nagovještaj

utorak, 31.01.2017.

Da li latice žute ruže
Drhte i otpadaju
Kad čuju hučanje brzaka?
- Matsuo Basho

foto: M. Machelli


Događalo joj se da zadrhti, na neke stihove, Jesenjina na primjer.... Događalo joj se to isto i pri pogledu na sjaj kakav imaju samo dječje oči, slutila je, samo zbog One što ih gleda kao u zrcalnom odrazu vode blistavo titranje zvijezda dva milijuna godina unatrag. Događalo joj se sve češće pa je i ne znajući zašto, plakala i za vrijeme i nakon kazališnih predstava, na tuđim vjenčanjima i na tuđim grobovima, obljetnicama nekih davno istrošenih ljubavi ili onih zauvijek, vječnih s uvijek novim ljubavnicima.
Ponekad je bila raskošna i bijela, na velikim premijerama. Ponekad rumena kao malina s lakim plamsajima što su gorjeli na rubovima njenih latica rascvalih pod nečijim nježnim pogledima, nečijim toplim dahom, ustreptalim strujanjem. Ponekad je buktala sama od svojih sokova izdišući jarkim mirisima kao što ljetni dani izdišu jarkim bojama sutona.
Pokatkad je postajala toliko ljudska da je u sebi morala stalno ponavljati "ja sam samo cvijet, samo cvijet..."

Posve iznemogla zagonetnim ljudskim srcem, sve češće je sanjala svoj vrt. Svoj odstrujali mikrokozmos mirisa i boja što negdje u nekom nepojmljivom prostoru zaprema unutrašnjost jednog beskonačnog trajanja u kojem će jednom rasti nedohvatna i slobodna, kao zrak ili daleko ljeskanje vode... Svijetli nabor mora.

"Nikad više otrgnuta kao da sam običan predmet", mislila je. "Nikad više ostavljena zbog mirisa što hlapi u prezasićenom čulu onoga koji ga udiše. Nikad, nikad više..."
Ali ružinim srcem, već sasvim ljudskim, opet bi proplovio isti drhtaj kao talas što se unutar sebe uzdiže i stropoštava, potaknut samo jednim jedinim dodirom... samo jednim, kao vršcima prstiju, nježnim dodirom povrh latica...

dodiri

petak, 27.01.2017.

odrješja (sunce)

četvrtak, 19.01.2017.

Odmakla sam daleko od obale života kojoj pripisujem prošlost. Još se mogu kao dalekozorom fokusirati pogledom na neka mjesta i ljude da bi ih promotrila, jer začudo, nekad sam s njima dijelila nešto - sebe, pa na momente zavrati se pogled na tu stranu ali gledajući, opažajući, uviđajući a ne ogledajući se (ili se ipak i ogledajući?) u tim izloženim zrcalima kao šarenim izlozima s promotivnim artiklima i artefaktima, prigodnima, popularnim, dekorativnima, a onda prirodom odmaka ili nepripadanja odvratim pogled s čijim se zatvaranjem za taj svijet, na kratko u mom vidokrugu, preklopi neka popratna misao, dojam...
Klauni.
Odmakla sam daleko. Nema protežnosti poput one korijenja čije bih crpke osjećala u sebi, osjećala povezanosti. Možda se zato i zavraćam pogledom, katkada, da bih pronašla nešto opipljivo, neku vezu - da stvarno je to bilo, stvarno je postojalo obostrano značenje, bilo je i jeste nešto još uvijek jer... nešto, da, ali ne, strulile su propadljive veze i niti pokidane baš kao da ih nikad i nije bilo. Daleko sam, jer uvijek je ta udaljenost ili blizina u nama samima. Ta mjera bliskosti, povezanosti, to je u nama...
Odvojena, odvojena.
Dovršenosti.
Neobično je to odrješenje. Duboka promjena, postupna, prirodna. Usidrenost u sebi. Bila je potrebna velika cijena toga.


Još uvijek sa promrzlih, surih grana stabala u parku kao leptirić trepereći padne poneki suhi list a ptice se osipaju s granja kao lišće kad se razleti pa se opet vraćajući sjate.
Volim zimu. Ovako golu. Kao izvajanu.
Na ledenoj zemlji sleđene graciozne piruete.
Malo dalje na uzvisini, gola stabla izgledaju nestvarno. Debla kao glavne arterije s mnoštvom isprepletenih grančica razgranate krošnje poput nježnih kapilara uronjenih u nebo.
Dišem...

janis

TO je sve što imaš
to što zoveš ljubav

sve dok...

četvrtak, 12.01.2017.

Još uvijek imaš izbor, riječi su što su se lako ugnijezdile u mom pamćenju premda nisu meni rečene već sam ih čula.
Počinju mi dobro pristajati. Kao mala crna haljina. Naušnice. Osmijeh.
Već su mi se jednom našle pri ruci kada je za sebe trebalo nešto reći u prilog sretnoj okolnosti bez vlastite zasluge ili prilici da još mogu birati.
One su impuls mašti, ostvarivanju, zamislima. Prisne su s mudrošću....