...
Tutnje olujni vjetrovi
čiste skrivene odaje toplog srca
u zimskim noćima
Gromoglasno se smiju orkanske bure
pod noćnim nebom
zamrznutim u vedrinu
čelične zimske ruke.
Tamo iza ožujka nazire se proljeće,
u srcu klija topla iskra vatre
Gledam osušeni list uz rub opustjele ulice
maštam o prvim pupoljcima
na ogoljelom stablu kestena
Grije me pomisao na zelenu krošnju
skrivenu u zimskom snu.
Hvala vam!!! I dalje vam ne mogu pojedinačno odgovarati na komentare, ali ih nosim u svom srcu i zahvaljujem nebesima na toplini kojom me grijete u promrzle dane.Proći će i moj period šutnje, a onda ću vam opet dijeliti osmijehe na vašim blogovima :) Volim vas, dragi moji! Blagoslovljeni bili!
30.11.2005. u 18:24 | 46 Komentara | Print | # | ^
Treperavo Svijetlo se rasplamsava u buktinju
Danas je malena poput Palčića,
Već noćas dok umorna snivam
već noćas će možda postati
bujna buktinja koja tjera noć
i razbija privid tmine.
Utkala je u svoju snagu svaku misao
svako slovo i najminijaturnije riječi podrške
Ima Snagu Vašeg toplog
beskrajno velikog srca
i moje zahvalnosti za svaki njegov otkucaj!
17.11.2005. u 19:34 | 47 Komentara | Print | # | ^
...
Postoji Svjetlo i u danima crnim poput iskušenja, Svjetlo koje mi iz vaših srca ispisanih kroz komentare, mailove i misli podrške, koje primam ovih dana rasvijetljuje stazu u džungli.Hvala vam, za svaki pozdrav, za svaku misao meni upućenu. I... ne bojte se, Vivias ima snagu kojom se napaja iz snage oprosta, snagu da izdržim dok ne budem u potpunosti mogla razumjeti.
13.11.2005. u 16:41 | 19 Komentara | Print | # | ^
...
Tiha lakoća tužnog sjaja u pogledu iza umornog zastora jednog jedinog pogleda.
Svečana tišina usamljenog otočnog svjetla u oblačnoj noći i šum mora,
nježan i brižljiv u nastojanju da iscijeli srca ranjena.
Prikradaju se dani drugačiji, sjenom plemenitih tuga prikriveni.
Sanjaju nas snovi trenutka koji dolazi.
Putuju nas putevi na koje još ne zakoračismo bosim stopalima.
I zvuk zvona s crkvenog zvonika odustao je od zvonjave,
sakrio se u maglovito čekanje,
u prazninu koja odjekuje unutar praznih zidina srca
blago ogrijanih nekom prošlom toplinom iz kamina sjećanja.
U daljini tek obris čovjeka na rubu obale
zagledanog u tinjajuće svjetlo ribarske kuće,
uspravnih ramena, u plemenitosti tuge,
mirno čeka radost zore da izroni iz bonace morskog plavetnila.
vaša Vivias prolazi kroz jednu tešku životnu situaciju pa sam daleko i od kompjutora i od bloga.Uputite mi koju toplu misao, a ja se s vama do tada pozdravljam osmijehom i zahvaljujem na tome što postojite!U međuvremenu mi možete pisati na mail.
10.11.2005. u 17:22 | 40 Komentara | Print | # | ^
Znaš li
Znaš li
gdje je onaj jedan jedini kraj
iza kojeg uvijek slijedi početak?
Vidiš li
gdje je tanka linija
koja svakodnevne male smrti
pretvara u veličanstvene
životne prilike novog rađanja?
Pomisliš li
da li si na javi zaista budan?
Pitaš li se
da li živiš u neobičnosti svojih snova?
Promatraš li
postoji li razlika između sna i jave?
Vjeruješ li
da je odluka o rođenju
najhrabriji čin
tvog osobnog Univerzuma?
Znaš li
koja je krajnja postaja
tvog putovanja s onu stranu ogledala?
06.11.2005. u 11:33 | 15 Komentara | Print | # | ^
Izazov
Ostavljam
tragove u pijesku
izazivajući vjetar
na bespoštednu borbu
do potpunog nestajanja
Ostavljam
bačenu rukavicu izazova
košnici života
koja vrvi od zujanja
pitanja bez odgovora
Sakupljam
dašak po dašak
vjetrovitog meda
čarolijom zaboravljenog
u ljudskom nesjećanju
Izrugujem se prkosno
osobnom snu neznanja
čeznutljivo željna potpunog buđenja
u spokoju
bez besmislenog djetinjastog izazova
05.11.2005. u 16:00 | 36 Komentara | Print | # | ^
Vilinske suze
Skriven između bijelih stijena snivao je žuboravi Izvor mistične rijeke.U snu je vapio za vilinskom pomoći, željno iščekivao suze sućuti da ožive njegove nabujale proljetne tokove.
A Vila je stajala na panju stoljetne lipe obraslom rosnom mahovinom, obavijena zracima mjesečine. Duga zlatna kosa lagano joj je lepršala na noćnom povjetarcu. Haljina sniježnobijela dosezala je do gracioznih članaka skladno padajući niz vitko tijelo darivajući izražajnu nevinost očima boje proljetne trave. Neobično visoka mladolika Vila odavala je poštovanje bistrom planinskom Izvoru. U samoći noćnog rituala širila je oko sebe čaroliju ljepote vilinskih svijetova. Podigla je nježne ruke u razini srca, otvorila mekane dlanove prema zvijezdanom nebu puštajući suze bisernice da joj klize u udubine na dlanovima. Odanošću Svećenice, čuvarice Izvora lebdjela je iznad cvijetnog tla, tek lagano pomičući zlatna prozračna krila, potpuno bešumno, da ne naruši noćnu tišinu šume. Zaustavila se iznad kolijevke rijeke, podigla sjajnozeleni pogled prema punom Mjesecu i svečano uz molitvu vilinskih predaka iz svojih dlanova ispuštala suzu po suzu, dragocijenost po dragocijenost, u beživotnu rijeku ljudskih snova. Bijaše to njezin prvi samostalni zadatak mlade Vile Svećenice, prva misija, dugo i sa strpljenjem iščekivana. Lagano je raširila ruke, blago ih, u ritmu samo njoj čujne glazbe s vilinskoih dvora, spustila niz gipko tijelo puštajući suze da bez prepreke urone u slap izvora. Pratila je brižnim pogledom suze sućuti kako plove riječnim koritom, ispunjavaju nestašne virove, prelamaju se u riječnim slapovima. Pokrenula je zlatna krila na svojim leđima, pustila da ih brat Vjetar pokreće u sve brži let i pažljivo se spuštala niz rijeku ljudskih nadanja prateći putovanje vilinskih suza sućuti, sazrelih iz patnje usnulog čovječanstva.