Ponovo, nočas nikako nisam mogla uhvatiti san. Ležala sa u krevetu i gledala sam nebo kroz przor. Zvijezde su treperile, bas su bile lijepe. Gotovo su me i uspavale. Ali onda su mi opet crne misli dosle na pamet. Ponovo sam pomislila na današnji dan. Ponekad mi se cini da su mi svi dan jednaki, bez oblika... Tako da se nemam više ni volju dići iz kreveta. A još kad znam da moram u školu i da ću ga vidit, a on me neće ni pogledat, samo sam još gore. Čudan je osjećaj kada ti je neko drag, a ljubav nije uzvraćena. Nije mi se to jednom dogodilo, tužno je to. A najgori dio svega toga je da te nitko ne razumije. I onda nemas izbora, nego izgarat iznutra. Ponekad se osječam kao ruža bez vode...
Al da se ne bediram, ni ikoga drugoga, ima i lijepih stvari u mom životu. Imam prijatelje koji su uvijek tu za mene. Pogotovo tri moje zlatne cure iz razreda. Tu su kad mi je najteže, a onda imam osjećaj da me razumiju u potpunosti. Jer znam da suosjećaju samnom i da će uvijek tu bit za mene. Ne kažem da su jedine koje me razumiju, ali njih tri vidim svaki dan. Za ove ostale znam da su mi potpora,a tih ostalih ima puno. DA, da ne zaboravim, iako se ne vidimo često, bratić mi je ko najbolji prijatelj...dobro, al ipak je to rodbina...No kako god, imam osjećaj da mi je život na uzlaznoj putanji, pa se više ne bediram oko nekih stvari i veselim se malim stvarima. Naravno da život ne može bit savršen, ali ako ga ti učiniš savršenim, to je onda svijet samo za tebe, lijep takav kakav je...
Post je objavljen 29.01.2007. u 11:44 sati.