topive boje

subota, 13.03.2021.

Istopile su se boje. Lice ti je čisto, poput pepeljare
Smijeh je skopnio kao snijeg
razgažen tragovima prolumpane sreće
Oči su progorjele povez i sad vidiš. Vidiš...
Ugrušci smijeha u tvojim plahim venama
možda se pokrenu jednom, jurnu i pogode te
naglo, nepromašivo, negdje
pa da umreš
- da umreš od smijeha

demijurg

subota, 06.03.2021.

Srušit ćeš moj svijet
a ja ću izgraditi tvoj


................................................Jedva čekam


Uđi sa mnom u pakao, draga, imat ćemo raj.
Imat pohotu i bodež i krunu, ljubavi moja, kristalnu, razbijenu, i njome, krhotinama njenim ću te maziti i milovati, imitirati dodire mekom spužvom, pjenom, paperjem, krznom, svilom, ti samo budi mi dobra, budi predana mi i divna, divlja, slatka, razjarena, mazna, s tobom sam ubojit, s tobom mogu unijeti u tebe sve surovosti i svireposti svijeta, sve otrovne moći, u tebi stvoriti sebe, svoj svijet iz mašte u kojem bit ćeš mi sve, i noć i dan, i moje sunce i zrak, samica, otkucaji bila, iznijet ću te van iz sebe i baciti po zemlji, ulazit u tvoju nutrinu samilosti nepun, zaključat u tebi i odbaciti ključ, iznutra se raznijeti da budem slobodan, sve što želiš ja bit ću, imat ćeš me kao nijedna do sad, kao svoju molitvu, ekstazu, čudo, križ, prostrijelnu ranu, anagram, bajku, kao vrlinu, misao, akvarij u kojem se gušim, moju bezočnost i moju golu bespomoćnost ćeš imati, ja iznio bih te na snijeg i uvaljao u njeg, zatrpao u sebi, izabrao da budeš krunica među mojim prstima, kraljica i otpadnica, ne bih se ustezao da te razdrmam, okujem, raznesem i imam te cijelu u komadićima, preorao bih tvoje međunožje, lizao iscjeljujuće ranjenu mojom požudom, iskrvarila bi od miline, iznio bih te na rukama i predao ubogom sebi, sve, sve bi mi bila mila, meni svecu i bezbožniku, nisam ni mislio da bi me htjela a znam da bi me zaposjela, imam te kao najdraže ime, moja nepoznata, umna, bezimena ženo, ušetala bi u me kao u neobran vinograd, ukleti grad, u staju, u srce sina božjeg, krepost, oo, imao bih te prokletu i silnu i bespomoćnu, povjerljivu, plahu, uzavrelu, izdašnu, razboritu, glupu, razbuđenu oštrinom spoznaje, s njome situ, umirenu, imao bih te više nego što slutiš, propadali bi oboje u podatno sopstvo razdrobljeni, ja hoću te kao onaj što hoće i mora imati, kao onaj krajnji, siloviti, bespoštedni, ogoljen od varki, mek, rasudan, razuzdan, kao onaj što strepi i plače, ubija te, sebi u srce puca a voli te, bez tebe je ništa, nema ga, samo ima svoju vrišteću krv, počelo si mi, moj aperion, arhe, vrag i zvono i luč bezbojna, imaš kraste oko usana od mojih ugriza, ne diraj ih, lijepo ti stoje, ti imaš me kao nikog, i ja uzdam se u tebe da me nosiš dok u tebi rastem, tvoja nutrina sad me puna, rasipna si, velikodušnih bedara, široke ruke, izazivaš me da ti se bacim pod noge sjaju moje nemilosrdne duše, moje si blago, voljeno mjesto propasti, moje iznemoglosti, prijetiš mi svime što jesam a ne znaš što jesam, ni ja ne znam, ni ti a ipak me znaš bolje, evo sad, sad ti se otvaram pa vidim što sam, voljena, lomljiva stvari, kad bih te mogao cijelu uhvatit u svoj pakao bili bi kao u raju, samo nas dvoje, ti i ja, ljubavi, mi možemo stvoriti svijet, otključat ga za nova sunca, za život, smrt, jer shvaćamo da ne možemo bit skupa, tako moćni, opako razdvojeni, i tako mrtvi, tako zaljubljeni da strepim, nemoj, odlazi – idi, ja sam pogan i uzvišen, bezbožan i božji, volim te sav bez ostatka ovako pougljenjen, ti imaj me kad shvatiš da me ne možeš imati, kad znaš da prekrasnu razmrvio bih te u prah, i blata bih u sve to umiješao, sastavio bih te od zemlje i neba, pustio uzde, očajno, bacio bih se u bezdan, kroz njeg padajući dohvatio bih tvoje razdrte krajeve, zanio se i ne bih te pustio, povukao bih te sa sobom, jer imaš me kao gladnu, golu neizbježnost, kao nadu, olovo, sjeme, krv, ja bazdim na jasmin, na lovor, kruh, razbijam se, razbijam sliku o sebi u tebi, tvom umu, svemu u čemu vidiš laž a ja nisam ništa od tog, jer što sam, neskriven, požudan, lavlji, okrutan, nježan, nezamislivo nježan, zaigran, brutalno izravan, zaljubljen promišljeno, ništa od toga ne možeš vidjeti, samo me onjuši, jer imaš me u kapi smrti svoje, života, kapi što pada na te, u te, svemu što te čini sretnom i nesretnom, izabranom, mojom, nezaboravno, vječno
izigranom, unaprijed.


Jedva čekam da vidiš tko sam, mila moja.

vosak

utorak, 02.03.2021.

za eve.

Ne sjećam joj se lica. Samo kose. Kestenjaste, plamteće pod zrakama jesenjeg sunca kroz krošnje u aleji.

Ne sjećam se ni da li sam ja, tad djevojčica, sjela kraj nje ili ona kraj mene na klupu uz rijeku.
Ne pamtim što je sve govorila, osim da je govorila – neprestano, riječi su iz nje tekle uz žubor koji sam slušala, samo slušala.
Razabirala sam da je htjela na most pa u rijeku. Ne mogu se sjetiti da li sam joj rekla nešto i što čime sam je htjela spriječiti.

Njeno lice bilo je možda samo boja, prigušena, voštanica u boji vanile s gorućim plamenom kose.

Ostajemo sjediti na klupi, dugo, sve dok njene riječi nisu presahle, kad je ustala i otišla.

Nisam je zaboravila, otisnula se u mom vosku. I katkada, godinama poslije, prepoznavala bih u njenom poznato mi, moje lice.