Odolijevala je dugo. Nije htjela riskirati odlazeći ondje gdje je najmanje preporučljivo bez prijeke potrebe dok traje pandemija. Ali kad je jedan dan osjećala da se njena stabilnost krhka kao Dalijevi slonovi na nožicama tankim kao čačkalice, može vrtoglavo skršit, odlučila je poći u ambulantu.
Počela sabirati što će obući.
Ljubičaste čarape, crna suknja – za sva godišnja doba, majica, zimska jakna što se može provući kroz sva godišnja doba kao svilena haljina kroz prsten, maska, rukavice, beretka.
Traži cipele, bile su na balkonu a sad nestale – je li moguće da ih je vrana mogla odnijeti? (jedna od nuspojava lijeka koji uzima je i zbunjenost) – pa razgledajući uokolo opazi da su s verande u potkrovlju susjedne kuće nestale i viseće školjke – suvenir s ljetovanja, i silno se začudi tome – otkud baš sad da ih se uklonilo a tu su godinama, možda netko jednostavno nije više mogao podnijeti taj milozvuk, skršio ih, izgazio nogama!
Oh, cipele su joj ostale pred ulaznim kućnim vratima kad ih je jednom po povratku iz dućana zaboravila unijeti – pronijeti okačene o kukice prstiju na balkon.
Drugi kat. Visoko stubište, stara austrougarska gradnja. Jedva dišući pod maskom teturavo dolazi do kartoteke. Za pultom, dvije medicinske sestre. Tiho je, nema nervoze. U čekaonici samo jedan pacijent na odlasku i jedan tek ušao a malo za tim izašao iz oridinacije. Sestra joj kaže neka malo pričeka – da se prostorija prozrači od prethodnog pacijenta – ali kada je pogleda nadodaje neka ipak uđe odmah.
Doktorica ne podiže glavu – zapisuje nešto olovkom i unosi u kompjutor; crnomanjasta, blijeda, nije je vidjela nikad prije ali tako je i svaki put kad dođe u ambulantu obiteljske medicine, uvijek njoj netko novi. "Pacijentica što je maloprije izašla je jako ljuta, pa samo da završim..."
Nastave sjediti u tišini, uz isti stol.
Napokon, došao je i trenutak da kaže zbog čega je tu. Njena stalna terapija više joj uopće ne pomaže, ne djeluje. Pa očekuje da bi je trebalo zamijeniti drugom.
Ali neki ljudi znaju čitati i između redaka. Iz kože kao s pergamenta kroz koji proziru slojevi ranijih rukopisa nikada do kraja izbrisivi. Iz starih požutjelih razglednica razasutih kroz razna doba njenih godina. Možda ona ovaj tren na glavi nosi ljetni šešir od platna, bijeli, smije se.
Ruka koja se pružila k njenoj naslonjenoj na stol i uz blagi stisak drži je, ledena je, hladnoća probija kroz rukavicu od latexa a njena je topla i kroz rukavicu. Pa preklapa i svoju drugu ruku preko ove ledene, obavija je, izgledajući tako sklopljene kao da zajedno štite neku malu luč da se ne ugasi od vjetra.
"Moj otac mi je rekao jednom da nikad ni s kim ne treba dijeliti ni svoju sreću ni tugu već tu energiju sadržati samo u sebi, čim pričamo, nije više ista, gubi se...", povjerava doktorica.
Vrpce ruku do tad spletene raspliću se i otkrivaju dar sačinjen od dodira. Njegovu iscjeljujuću snagu.
"Budite sebi prva", prepisuje recept s kojim se ne ide u ljekarnu, "slobodno kavu, cigaretu, šetnje, šetajte obalom rijeke, radite sve što volite, zapisujte svoje misli..."
Po izlasku, sestra na kartoteci ljubazno je pozdravlja govoreći "da dođe" kao da kaže "dođite na kavu, da se ispričamo".
Iz ambulante odlazi kao da je prošla kroz Dalijevu Crisalidu – ogromnu instalaciju – čahuru, koja dočarava prelazak iz duševnog nemira u mir.
I od slona na tanjušnim nožicama postala leptir.
Post je objavljen 13.12.2020. u 01:43 sati.