vosak

utorak, 02.03.2021.

za eve.

Ne sjećam joj se lica. Samo kose. Kestenjaste, plamteće pod zrakama jesenjeg sunca kroz krošnje u aleji.

Ne sjećam se ni da li sam ja, tad djevojčica, sjela kraj nje ili ona kraj mene na klupu uz rijeku.
Ne pamtim što je sve govorila, osim da je govorila – neprestano, riječi su iz nje tekle uz žubor koji sam slušala, samo slušala.
Razabirala sam da je htjela na most pa u rijeku. Ne mogu se sjetiti da li sam joj rekla nešto i što čime sam je htjela spriječiti.

Njeno lice bilo je možda samo boja, prigušena, voštanica u boji vanile s gorućim plamenom kose.

Ostajemo sjediti na klupi, dugo, sve dok njene riječi nisu presahle, kad je ustala i otišla.

Nisam je zaboravila, otisnula se u mom vosku. I katkada, godinama poslije, prepoznavala bih u njenom poznato mi, moje lice.