margareta je 20. srpnja 1685. s novicijatom iskazala prvu javnu čast Srcu Isusovu, a 21. lipnja sljedeće godine pridružila joj se cijela zajednica u proslavi blagdana Srca Isusova.
Od tada, unatoč raznim zaprekama, pokret štovanja Srca Isusova nije se više zaustavio. Papa Klement XIII. odobrio je 6. veljače 1765. dekret Kongregacije obreda kojim se dopušta Poljskoj i Rimskoj bratovštini Srca Isusova, kojoj je pripadao i sam Papa, svetkovanje blagdana Srca Isusova. U Papinoj je namisli bilo da taj novi blagdan širi u Crkvi poruke dane Margareti Alacoque. Ona je bila povlašteno sredstvo da se proširi ona pobožnost koja je u Crkvi pod raznim oblicima bila uvijek prisutna i živa, davši joj ipak neke nove i originalne naglaske.
Suvremenici događaja u Parayu brzo su otkrili izuzetnu krepost Margarete Alacoque te su se trudili da i druge s njome upoznaju. Abbe Languet, generalni vikar u Autonu, već 25 godina nakon Margaretine smrti pokrenuo je postupak za njezino proglašenje blaženom, a napisao joj je i životopis. Sretan ishod brzog postupka za proglašenje Margarete Alacoque blaženom osujetili su janzenisti, kao što su uostalom učinili i za neke druge kauze u Francuskoj XVIII. stoljeća. Kad su se stišale janzenističke raspre, umuknula Francuska revolucija, kauza Margarete Alacoque je uznapredovala te ju je papa Pio IX. 24. travnja 1864. proglasio blaženom. Svetom ju je proglasio 13. svibnja 1920. papa Benedikt XV.

Toše Proeski (25. siječnja 1981. - 16. listopada 2007.)

Sveta Terezija Avilska

Sveta Terezija Avilska rodila se 28. ožujka 1515. godine u Španjolskom gradu Avili. Bio je to glavni grad istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji. Terezijini roditelji, Don Alonso Sánchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada, bili su plemići. Imali su dvanaestoro djece. Najmlađem od njih nadjenuše ime Terezija. Bila je to živahna i temperamentna djevojčica, koja je uvijek željela druge razveseliti i nasmijati. Gorjela je u njoj velika žeđ za znanjem. Pročitala je sve knjige koje su joj došle pod ruku. U dobi od 19 godina ušla je u samostan časnih sestara karmelićanki. Činilo joj se, naime, da zbog svoje vesele naravi neće moći spasiti dušu ako ostane u svijetu. Redovnički život shvatila je vrlo ozbiljno. Zbog prevelike revnosti, za samo godinu dana u samostanu toliko se iscrpila, i živčano i fizički, da se nasmrt razboljela. Četiri dana ležala je nepomično ukočena. Već su joj odredili i grob i molili za nju pokojničke molitve. Međutim, što se dogodilo? Terezija je najednom ustala sa svoje bolesničke postelje. To čudesno ozdravljenje pripisivala je sv. Josipu kome se molila u vrijeme bolesti. Nakon ozdravljenja, proživjela je 18 godina u pukoj osrednjosti. Tada joj je u jednom viđenju bilo pokazano mjesto u paklu koje je pripravljeno za nju ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. To je Tereziju toliko dirnulo da je otada svim žarom srca nastojala uskladiti vlastiti život s evanđeoskim načelima. Zahvaćena tom revnošću, započela je i obnovu karmelskog reda. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je mogla zaustaviti. Posljednje 22 godine života, putovala je cijelom Španjolskom ne bi li svojom reformom zahvatila što više samostana. Osim što je putovala, sveta je Terezija i pisala. Poznate su njezine knjige: Knjiga Gospodinovih smilovanja, zatim Put savršenosti, Stanovi ili grad duša, te Utemeljenja. Sveta Terezija Avilska znala je i vjerovala da je molitva najjače oružje. I sama se puno molila te doživljavala i mistične zanose, a ujedno je osnovala i mnoge samostane u kojima će se njezine sestre moliti i tako se boriti za Krista i njegovu Crkvu. Umrla je u noći između 4. i 15. listopada 1582. godine. Te je noći, naime, stupio na snagu današnji, gregorijanski kalendar, a tada je radi točnog računanja vremena izbrisano 10 dana. Tako je nakon 4. odmah stupio 15. listopad. Terezija je svetom proglašena 1622. Papa Pavao VI. proglasio ju je 1970. prvom ženom naučiteljicom Crkve. Njezin kult proširio se u naše krajeve u vrijeme carice Marije Terezije. Tada je sagrađen niz crkava u sjevernoj Hrvatskoj. Popularnost ove svetice ni danas ne jenjava. Za samo 67 godina prošlog stoljeća, u svijetu je objavljeno čak 528 izdanja njezinih djelâ. Osim toga, u današnje vrijeme kad je broj časnih sestara sve manji, bosonoge karmelićanke problema sa zvanjima nemaju.

Završimo ovaj sažeti prikaz o sv. Tereziji njezinim riječima što ih je zapisala na jedan listić i stalno ih čuvala u svome Časoslovu:

Lk 17; 11-19

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“ Kad ih Isus ugleda, reče im: “Idite, pokažite se svećenicima!“ I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: “Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“ A njemu reče: “Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!“

Seks bi trebao biti čin ljubavi

Tekst jedne djevojke s rasprave na forumu. Ponešto sam izmijenio neke riječi, pravopis i gramatiku, ali su smisao i značenje ostali isti.

Blaženi papa Ivan XXIII.

Djetinjstvo i mladost
Papa Ivan XXIII. ili pravim imenom Angelo Giuseppe Roncalli rođen je u zaseoku Brusiccu koji pripada selu Sotto il Monte (ili po hrvatski: Podgora) nedaleko od grada Bergama (Italija). Angelo Giuseppe djetinstvo provodi u rodnom selu. U dobi od dvanaest godina stupa u sjemenište u Bergamu. S devetnaest godina ulazi u Papinsko sjemenište u Rimu. Od 30. studenog 1901. do 30. studenog 1902. služi vojni rok u 73. pješačkoj pukovniji brigade Lombardija.

Svećenička služba
Za svećenika je zaređen u Rimu 10. kolovoza 1904. godine. Poslije ređenja postaje tajnik novog bergamskog biskupa Giacoma Marie Radinija Tedeschija kojeg će nazvati zvijezdom svog svećeništva. U toj službi bio je deset godina. S ulaskom Italije u Prvi svjetski rat obukao je odoru sanitetskog podnarednika, a zatim je tri godine bio vojni kapelan. Nakon rata radi u sjemeništu u Bergamu.

Istovremeno je aktivan i kao predavač u Katoličkoj akciji. Kao profesor osniva Studentski dom (Cassa dello studente). No, 1920. godine papa Benedikt XV. postavlja ga za predsjednika misijskog apostolata za Italiju (Consiglio cetrale dell'Opera della Progpagazione della Fede).

Biskupska služba
Pet godina kasnije (1925.) papa Pio XI. imenuje ga biskupom i šalje kao vizitatora u Bugarsku kako bi pomogao većoj povezanosti katolika različitih obreda među sobom. Dužnost mu je bila ujedno uspostaviti odnose poštovanja s pripadnicima pravoslavne vjere.

U Bugarskoj je brzo stekao naklonost naroda svojom dubokom brigom za običnog čovjeka. Ilustracije radi samo jedan primjer. Za vrijeme boravka u Sofiji Angelo je radio na prijevodu knjige Nasljeduj Krista. U jednom trenutku u dvorištu se začula vika Angelova tajnika na radnike koji su nešto radili. Biskup Roncalli je smjesta ostavio posao i otrčao u dvorište. Uzeo je u zaštitu radnike, ne pitajući za razlog vike koju je na njih digao tajnik. Netko drugi prvo bi saznao što se događa, no Roncalli ne postavlja takva pitanja. On gleda kako se postupa prema čovjeku. Čovjek ima svoje dostojanstvo koje unatoč svemu treba poštovati. Nakon deset godina provedenih u Bugarskoj isti ga papa šalje kao diplomata u Tursku. Pio XII. pak ga 1944. godine imenuje apostolskim nuncijem u Francuskoj, a 1953. kardinalom i patrijarhom u Veneciji. Kao nuncij u Parizu (od 1944. do 1953.) zauzimao se za njemačke ratne zarobljenike u Francuskoj. Podupirao je tada nastojanja francuskih biskupa oko ponovnog zadobivanja radništva posredstvom novih dušobrižničkih načina te odbio zahtjeve da se opozovu 33 biskupa zbog suradnje s režimom iz Vichya. No, kao apostolski delegat za Tursku i Grčku Angelo Roncalli (sa sjedištem u Ateni) za vrijeme njemačke okupacije Grčke pribavljao je grčkom stanovništvu pomoć i spriječio deportaciju grčkih Židova u logore smrti.



Papinska služba
Nakon smrti Pija XII., karidnal Roncalli ulazi u konklave iz kojih izlazi kao papa Ivan XXIII. Bilo je to 1958., 28. listopada u 16:40 h. Kardinal Roncalli postao je nasljednik preminulog pape Pia XII. Upitan koje će ime uzeti kao papa odgovorio je: Zvat ću se Ivan - Ioannes Vocabor. I obrazložio: to ime nosio je njegov otac, sv. Ivanu posvećena je župna crkva u rodnom mjestu i rimska lateranska bazilika, papina katedrala; Ivan je ime dvojice najbližih Kristu: Ivana Krstitelja, Gospodinova preteče i Ivana Evanđeliste, ljubljenog učenika Isusova. Tada su mnogi toga 77-godišnjeg papu smatrali prijelaznim papom. Ali on pak u početku 1959. objavljuje namjeru da sazove opći koncil kao odgovor na potrebe vremena, čovječanstva i Crkve. Svoje namjere svijetu je obznanio 25. siječnja 1959. u bazilici sv. Pavla. Svijet je bio zatečen. Novi papa saziva rimsku sinodu i određuje obnovu kodeksa crkvenog prava. Godine 1962., 11. listopada otvara svečano II. vatikanski koncil. Na dan otvaranja koncila govori: Ja sam vaš brat koji vam je postao otac. Ne značim ništa. Io conto nulla. U daljem govoru ističe potrebu novog izraza za stare istine i pruža ruku drugim kršćanskim Crkvama. Zauzima se za podanašnjenje (aggiornamento) Crkve i ni na koga ne baca kletvu.

Značenje Ivana XXIII.
Ivanu XXIII. nije bilo dano vidjeti završetak koncila koji je sazvao. No, nije bio u tjeskobi zbog toga: Drugi neka urade kako oni budu mislili. Ja sam radostan zbog prevaljenog puta. Državnom tajniku kardinalu Ciccognianiju je rekao: Sada smo više nego ikad... pozvani da služimo čovjeku kao takvom, a ne samo katolicima. Da osobito i posvuda branimo prava ljudske osobe, a ne samo prava Katoličke crkve. Sadašnje okolnosti, zahtjevi posljednjih 50 godina i znanstveno produbljivanje dovelo nas je pred novu zbilju, kako sam to rekao u govoru na otvorenju koncila. Ne mijenja se Evanđelje, nego ga počinjemo bolje shvaćati. Tko je dulje živio i bio na početku stoljeća sučelice novim zadacima vezano uz socijalne djelatnosti koja se tiče čitavog čovjeka, tko je bio, kao ja 20 godina na istoku i osam godina u Francuskoj, te mogao upoznati kulture i tradicije, on zna da je došao čas da se prepoznaju znakovi vremena i da se iz toga izvuče prilika da se gleda daleko. Tu nije bio kraj pomirljivosti i dobrhotnosti novoga pape. Tako on unatoč drukčijem mišljenju nekih uglednika prima 7. ožujka 1963. godine kćerku i zeta sovjetskog komunističkog vlastodršca Nikite Hruščova. Nešto kasnije, u travnju 1963. godine, objavljuje okružnicu Pacem et terris u kojoj se zauzima za čovjekovo dostojanstvo bez obzira na bilo kakvu pripadnost.

Sud o Ivanu XXIII. izrekli su njegovi nasljednici Pavao VI. i Ivan Pavao II. koji su ga nazvali papom ekumenizma. Izrekao ga je i carigradski patrijarh Atenagora I, koji je primijenio na Ivana XXIII. riječi Evanđelja: I bi poslan od Boga čovjek imenom Ivan. Svoj sud iskazao je i narod koji je papu Ivana XIII. nazvao Ivan Dobri. Geslo pape Ivana XIII. bilo je Oboedietia et Pax (Posluh i mir). Svoju veličinu dokazao je i uklanjanjem iz molitvenih obrazaca izraze koji vrijeđaju i ponižavaju Židove. On veli da je manjkalo ljubavi prema narodu iz kojega je Isus i nekatoličke kršćanske zajednice naziva Crkvama. Što je dotada bilo skoro pa nezamislivo da izgovori jedan papa.

Kraj života
Shrvan bolešću umire (3. lipnja 1963. godine u 19:49) pred mnoštvom koje se natiskalo na Trgu sv. Petra podno Apostolskog dvora.

Posljednje riječi koje je izgovorio, držeći tajnikovu ruku, Ivana XXIII. bile su: Radili smo, služili smo Crkvi. Nismo se zaustavljali skupljati kamenje koje su s jedne ili s druge strane bacali na nas. A mi ga nismo ni na koga bacali. Imamo mnogo prijatelja. Imat ćemo ih još više. Sastat ćemo se u raju. Pokopan je 6. lipnja u kripti bazilike sv. Petra u Vatikanu. U oporuci je izrazio želju da mu se u lijes stavi križ što mu ga je darovao Radini Tedeschi, njegov duhovni uzor.

Proglašen je blaženim, a spomen mu se slavi 11. listopada. Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavlje blaženog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj papa otvorio rad II. vatikanskog koncila, kako bi i time naznačila koliko je značenje odvažnosti ovog blaženika.

MOLITVA ZA MISIJE

Molimo Te, budi na pomoć misionarima i svima koji pomažu u misijama kada naviještaju Tvoju riječ i svjedoče Tvoju ljubav;pozovi narode koji ne poznaju Tvoju istinu, u zajedništvo Crkve. Neka vrijednosti starih kultura budu obogaćenje za Crkvu, daj da naša pomoć za razvoj bude djelotvorna, da mi kao kršćani budemo vjerodostojni ljudima u nerazvijenim zemljama. To Te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

LIJEPA SI LIJEPA

Lijepa si lijepa, Djevo Marijo,
tebe vijek časti rajska družina.
Anđeli lijepo pjevaju,
tebi čast vijekom davaju.


Pogledaj na nas, milena Mati,
svrni sirotam pogled svoj zlati.
Usliši nas, o Majčice,
ne odbij svoje dječice!


Ti si nam Zvijezda, jedina nada
posred zemaljskih tuga i jada.
Koji se tebi utječe
utjehu slatku naći će.


Ti si nam vrutak milja i sreće,
koji te zove propasti neće,
koji te ljubi ti ćeš mu
pribavit slavu nebesku.

Lk 17, 5-10

Apostoli zamole Gospodina: "Umnoži nam vjeru!" Gospodin im odvrati: "Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' I on bi vas poslušao." "Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: 'Dođi brzo i sjedni za stol?' Neće li mu naprotiv reći: 'Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?' Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'"