odrješja (sunce)

četvrtak, 19.01.2017.

Odmakla sam daleko od obale života kojoj pripisujem prošlost. Još se mogu kao dalekozorom fokusirati pogledom na neka mjesta i ljude da bi ih promotrila, jer začudo, nekad sam s njima dijelila nešto - sebe, pa na momente zavrati se pogled na tu stranu ali gledajući, opažajući, uviđajući a ne ogledajući se (ili se ipak i ogledajući?) u tim izloženim zrcalima kao šarenim izlozima s promotivnim artiklima i artefaktima, prigodnima, popularnim, dekorativnima, a onda prirodom odmaka ili nepripadanja odvratim pogled s čijim se zatvaranjem za taj svijet, na kratko u mom vidokrugu, preklopi neka popratna misao, dojam...
Klauni.
Odmakla sam daleko. Nema protežnosti poput one korijenja čije bih crpke osjećala u sebi, osjećala povezanosti. Možda se zato i zavraćam pogledom, katkada, da bih pronašla nešto opipljivo, neku vezu - da stvarno je to bilo, stvarno je postojalo obostrano značenje, bilo je i jeste nešto još uvijek jer... nešto, da, ali ne, strulile su propadljive veze i niti pokidane baš kao da ih nikad i nije bilo. Daleko sam, jer uvijek je ta udaljenost ili blizina u nama samima. Ta mjera bliskosti, povezanosti, to je u nama...
Odvojena, odvojena.
Dovršenosti.
Neobično je to odrješenje. Duboka promjena, postupna, prirodna. Usidrenost u sebi. Bila je potrebna velika cijena toga.


Još uvijek sa promrzlih, surih grana stabala u parku kao leptirić trepereći padne poneki suhi list a ptice se osipaju s granja kao lišće kad se razleti pa se opet vraćajući sjate.
Volim zimu. Ovako golu. Kao izvajanu.
Na ledenoj zemlji sleđene graciozne piruete.
Malo dalje na uzvisini, gola stabla izgledaju nestvarno. Debla kao glavne arterije s mnoštvom isprepletenih grančica razgranate krošnje poput nježnih kapilara uronjenih u nebo.
Dišem...