Moja prva ljubav, moj prvi pređen most..Moja prva ljubav, moja nevinost....

Znam da ste od 3 posta vidjeli da sam u 2 pisala o zvijezdama, ali ja si ne mogu pomoć. Obožavam gledati zvijezde, jer imam osjećaj da sam povezana sa svime. Ponekad mi se čini i da ih mogu dotaknut, znam da zvuči suludo, pogotovo za one koji ne razumiju sta pričam i ne razumiju taj osjećaj. Ali, svejedno, meni su zvijezde samo trenutni bijeg od problema. Ponekad mi se čini da me one čuju kada razmišljam i tada imam osjećaj da su problemi zapisani u nih i da sam ih ipak podjelila s nekim. No nije to stvarnost, nije to onaj osjećaj koji ti dođe kad ti je teško i kad se nekom povjeriš i kad te taj netko pogleda sa suosjećanjem ili kad te taj netko zagrli. No, opet, kada se nekome povjerim, nikada ne znam hoće li to čuti netko tko ne treba. Zato postoje tajne koje se mogu podijeliti i one koje idu s tobom u grob.
Inače, nemam sreće u ljubavi, tako da, nakon svih razočaranja bojim se voljeti, da ne bih povrijedila samu sebe. Jednostavno više nemam snage voljeti, a da mi je ta ljubav neuzvračena. Znam da mi se neče dogoditi da se zaljubim i da me netko ne odbije ili povrijedi. Nisam jednom bila zaljubljena...no, kakogod, ja se ne zaljubim olako. Sada samo gledam dečke koji mi se sviđaju, ali ništa više. Ponekad imam osjećaj da im smeta i to što ih gledam...nikad ne znam.
I sada mi je prva godina u srednjoj školi. Mislila sam da se neću uklopiti, ali, srećom, uklopila sam se. Taj moj razred je najbolji razred koji sam mogla poželjeti. Stekla sam puno prijateljica za koje bih život dala. Odkada sam njih upoznala, život mi je postao ljepši. Kad sam u bedu i baš kada mislim da mi je dan upropašten, netko mi uleti i oraspoloži me... Sada da malo prokomentiram svoje naj cure iz razreda... Ivana- Ona mi je ogromna potpora, uvijek i svugdje, nismo baš cijelo vrijeme zajedno, ali ona mi je potpora i ne znam što bih bez nje... Kety G.- Čudno je to kad ti netko govori da ste sestre blizankinje a niste ništa u rodu...toliko smo slične, ali samo po izgledu, jer po naravi ta je cura puuno pozitivnija od mene, ima puno više samopouzdanja i hrabrosti. I naravno, tu je Barbara- Prvi dan sam ju vidla prvu i prvo se s njom upoznala...sjele smo zajedno, i iako mi se na početku činila pretiha, cura je odlična. Stvarno prava frendica. Nisam očekivala da će mi netko u tako kratkom roku postati najbolja prijateljica. Kad imam problema, obratim se njoj i ona mi pomogne da zajedno nađemo svjetlu točku u tome. Samo želim da znaju da sam im beskrajno zahvalna na potpori i da ću ja uvijek biti tu za njih. i ne samo za njih, nego i za sve iz razreda i isto tako, za sve ostale...
DEČKI- oni su mi postali glavan preokupacija od kada sam krenula u srednju. Škola mi je puna dečki tako da mi je par njih zapelo za oko, samo da ih gledam...to je još najbolje. S dečkima u društvu mi je najbolje (s frendovima), ali dečki ko dečki nekada znaju bit prave, klasične muške svinje.
Da zaključim post, život je lijep, ali zbog prepreka je težak, ali živi se jednom i život je nešto najdragocjenije što možeš dobiti, najljepši dar...Treba iskoristiti svaku sekundu, ali ne opijanjem i glupim stvarima, nego uživanjem i stvarima koje nas zaista vesela i stavljaju nam osmijeh na lice...
Kiss svima

Ponovo, nočas nikako nisam mogla uhvatiti san. Ležala sa u krevetu i gledala sam nebo kroz przor. Zvijezde su treperile, bas su bile lijepe. Gotovo su me i uspavale. Ali onda su mi opet crne misli dosle na pamet. Ponovo sam pomislila na današnji dan. Ponekad mi se cini da su mi svi dan jednaki, bez oblika... Tako da se nemam više ni volju dići iz kreveta. A još kad znam da moram u školu i da ću ga vidit, a on me neće ni pogledat, samo sam još gore. Čudan je osjećaj kada ti je neko drag, a ljubav nije uzvraćena. Nije mi se to jednom dogodilo, tužno je to. A najgori dio svega toga je da te nitko ne razumije. I onda nemas izbora, nego izgarat iznutra. Ponekad se osječam kao ruža bez vode...
Al da se ne bediram, ni ikoga drugoga, ima i lijepih stvari u mom životu. Imam prijatelje koji su uvijek tu za mene. Pogotovo tri moje zlatne cure iz razreda. Tu su kad mi je najteže, a onda imam osjećaj da me razumiju u potpunosti. Jer znam da suosjećaju samnom i da će uvijek tu bit za mene. Ne kažem da su jedine koje me razumiju, ali njih tri vidim svaki dan. Za ove ostale znam da su mi potpora,a tih ostalih ima puno. DA, da ne zaboravim, iako se ne vidimo često, bratić mi je ko najbolji prijatelj...dobro, al ipak je to rodbina...No kako god, imam osjećaj da mi je život na uzlaznoj putanji, pa se više ne bediram oko nekih stvari i veselim se malim stvarima. Naravno da život ne može bit savršen, ali ako ga ti učiniš savršenim, to je onda svijet samo za tebe, lijep takav kakav je...

Kad bi barem život bio kao glazba, uvijek u pokretu i veseo, ali ipak s manama koje ga cine malo manje savršenim, jer nije predodređen da bude savršen. Ali ipak nitko nije zaslužio imati loš život...Mada ga neki koriste na nedostojan način...Moje mišljenje...