Vjerovati radosti...

srijeda, 04.10.2006.

Sveta Mala Terezija

Jedna je od najzanimljivijih svetica, životopis joj je poseban, pronašla je jednostavan način postizanja svetosti. Rodila se pod imenom Therese Martin (čita se Marten, najčešće francusko prezime). Redovničko joj je ime Terezija od Malog Djeteta Isusa i Božjeg Lica, kod nas je najpoznatija kao Mala Terezija (postoji i «Velika» Terezija – sv. Terezija Avilska), a poznata je i kao Little Flower of Jesus i kao sv. Terezija iz Lisieuxa (čita se Lizje, francuski grad gdje je živjela).

Image and video hosting by TinyPic

Njeni roditelji davno prije nego su se upoznali, željeli su biti svećenik i časna sestra, no nije im to uspjelo. Kada su se prvi put vidjeli, doslovno su se zaljubili na prvi pogled i znali su da su jedno za drugo. Nakon par mjeseci, vjenčali su se. Željeli su živjeti u braku bez spolnih odnosa, dok im jedan svećenik, nije rekao da to Bog nije tako zamislio. Očito su bili poslušni, kada su imali devetero djece, s time da im je četvero djece umrlo rano zbog bolesti za koje tada nije bilo lijeka. Ostalo mi je pet kćeri. Terezija je bila najmladja. Odgajane su u katoličkom duhu i sve su postale časne sestre i to dobrovoljno, roditeljima je bilo i krivo. Zanimljivo je da su četiri sestre bile u istom karmelićanskom samostanu u Lisieuxu, dok je peta bila klarisa. Tereziji je rano umrla majka pa je bila u jako dobrim odnosima s ocem. Bila je razmažena, preosjetljiva, često bi plakala zbog sitnica, ali je bila bistra, odlučna, jako uporna. Već je s tri godine znala čitati i od malena je pokazivala veliku ljubav prema Bogu i Mariji. Imala je neku bolest, koja je bila tako teška, da su mislili da će umrijeti, no ona se molila i vidjela je kako joj se Marijin kip nasmiješio. Ubrzo nakon toga je ozdravila kao da nikad nije bila bolesna.

S 15 godina, odlučila je postati časna sestra i to odmah. Po pravilama bila je premlada i odbili su njenu želju, misleći da je to prolazni hir. No, ona je mislila drugačije, s ocem je išla od vrata do vrata i kad su je svi odbili, otišla je u Rim k papi. Na opće čudjenje, zamolila je papu Lava XIII, da joj pomogne!!!! Bio je vrlo ljubazan i nakon nekog vremena, dopušteno joj je da postane časna sestra s 15 godina. Život u samostanu, bio je jako težak, no ona je iz ljubavi prema Isusu sve rado trpjela. Željela je postati sveta, ali nije znala kako. Imala je samo osnovnu školu, bila je obična djevojka. S vremenom je pronašla svoj put prema svetosti, koji je nazvala Mali Put. Otkrila je da je Bog ljubav i milosrdje prije nego pravednost i strogoća (kako su do tada najviše mislili). Boga se ne zaslužuje ni kupuje , Bog je Ljubav koja se daruje, On je Milosrdje koje prašta. Ona je rekla: Isus me ne poučava, da brojim svoja djela, nego da sve što činim, činim iz ljubavi. Njezin put je heroizam u podnošenju tegoba svakidašnjice. Pokazivala je ljubav, tako da je neprimjetno činila mnoga sitna djela iz velike ljubavi. Jednu časnu sestru nije mogla organski podnijeti, no umjesto da je mrzi, ona je prema njoj bila jako dobra, pomagala joj je i smiješkala se kad ju je vidjela, tako da je ta časna sestra mislila, zašto je ona tako voli. Izgarala je iz ljubavi prema Bogu i ljudima i to neprimjetno, za života je bila nepoznata, jednostavna i krhka. Kad je trpjela, onda se baš nastojala smiješiti i biti vesela. Neke najbliže koje su poznavale bolje njezin duhovni kad su je vidjele posebno raspoloženu znale su da zbog nečega trpi u duši.

Heroizam njezinog trpljenja je velik. Otac joj se razbolio posljednjih godina od cerebralne paralize, te je morao na liječenje u bolnicu za umobolne. To je bila velika patnja za cijelu obitelj, posebnu za nju koja je uz oca bila veoma vezana. Od 1896. na dan Uskrsa pa sve do smrti živjela je u jednoj velikoj tami vjere, mnoge kušnje su je salijetale. Ali je sve to dostojanstveno podnosila, voljom nadvladala u nadi čekajući da kušnje prođu. Još prije tih kušnji imala je suhoću u duhovnom životu. Nikakvih posebnih utjeha. Ali heroizam njezine ljubavi nadvladavao je i tu vrst patnje. I na koncu bila je tu fizička patnja. Polagano umiranje od tuberkuloze, gašenje njezinog bića. Bilo je popraćeno velikim trpljenjima posebno posljednjih mjeseci. Sama je izjavila da nije mislila, da je moguće toliko trpjeti. Kalež je pun, govorila je u posljednje dane svoga života. Umrla je s 24 godine.

Njezina svetost je bila stvarno skrivena njezinoj okolini. Dragocjene su u tome smislu neke izjave njezinih susestara. Poznata je ona izjava jedne sestre koja je izjavila neposredno pred Terezijinu smrt dok je ona ležala u bolesničkoj sobi. “Ne znam što će poglavarica moći napisati o sestri Tereziji nakon njezine smrti, kad nije učinila ništa posebno, bila je sasvim obična sestra”. Druga sestra, izjavila je u procesu: «Službenica Božja općenito je bila nepoznata ili još bolje rečeno nepriznata u našoj kući. Osim nekoliko novakinja koje su je promatrale iz bliza, nitko nije primjećivao heroizma njezina života.... Polovina redovnica govorile su da je to jedna dobra mala redovnica, blaga, ali koja nema što trpjeti i čiji život je uglavnom beznačajan. Ostali dio zajednice koji je podržavao odbojnost među dvije struje u samostanu pokazao se nesklon prema Službenici Božjoj; govorile su da su je razmazile njezine sestre, ali nisu nalazile nekakav posebna prigovor.» Provodila je naoko jedan sasvim običan jednoličan redovnički život, više pasivan, obavljajući one redovne dužnosti u zajednici kao i propisane molitve... I nitko do nje i njezine svetosti nije posebno držao, niti uočavao njezinu veličinu osim nekoliko najbližih redovnica. I nakon smrti najednom eksplozija popularnosti...

«Povijest jedne duše»

Njezina autobiografija koju je napisala po naređenju svojih poglavarica, dakle iz redovničke poslušnosti, a ne iz osobne volje, a najmanje sa željom da bi to bilo objavljeno, postigla je nevjerojatan uspjeh i popularnost. Do sada je prevedena na 50 jezika, objavljena je u oko 10 milijuna primjeraka, računa se da ju je pročitalo pola milijarde ljudi kroz ovih sto godina.

Uspon svjetskih razmjera

Kao što je prije reda ušla u samostan sa 15 godina, tako je prije reda, s posebnom dozvolom, proglašena blaženom 1923. (tj. prije isteka trideset godina od smrti da se nekoga može proglasiti blaženim). 1925. proglašena je svetom, 1927. proglašena je zaštitnicom svih misija uz sv. Franju Ksaverskog najvećeg misionara svih vremena. 1944. proglašena je suzaštitnicom Francuske, a 1997. proglašena je naučiteljicom Crkve kao treća žena po redu, a 33. od svih naučitelja. I još k tome najmlađa naučiteljica u povijesti od svih ostalih!

Bog joj je podario izvanredne naravne darove i sposobnosti: jaka inteligencija i veliko pamćenje; već od najranije mladosti pokazuje osjećaj za umjetnost, za književnost, lijepo izražavanje. Sve to svoje naravne darove već od najranije dobi stavlja službu Bogu, u službu vjere.

Svojim životom Mala Terezija potvrđuje da Bog ima sasvim drugačija mjerila po kojim mjeri vrijednost naših djela, naših čina. Božji kriteriji po kojima ocjenjuje i vrednuje ljudske djela jesu sasvim drugačiji od onih ljudskih. To znači da naša obična djela, molitve, žrtve mogu pred Bogom zadobiti veliku vrijednost i postati plodna, korisna za druge ovisno o nakani na koju se obavljaju, ovisno o duši koju udahnjujemo u ta djela, ovisno o namjeri s kojom ih činimo.

p.s. Majka Terezija je po sv. Maloj Tereziji dobila redovničko ime.

- 00:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #