...
Tiha lakoća tužnog sjaja u pogledu iza umornog zastora jednog jedinog pogleda.
Svečana tišina usamljenog otočnog svjetla u oblačnoj noći i šum mora,
nježan i brižljiv u nastojanju da iscijeli srca ranjena.
Prikradaju se dani drugačiji, sjenom plemenitih tuga prikriveni.
Sanjaju nas snovi trenutka koji dolazi.
Putuju nas putevi na koje još ne zakoračismo bosim stopalima.
I zvuk zvona s crkvenog zvonika odustao je od zvonjave,
sakrio se u maglovito čekanje,
u prazninu koja odjekuje unutar praznih zidina srca
blago ogrijanih nekom prošlom toplinom iz kamina sjećanja.
U daljini tek obris čovjeka na rubu obale
zagledanog u tinjajuće svjetlo ribarske kuće,
uspravnih ramena, u plemenitosti tuge,
mirno čeka radost zore da izroni iz bonace morskog plavetnila.
vaša Vivias prolazi kroz jednu tešku životnu situaciju pa sam daleko i od kompjutora i od bloga.Uputite mi koju toplu misao, a ja se s vama do tada pozdravljam osmijehom i zahvaljujem na tome što postojite!U međuvremenu mi možete pisati na mail.