pukotina

subota, 19.12.2020.

Zgrnuo si svoj život
U stabilnom protjecalo je tvoje postojanje
Prihvatio da imaš i ono što nemaš
a za čim i nisi osjećao nedostajanje
To je cjelokupnost
utvrda u koju su se slila blaga
nepotrebna drugim, više te nitko ne pljačka,
sve je na svome mjestu
Niotkuda ne pristiže ništa što bi te izmamilo, kao kobru
iz pletene košare, tvoje preostalo vrijeme
činilo ti se jednoličnim, poput otkucavanja
starog zidnoga sata, predvidivo u svome trajanju
i dok traješ

Nigdje pukotine, kao kad zatvoriš očne kapke
pa vidiš samo ono što emaniraš, misliš, nema je
i sve što ti prilazi i u što propadaš
već je unutra
Kroz tvoja okna više ne može provaliti
ništa što već nije prisutno, i
samo je pitanje smisla - kako ćeš što tumačiti, nema
novog koje bi te otvorilo za sebe i izvuklo, predalo neizvjesnosti

A onda bljesak, vatreni, usred budnosti, posred tebe
od daha nasta novo biće, novi svijet začet
prije nego si i stigao uplesti se u njegov nastanak,
njegov razvoj, nepoznanice, a tako ti sve blisko i poznato i tvoje

Tvoje?

Ni ne slutiš da si načet tako ispunjen, ne znaš da sve što si
zgrnuo - razgrnulo se a unutra
u blagom svjetlu preostalom iza blistave repatice
što je prošla kroz tebe kao trak svjetla kroz pukotinu, leži
tek progledalo, gladnih usta, u studenoj kolijevci,
novo biće Nedostajanja