Vjerovati radosti...

četvrtak, 24.05.2007.

Magdalena Pereš-Vuksanović

(Jelaške kraj Vareša, BiH, 1606. – Rim, 31. prosinca 1670.) – hrvatska redovnica, umrla na glasu svetosti

Djetinjstvo
Rodila se u u selu Jelaškama, odakle je i pisac fra Matija Divković. Već kao dijete odlikovala se mnogim vrlinama i velikom pobožnošću. U blizini njenog sela je Olovo, poznato marijansko proštenište. Odlučila je čitav život provesti u djevičanstvu. Željela je ići u samostan, ali tada nije bilo ženskih samostana u Bosni, zbog turske vladavine.

Burna mladost
Roditelji su je nagovarali na udaju, ali ona nije željela. Mladić Frano Božić, zaprosio ju je kada je imala 18 godina. Odbila ga je. Frano je tada oteo Magdalenu sa sedmero prijatelja i na razne načine, pokušavao je nagovoriti na ženidbu. Pristala je tek kada je Franin brat Mustaj, koji je prešao na islam, zaprijetio Magdaleni, da će je odvesti sa sobom i da će onda njemu biti žena. Frano Božić i Magdalena, vjenčali su se pred svećenikom, ali ona je u duši odlučila, da neće prihvatiti taj brak, jer je Frano loše postupao s njom. Kada je Magdalena odbijala spolne odnose sa Franom, zatvorio ju je u osamljenu kuću. Nakon trinaest dana, uspjela je pobjeći. Vratila se u kuću roditelja, ali su je opet oteli, a ona je pobjegla nakon dva dana. Odlučila se prerušiti u muškarca i otišla je u goru među vukove. Nije dugo izdržala, zbog nedostatka hrane. Otišla je na put i završila u Sremskoj Mitrovici, gdje je i dalje bila preobučena u muškarca te se prozvala Ivan. Radila je kod bogatog čovjeka. Toliko mu se svidjela, da je želio posvojiti je i bogati oženiti, misleći da je muško. Zbog toga je otišla i šest mjeseci čuvala konje u Modriči, a nakon toga osamnaest mjeseci služila u modričkom franjevačkom samostanu. Franjevci su htjeli, da uđe u franjevački red, misleći da je muško, zbog čega je opet morala otići, da je ne otkriju. Došla je u nepriliku, jer su je Turci smatrali vojnim obveznikom pa je morala služiti kao vozar oružja za vrijeme Budimskog rata 1626. godine. Oboljela je u ratu i oporavljala se. Otkrila je svoju tajnu jednom biskupu, koji ju je poslao u Dalmaciju, gdje je godinu dana radila kod jedne plemkinje. Vratila se u rodni kraj 1629., ali nije tamo dugo ostala. U Dalmaciji je nastavila živjeti preobučena u muškarca. Jedan trgovac žitom, na prijevaru odveo ju je u Veneciju, gdje ju je prodao mletačkoj vojsci. U Bresciji, šest je mjeseci obavljala vojničke vježbe i strepila, da li će je otkriti. Pobjegla je s jednim Francuzom u Milano, a od tamo je pješke sama išla do Rima. Prenoćila bi pod vedrim nebom, a hranila se povrćem iz vrtova i travom.

Život u Rimu
Došla je u Rim 1632. U Bazilici sv. Petra, našla je svećenika iz Dalmacije, koji joj je pomogao. Taj svećenik je vjerojatno bio Bartol Kašić. Dugi niz godina, služila je kod jedne gospođe u Rimu. Javio se njen otmičar Frano Božić, koji je tražio da mu se vrati, no od toga nije bilo ništa. Njen ujak fra Martin Brguljanin došao je kao predstavnik bosanskih franjevaca na kapitul u Rim 1639., prepoznao ju je i potvrdio njenu krepost. Prednjačila je uzornim životom. Postala je članica franjevačkog svjetovnog reda pod imenom Franjica Slavonka. Slavonka je tada značilo Hrvatica. Živjela je u samostanu od ožujka 1663., ali je imala pravo na slobodu kretanja i imovinu. Umrla je 31. prosinca 1670. na glasu svetosti. Sahranjena je u crkvi sv. Dominika i Siksta u Rimu.

Još za njena života, Severano je napisao njen životopis. Naziva je “bošnjačkom Jeanne d'Arc”. Dr. L. Jelić iz Zadra, napisao je njenu biografiju 1904. godine pod nazivom “Gragja za životopis Magdalene Pereš-Vuksanović, poznate pod imenom Franice Slavonke”. Hrvatski književnik Velimir Deželić Stariji napisao je roman o njoj pod nazivom “Mandaljena pobjednica”, 1926.
- 23:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.05.2007.

Iv 17 ; 20-26

Donosim vam današnje evanđelje:

"Ne molim samo za ove,nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno- ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.
Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima- i ja u njima."

Zrinka
- 15:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 19.05.2007.

Stanislava Šubić

(Bribir, 1. svibnja 1242. – Skradin, 1321.) – hrvatska svetica, časna sestra, kneginja


Rođena je u Bribiru, gdje je tada bilo središte hrvatskog državničkog života poslije smrti kralja Petra Svačića. Stanislavin otac bio je Stjepan Šubić, ban Hrvatske. Odgojena je kršćanski i ušla u samostan klarisa u Skradinu. Taj samostan sagradio je njen brat ban Pavao Šubić. Stanislava Šubić proživjela je cijeli svoj redovnički život u tom samostanu klarisa, gdje je i umrla na glasu svetosti 1321. Nekoliko godina iza njene smrti, mjesni biskup pokrenuo je postupak za njeno proglašenje svetom, što je tadašnji papa i učinio.
- 23:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 15.05.2007.

Klara Žižić

(Promina kraj Drniša, 1626. – Šibenik, 21. rujna 1706.) – službenica Božja, kandidatkinja za sveticu, časna sestra utemeljiteljica hrvatske redovničke zajednice "Družba sestara franjevki od Bezgrješne"

Image and video hosting by TinyPic

Rođena je u župi Promina između Drniša i Knina. Na rođenju je dobila ime Mara, a Klara joj je redovničko ime. Živjela je na području pod turskom vlašću. Nakon potpisivanja Kandijskog mira između Turaka i Mlečana 1669. i utvrđivanja granica 1671., Klara dolazi u Šibenik, koji je bio pod vlašću Mlečana i nastanjuje se u jednoj maloj i siromašnoj kući u šibenskom Varošu. Zajedno sa Serafinom Burmaz započela je redovnički život, 17. studenoga 1679. u crkvi sv. Lovre uz dopuštenje tadašnjeg šibenskog biskupa Ivana Dominika Callegarija. Posvetile su se Bogu po pravilima utvrđenim od pape Lava X. Klara je bila prva i doživotna poglavarica reda. Vođena Duhom Svetim, prihvatila je redovnički način života sv. Franje s posebnim naglaskom na zajedništvo, siromaštvo i pokoru. Majka Klara iskusila je progone Turaka pa je prednjačila u pomaganju siromašnima i nemoćnima. U potpunu siromaštvu i bez posjeda, živjela je od milostinje pouzdavajući se u Božju providnost. Pomagala je izbjeglicama s turskog područja. Kad je umrla 1706. pokopana je u grobnici u crkvi sv. Lovre u Šibeniku. Šibenčani su za tada nju napisali: "Žaljaše je vas grad i Varoš, budući da je 27 godina pod svetim habitom kako jedna svića sijala poniženstvom i z dobrom prilikom" te su još napisali za nju i s. Serafinu: "One se učiniše jedno ogledalo ovoga Mista, a navlastito Klara. Ona se viđaše sveti život činiti, u svakom obsluženju i dobri dili." Pokrenut je postupak, da se proglasi blaženom i svetom. Sjedište postolature je u Šibeniku.
- 22:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 12.05.2007.

Marica Slava Vedrina

(Podgorje, Marija Bistrica, 1916. – Asuncion, Paragvaj, 2002.) – hrvatska časna sestra, misionarka u Paragvaju


Rodila se 1916. u Podgorju kraj Marije Bistrice. U Mariji Bistrici pohađala je pučku školu. U Zagrebu je pristupila „Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog”. Redovničko ime joj je Slava. Otišla je 1934. u Južnu Ameriku kao misionarka. Brinula se za siromašne, bolesne i napuštene ljude. Lijepo je primljena u novoj sredini. Zvali su je „Paragvajska Majka Tereza”. O njenom životu snimljen je dokumentarni film „Četvrti zavjet” producenta i redatelja Edija Mudronje.

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Marica_Slava_Vedrina"
- 22:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.05.2007.

Bl. Marija Petković

Marija Petković (Blato, Korčula, 10. prosinca 1892. - Rim, 9. srpnja 1966.), časna sestra proglašena blaženom, utemeljiteljica redovničke zajednice Kćeri Milosrđa sv.Franje, redovničke zajednice osnovane u Hrvatskoj.

Image and video hosting by TinyPic

slika autora Zorana Homena

Djetinjstvo

Blažena Marija Petković, rodila se u župi Svih Svetih u Blatu, na otoku Korčuli. Poznata je i pod redovničkim imenom, sestra Marija od Propetog Isusa. Bila je šesto od osmero djece u obitelji Antuna Petković-Kovača i Marije Petković (djevojački Marinović). Uzorni roditelji, djecu su kršćanski odgajali i poučavali ih u vjeri. Njihova kći Marija pokazivala je sklonost pobožnosti i milosrđu. Uočavala je patnje ljudi, glad i neimaštinu, pa je već u djetinjstvu odlučila štititi siromahe, tu »probranu i ljubljenu braću raspetoga Gospodina«, kako ih je znala oslovljavati. Obitelj je bila bogata (imali su oko 750 radnika najamnika u maslinicima i vinogradima, ali nju zemaljska dobra nisu zanimala.

Bila je napredna i već je sa 5 g. pošla u osnovnu školu, a završila je s 11 g. S 14. g. obećala se Isusu i s Njim se «vjerila», kako to ona kaže. Kada je imala 19 god. umro joj je otac i tada se brinula o mlađim sestrama blizankama. Uz to je godinama, samoinicijativno okupljala djecu siromašnih obitelji, poučavala ih je vjeronauku i glavnim predmetima pučke škole. Bila je poprilično krhka i često je obolijevala.

Osnivanje i širenje redovničke zajednice

Nošena čežnjom pomagati siromasima i potrebnima, na poticaj je dubrovačkoga biskupa Josipa Marčelića 1919. postavila temelje svoje buduće redovničke zajednice, Kćeri Milosrđa sv. Franje, zamišljene »za odgoj i izobrazbu domaće ženske mladeži«. U prosincu 1956., zajednica je dobila papinsko priznanje i odobrenje konstitucija. Prvi samostan osnovan je u Blatu na Korčuli, a drugi u Subotici. Godine 1936. prva grupa sestara uputila se u Južnu Ameriku, a 1940. s drugom grupom, pošla je i Marija i započela svoj radu u Argentini. Zbog rata u Europi, provela je u Južnoj Americi dvanaest godina i osnovala brojne redovničke zajednice i samostane.

Povratak u Europu

Godine 1952. vratila se u Europu i prenosi u Rim vrhovnu upravu reda i generalnu kuću. Najveću je radost vidjela u siromasima, odbačenima na rub društva i prezrenima. U njima je prepoznavala lice Isusa patnika i radovala se je ako im je mogla biti na usluzi. Stoga se sve do svoje blažene smrti u Rimu 9. srpnja 1966. nije u marala poticati svoje sestre neka ponašanjem i žrtvom pokazuju kako se i u njima utjelovila Božja ljubav, dobrota i milosrđe.

Beatifikacija

U Rimskom vikarijatu, 1986., pokrenut je postupak za njezino proglašenje blaženom. Dana, 26. kolovoza 1988., dogodilo se čudo njenim zagovorom. Podmornica peruanske vojne mornarice "Pacoca", doživjela je nesreću, mornari su bili u životnoj opasnosti. Roger Cottrina, 42-godišnji poručnik ispričao je, kako se u tim teškim trenucima obratio službenici Božjoj Mariji Petković, o kojoj su mu govorile sestre Kćeri Milosrđa, tijekom njegova boravka u mornaričkoj bolnici, gdje je čitao i njezin životopis te je uvjeren da je ona posredovala u spašavanju njega i većeg djela mornara na podmornici.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 6. lipnja 2003. u Dubrovniku, prilikom trećeg posjeta Hrvatskoj.

Njena redovnička zajednica u današnje vrijeme

Redovnička zajednica Kćeri Milosrđa sv.Franje, danas ima 429 časnih sestara, koje djeluju u državama Europe (Hrvatska, Srbija, BIH, Slovenija, Njemačka, Italija, Rumunjska) i Južne Amerike (Argentina, Paragvaj, Čile i Peru) te u Kanadi. Kuća matica je u Blatu, središnjica s vrhovnom upravom u Rimu, a u Zagrebu je sjedište Hrvatske provincije Krista Kralja

Službena stranica o bl. Mariji Petković
- 22:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 08.05.2007.

Temelji vjere (15)

166. Euharistija je nazvana lijekom besmrtnosti, jer u nama podržava i jača život što nam dariva uskrsli Krist snagom svoga Duha.
167.Vjera u uskrsnuće tijela temeljna je stvarnost kršćanske vjere. No ne znamo kako će to biti. To je velika i neizreciva tajna o kojoj je sv. Pavao napisao: »Što oko još ne vidje, i uho ne ču i u srce čovječje ne uđe, to je Bog pripravio onima koji ga ljube.»
168. Naše je tijelo sveto, jer je ono simbol svega onoga što jesmo. No ono je na poseban način posvećeno Duhom Svetim koji je u nama i čijom ćemo snagom uskrsnuti.
169. Kršćanska nam vjera stoga ističe da prema tijelu trebamo postupati s poštovanjem, da se trebamo brinuti za zdravlje.
170. Za tijelo trebamo brinuti i razvijati njegove sposobnosti, zato što je ono važno i potrebno, da bismo se stvaralačkim radom i istinskom ljubavlju mogli ostvariti kao pojedinci i zajednica.
171. Zbog vjere u uskrsnuće tijela kršćani iskazuju posebnu počast tijelima svojih pokojnika. Crkva se svake godine sjeća svojih pokojnika i moli za njih osobito na Dušni dan (2. studenoga).
172. U svojoj cjelini kršćanska je vjera velika himna životu, jer ističe da povijest svakog čovjeka i svega čovječanstva smjera vječnom životu.
173. Božja nas objava upozorava da postoji strahovita mogućnost, da zauvijek promašimo ovaj život. Naše spasenje ne ovisi samo o Bogu , nego i o našem slobodnom prihvaćanju njegova poziva, da živimo po zapovijedi ljubavi.
174. Poslije smrti moguća su tri stanja: raj, čistilište i pakao.
175. Raj uživaju oni koji su nakon smrti zauvijek s Bogom i međusobno neizrecivo sretni.
176. Objava nam govori i o jednoj drugoj mogućnosti nakon smrti: o paklu. Naziva se i druga smrt ili vječna odbačenost od Boga. No Bog zapravo nikoga ne odbacuje, sami sebe osuđuju oni koji ne prihvaćaju Božje spasenje, što ga Bog nudi svima.
177. Kroz čistilište prolaze oni koji umiru u prijateljstvu s Bogom, ali još nisu savršeni u ljubavi.
178. Bog ne želi, da se prepuštamo strahu ili pretjeranoj brizi hoćemo li se spasiti ili me. Radije se trebamo svim svojim snagama posvetiti zalaganju za ostvarenje novog Božjeg svijeta čovječnosti, slobode, pravednosti, dobrote, ljubavi. I vrlo je važno da vječni život s Bogom očekujemo mnogo više kao nezasluženi dar ljubavi nego kao plaću za dobra djela.
179. U svjetlu vječnog živoia, čovjekov zemaljski život i njegova smrt dobivaju posebnu vrijednost. Kršćanin treba biti spreman u izvanrednim situacijama radije prihvatiti smrt nego li se iznvjeriti svom temeljnom ljudskom i kršćanskom opredjeljenju. One koji zbog svoga kršćanskog uvjerenja daju svoj život zovemo mučenicima.
180. Svojim «Amen» izričemo, da prihvaćamo sam misterij Božje i čovjekove stvarnosti koji je izražen u Vjerovanju apostolskom. Svojim «Amen» izričemo, da doista vjerujemo i da želimo živjeti dostojno onome što vjerujemo.
- 00:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 04.05.2007.

Temelji vjere (14)

151. U Crkvi postoji i poseban sakrament za oproštenje grijeha, što smo ih počinili nakon krštenja. To je sakramenat pomirenja ili ispovijed.
152. Susret čovjeka, koji se kaje i opunomoćenog služitelja Crkve (svećenika ili biskupa), u sakramentu ispovijedi je vidljivi znak susreta s Bogom koji nam oprašta.
153. Sakramenat ispovijedi sastoji se od : ispitivanja savjesti, u svjetlu Božje riječi, pokajanja i odluke da nećemo više griješiti, priznanje grijeha, i prihvaćanje pokore, svećenikovog odrešenja.
154. Ako se u nagloj smrtnoj opasnosti ne možemo ispovijediti, dovoljno je da se pokajemo za svoje grijehe.
155. Svaki je katolik, dužan bar jednom godišnje ispovijediti se.
156.Dužni smo ispovijediti teške grijehe, ali korisno je da se povremeno ispovijedamo i za lake grijehe.
157. Teško griješi tko posve svojevoljno i svjesno čini veliko zlo protiv Boga i bližnjega. O tome svakome svjedoči njegova savjest.
158. Savjest trebamo odgajati pogotovo u svjetlu Božje riječi.
159. U pričesti, dovršuje se slavljenje pomirenja s Bogom i jedni s drugima.
160. Vjera u oproštenje grijeha ispunja nas kršćanskim optimizmom, jer postajemo sigurni da je dobro jače od zla.
161. Bog nam oprašta pa i mi tremao jedni drugima opraštati.
162. Kršćanska nas vjera ispunja sigurnošću, da ne trebamo biti bespomoćni pred misterijem smrti. U svjetlu vjere znamo, da će napokon biti pobijeđena i tjelesna smrt.
163. Vjerom u uskrsnuće tijela izražavamo svoju sigurnost da će sav čovjek, ne samo dušom, već tijelom imati udjela u konačnom uskrsnuću.
164. Kristovo uskrsnuće temelj je i jamstvo našeg uskrsnuća.
165. Mi smo već sada «su-uskrsli» s Kristom. Njegovo je uskrsnuće, kao u klici već sada u nama prisutno i djeluje u nama po milosti posvetnoj.
- 22:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.05.2007.

Temelji vjere (13)

Image and video hosting by TinyPic
136. Izrazom općinstvo svetih, ističe se, da su svi članovi Crkve sveti, te da su međusobno i s onima, koji su umrli u vjernosti Bogu, povezani u zajednicu svetih.
137. Riječju općinstvo ističe se da je Crkva zajednica, opća, otvorena svima, da nadilazi granice prostora, vremena i smrti.
138. Svi su članovi Crkve sveti, jer su po krštenju posvećeni Duhom Svetim. To ih obavezuje, da u životu stvarno nastoje oko svetosti, da se zalažu za istinsko čovještvo i dobrotu, za pravedni napredak, za ljubav i mir.
139. Na poseban način, svetima zovemo one koji su se istakli izvanrednim i herojskim zalaganjem za dobro.
140. Svetima u najširem smislu zovemo i one, koji već u nebu uživaju konačnu zajednicu
s Bogom ili vječno blaženstvo.
141. Možemo reći, da postoje tri stadija Crkve: putujuća Crkva na Zemlji), trpeća u čistilištu i slavna ili pobjednička Crkva u vječnom blaženstvu.
142. Zajedništvo svih Kristovih vjernika, osobito se očituje u euharistijskom slavlju.
143. Crkva je i zajednica svetinja. Svi vjernici imaju udjela u svetinjama Crkve tj. sakramentima..
144. Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti. Sakramenti su znakovi Božje prisutnosti, susreta s Bogom i darivanja Njegove ljubavi po kojoj postajemo Božji sinovi. Sakramenti su također znakovi našeg međusobnog susreta i darivanja.
145. U Crkvi ima 7 svetih sakramenta: krštenje, potvrda, ispovijed, euharistija (misa), bolesničko pomazanje, svećenički red i ženidba.
146. Oproštenje grijeha tj. pomirenje ljudi s Bogom i međusobno, bitan je sadržaj Isusovog Evanđelja.
147. Oproštenje grijeha, Isusov je uskrsni dar Crkvi. Bog nam oprašta grijehe snagom Kristove smrti i uskrsnuća.
148. U oproštenju grijeha, na poseban je način djelatan Duh Sveti. On u nama obnavlja zajedništvo ljubavi s Bogom i međusobno, koje se grijehom raskida ili narušuje.
149. Sakramenti su znakovi Božje ljubavi i praštanja. Po njima se ostvaruje naše zajedništvo s Bogom. Temeljni sakrament, kojim se opraštaju grijesi je sakrament krštenja.
150. Oproštenje grijeha posebno izvire iz sakramenta euharistije.
- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 02.05.2007.

Temelji vjere (12)

Image and video hosting by TinyPic

121. Svi su vjernici jednaki i punopravni članovi Crkve, ali su im različite službe.
122. Crkva se dijeli na služitelje i ostale vjernike.
123. Među služitelje Crkve pripadaju papa, biskupi, svećenici i đakoni. Oni za svoju službu primaju sakrament svećeničkog reda.
124. Biskupi su nasljednici apostola. Nalaze se na čelu mjesnih Crkava (biskupija).
125. Papa je nasljednik sv. Petra, rimski biskup i Kristov namjesnik. Nalazi se na čelu zbora biskupa svega svijeta te u zajedništvu s biskupima predvodi cijelu Crkvu.
126. Svećenici i đakoni, biskupovi su suradnici. Vode manje kršćanske zajednice i u njima vrše različite službe.
127. Biskupski kolegij na čelu s papom, odgovoran je za svu Crkvu.
128. Različite su službe u Crkvi, osobito u trima službama: službi naučavanja, u službi posvećivanja te u službu upravljanja.
129. Papi i biskupima u zajedništvu s papom na poseban je način povjerena služba naučavanja. U toj ih službi Duh Sveti čuva od zabluda.
130. Papa i biskupi u zajednici s papom, nezabludivi su kada na temelju Svetog pisma i Predaje, odlučuju i svečano proglašuju, da nešto treba vjerovati kao objavljenu istinu. Takve vjerske istine nazivamo dogme.
131. Službu posvećivanja, papa i biskupi te svećenici i đakoni vrše osobito, dok slave i dijele sakramente.
132. Papi, biskupima, svećenicima i đakonima, povjerena je služba upravljanja Crkvom.
133. Crkva je nedjeljiva i jedinstvena cjelina, sačinjavaju je ne samo kler, nego i vjernici laici.
134. Riječ laik u kršćanskom govoru znači član Božjeg naroda.
135. Svi su članovi Crkve pozvani, da sudjeluju u naviještanju Kristovog Evanđelja, u službi posvećivanja, u bratskom služenju te u službi upravljanja kršćanskom zajednicom.
- 22:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #