pukotina

subota, 19.12.2020.

Zgrnuo si svoj život
U stabilnom protjecalo je tvoje postojanje
Prihvatio da imaš i ono što nemaš
a za čim i nisi osjećao nedostajanje
To je cjelokupnost
utvrda u koju su se slila blaga
nepotrebna drugim, više te nitko ne pljačka,
sve je na svome mjestu
Niotkuda ne pristiže ništa što bi te izmamilo, kao kobru
iz pletene košare, tvoje preostalo vrijeme
činilo ti se jednoličnim, poput otkucavanja
starog zidnoga sata, predvidivo u svome trajanju
i dok traješ

Nigdje pukotine, kao kad zatvoriš očne kapke
pa vidiš samo ono što emaniraš, misliš, nema je
i sve što ti prilazi i u što propadaš
već je unutra
Kroz tvoja okna više ne može provaliti
ništa što već nije prisutno, i
samo je pitanje smisla - kako ćeš što tumačiti, nema
novog koje bi te otvorilo za sebe i izvuklo, predalo neizvjesnosti

A onda bljesak, vatreni, usred budnosti, posred tebe
od daha nasta novo biće, novi svijet začet
prije nego si i stigao uplesti se u njegov nastanak,
njegov razvoj, nepoznanice, a tako ti sve blisko i poznato i tvoje

Tvoje?

Ni ne slutiš da si načet tako ispunjen, ne znaš da sve što si
zgrnuo - razgrnulo se a unutra
u blagom svjetlu preostalom iza blistave repatice
što je prošla kroz tebe kao trak svjetla kroz pukotinu, leži
tek progledalo, gladnih usta, u studenoj kolijevci,
novo biće Nedostajanja

Crisalida

nedjelja, 13.12.2020.

Odolijevala je dugo. Nije htjela riskirati odlazeći ondje gdje je najmanje preporučljivo bez prijeke potrebe dok traje pandemija. Ali kad je jedan dan osjećala da se njena stabilnost krhka kao Dalijevi slonovi na nožicama tankim kao čačkalice, može vrtoglavo skršit, odlučila je poći u ambulantu.
Počela sabirati što će obući.
Ljubičaste čarape, crna suknja – za sva godišnja doba, majica, zimska jakna što se može provući kroz sva godišnja doba kao svilena haljina kroz prsten, maska, rukavice, beretka.
Traži cipele, bile su na balkonu a sad nestale – je li moguće da ih je vrana mogla odnijeti? (jedna od nuspojava lijeka koji uzima je i zbunjenost) – pa razgledajući uokolo opazi da su s verande u potkrovlju susjedne kuće nestale i viseće školjke – suvenir s ljetovanja, i silno se začudi tome – otkud baš sad da ih se uklonilo a tu su godinama, možda netko jednostavno nije više mogao podnijeti taj milozvuk, skršio ih, izgazio nogama!
Oh, cipele su joj ostale pred ulaznim kućnim vratima kad ih je jednom po povratku iz dućana zaboravila unijeti – pronijeti okačene o kukice prstiju na balkon.

Drugi kat. Visoko stubište, stara austrougarska gradnja. Jedva dišući pod maskom teturavo dolazi do kartoteke. Za pultom, dvije medicinske sestre. Tiho je, nema nervoze. U čekaonici samo jedan pacijent na odlasku i jedan tek ušao a malo za tim izašao iz oridinacije. Sestra joj kaže neka malo pričeka – da se prostorija prozrači od prethodnog pacijenta – ali kada je pogleda nadodaje neka ipak uđe odmah.

Doktorica ne podiže glavu – zapisuje nešto olovkom i unosi u kompjutor; crnomanjasta, blijeda, nije je vidjela nikad prije ali tako je i svaki put kad dođe u ambulantu obiteljske medicine, uvijek njoj netko novi. "Pacijentica što je maloprije izašla je jako ljuta, pa samo da završim..."
Nastave sjediti u tišini, uz isti stol.

Napokon, došao je i trenutak da kaže zbog čega je tu. Njena stalna terapija više joj uopće ne pomaže, ne djeluje. Pa očekuje da bi je trebalo zamijeniti drugom.
Ali neki ljudi znaju čitati i između redaka. Iz kože kao s pergamenta kroz koji proziru slojevi ranijih rukopisa nikada do kraja izbrisivi. Iz starih požutjelih razglednica razasutih kroz razna doba njenih godina. Možda ona ovaj tren na glavi nosi ljetni šešir od platna, bijeli, smije se.

Ruka koja se pružila k njenoj naslonjenoj na stol i uz blagi stisak drži je, ledena je, hladnoća probija kroz rukavicu od latexa a njena je topla i kroz rukavicu. Pa preklapa i svoju drugu ruku preko ove ledene, obavija je, izgledajući tako sklopljene kao da zajedno štite neku malu luč da se ne ugasi od vjetra.
"Moj otac mi je rekao jednom da nikad ni s kim ne treba dijeliti ni svoju sreću ni tugu već tu energiju sadržati samo u sebi, čim pričamo, nije više ista, gubi se...", povjerava doktorica.

Vrpce ruku do tad spletene raspliću se i otkrivaju dar sačinjen od dodira. Njegovu iscjeljujuću snagu.

"Budite sebi prva", prepisuje recept s kojim se ne ide u ljekarnu, "slobodno kavu, cigaretu, šetnje, šetajte obalom rijeke, radite sve što volite, zapisujte svoje misli..."

Po izlasku, sestra na kartoteci ljubazno je pozdravlja govoreći "da dođe" kao da kaže "dođite na kavu, da se ispričamo".

Iz ambulante odlazi kao da je prošla kroz Dalijevu Crisalidu – ogromnu instalaciju – čahuru, koja dočarava prelazak iz duševnog nemira u mir.

I od slona na tanjušnim nožicama postala leptir.