način na koji me stvaraš

utorak, 28.06.2016.

Da sam djevojčica, zagazila bih u sandalama u plićak i prskala rukama grabeći samo s površine vode praveći tim veličanstvenije lepeze od rasprslih kapi podižući što više ruke iznad glave.
Da sam djevojka, skinula bih sandale i zagazila dublje u more uranjajući blago ruku u vodu kao prste u kosu onome zbog kojeg se uzburkava srce.
Kao žena, ostala bih stajati na obali promatrajući zalazak sunca nad morem dotičući se samo pogledom čiste plave prozirnosti što blago i ravnomjerno zapljuskuje pješčanu obalu.
Da sam bez dobi, bila bih kao mjesečeve mijene što se ponavljaju i uvijek iznova vraćaju svaka pojedinačno i nekad - tek nekad - mogao bi me vidjeti cijelu kako ti dolazim i u očima nosim još blijedo od maglice rose tek ubrano grožđe i riđi trag zemlje na koži, još bezmirisan, i kako ti iz dubine svojih zjenica pritrčavam s najmanjom školjkom koju sam uspjela iskopati iz pijeska i pokazujem ti je ponosno a ti prešutiš obzirno da je to običan pužić. Ponekad mi se učini da na trenutak vidiš mene - mene ogoljenu i bez aure što je samo tren prije buktala u tvojim očima, pa prostor koji nas pomalo zatiče postaje gol kao kad razgrneš guste zavjese što su sobu umatale u ugodnu i prisnu tamu a unutra naglo nagrne svjetlo ništeći me, pa ostajem zaštićena samo tvojom šutnjom i samo na tren ugleda se između nas Nesparivo a onda iščezne kao i trenutak sumnje da „ti ipak misliš kako ona školjka nije školjka nego pužić?“ a tvoje oči opet dotaknu bjelinu moje kože kao noćno more obalu koju naplavljuje zvijezdama.
Da sam bez tijela, ti bi me opet stvorio od morske pjene, kao Veneru iz školjke... Da, iz školjke. I kad bih te pogledala u oči popustljivo s namjerom da ti ipak kažem kako „bez sumnje znam da to nije školjka, ali...“, zašutjela bih jer bi tvoji prsti upravo doticali njene talasaste rubove i na trenutak - pod zrakom svjetlosti sunca - izgledalo bi kao da se kap mora razlila u boje duge na njenoj nježnoj sedefnoj bjelini.

a good year

utorak, 21.06.2016.

Vratila sam se mlada iz sfera u kojima nema vremena.

Netko koga se sjećalo moje vrijeme i koga sam voljela, bio je već star, pa sam osjetila zaglušujuću vrtoglavicu kad sam shvatila da sam prošla kroz vremenski tunel dug desetke ljudskih godina. Posljednje čega sam se sjećala bila su tri vatreno zelena stabla na suprotnoj obali mora od one na kojoj sam stajala i gledala u njihovo sferično zeleno kovitlanje razmišljajući o tome kako do nas dopire samo filtrirani svijet, samo filtrirana slika svijeta.

Iznenadilo me kako starenje koje nisam proživjela, u meni izaziva tugu zbog neshvatljivo velikog broja godina koje su u međuvremenu protekle i mimoišle me, pa sam ga zamolila neka mi sve ispriča... I pričao je dugo.

Pričao je toliko dugo dok se na nebu nisu zasjajile prve zvijezde i ja sam rekla kako se ništa u svemiru ne može mjeriti s malim kutkom na Zemlji iz kojeg promatramo svijet, a ni sa tako dobrim vinom kojim me ponudio na prostranoj terasi sada već trokatne kuće na obali mora, okružene razraslim stablima dobrih starih maslina što jednako odolijevaju vremenu.

"Odlično ti je vino", osmijehnula sam se otpijajući gutljaj.
"Da... bila je to dobra godina", rekao je zagledajući datum na etiketi boce.

silence

nedjelja, 19.06.2016.

Malo tišine i na mom blogu

zemljovid duše

... Kose tamne uvijek zamršene vjetrom i preplanula lica, u haljini s malim loknavim zavežljajem stegnutim uz leđa širokom maramom.
Znala sam biti nekad tako svoja u tim kratkim bljeskovima povratka u prošlost ili u budućnost, ostavljajući čak i svoje tragove u pijesku, a obično bih išla bosa ili samo katkad u pletenim sandalama. Obično bih išla u susret vjetru ili je on išao u susret meni. Ponekada bi susrećući se znali zastajati zajedno na obali i gledati u more – ondje na pučini nije bilo teško doznati vijesti aktualne za svako vrijeme. Bilo je u meni toliko neke iskonske snage – one koja potječe od cika zore i krika galeba, od bjesomučnih udara talasa o stijenje i njihove nijeme nepomičnosti koja niti kroti niti biva ukroćena; od čistog jutra okupanog kao novorođenče ili u prah smrvljenog vrelog podneva koje potom sipi kroz raspuklu večer kao kroz pješčani sat i opet se utapa u noć. Bila sam tako otporna, mogla sam čak ispod kože nazrijeti korijenje. Oduvijek pripadajuće postojanje što je prijanjalo uz moje tijelo kao uza prste sirovo, svježe, tek umiješano tijesto.

kada se vršci našeg neba spoje

petak, 17.06.2016.

Kada se vršci našeg neba spoje
moja kuća će imati krov
P. Eluard


Samo sačuvaj to lagano disanje
udisanje
duboko kroz nosnice
izdisaje
udahe
sačuvaj taj svoj izraz
dok me misliš očima
gledaš mislima
puštajući da se umislim
ogledajući ti se na licu
otvoreno zamišljenom
Pusti me da ti se ugnijezdim negdje,
tu, tu ispod trepavica
u mirnim kutovima tvojih usana
pa da me ima s kraja na kraj
duž pune linije mekih oblika
Pusti, da ti se zadjenem iza uha
prođem kroz kosu
da me promatraš u umu
interpretiraš po sluhu
da ti se otvorim do kraja
nedokučiva
Pusti da se dogodimo ondje
gdje se vršci naših prstiju
spajaju u krov
kroz koji sipi vrijeme
Sačuvaj me, u dalekom obzoru
Dok ti nevidljiva sjedim uza bok
Glave naslonjene na lijevo rame

I listen to my heart

nedjelja, 12.06.2016.

Osluškujem svoje srce
Otkucava
Još nisam rođena
Još tuče u svom ritmičkom šumu
Apsolutno postojanje
Unutar njega nema izvanjskog
Sve ostaje u svom besvjesnu krugu
Sami čisti uskucali život.
Nikada poslije
Oko što ga vidi, uho što ga čuje
Dlan pod kojim bije ispod oble stijenke
Neće snaći ushit pred čudom života
Kao kad se spoji čudesnost saznanja s kucajima ploda.

Pa, zašto, onda... zašto? Padamo u Poslije, tisnuti bez sluha za srce svog Bića. I zašto se rode stege zbog slobode, i lanci i krivnje i Drugo i Tuđe što bi da nas drže, što bi da nas plijene, i Svojim putem vode.

poetika prostora

subota, 11.06.2016.

Voljeti nekoga isto je kao i useliti se u novu kuću
- F. Backman


Nisam ti ja bila nikakav dvorac
s odajama punim grlene jeke
Nisam bila otvorena za posjetitelje
srdačno pripuštajući i dajući se
razgledati ni tvojim očima
još manje bilo čijim drugim.
Moja zatvorenost i vrsta tvoje otvorenosti
stajale su pomalo zbunjene
jedna naspram druge
Osjećala sam se kao izlivena u bronci
pristupačna sa svih strana
izvana, pojavom i samo pojavom
dok iznutra nigdje raskriljenih vrata
kroz koja bi mogao proći.
Ja sam ti, onako, bila više kao kućica
dom koji nisam mogla raspakirati tebi
iako sam se trudila i željela
ali moje stvari su nekako nepripadajući
bile razmještene u tvom prostoru
Za mnom su se vukli lonci i modle,
paketići začina i svežnjevi svježeg povrća,
moje spremnosti garnirane češnjakom i uljem,
hrskave, rumene i tople.
Nisam ti mogla otvoriti svoje špajze
ni dati da s prsta poližeš slatko jer je moje
na neki porazan način ostajalo moje
tebi nepripadajućim.
Kamo sam se mogla djenuti u tvom prostoru?
Na mom mjestu sjedila je jednostavnost
gotovo bezsadržajna, kao da sam iz Jednog dijela
i ona me falsificirala koliko i potvrđivala.
Naši svjetovi odudarali su jedan od drugog
iako bi se katkada slili
u jedan dah, čuvstvo, smijeh, poetiku tišine.
Mi nismo mogli proizići iz sebe
kad zadobismo tijela
kada nam se vječne čežnje srubiše o stvarnost.
A možda smo jednostavno bili prestari.
Prestari a da bi se mogli sroditi kao kad se s drugim
srađamo, mladi...


Jer su fitilj i ulje potrošeni, i studen u krvnim žilama je.
Nezadovoljnom svome srcu sam naredio da zadovoljno bude
Ljepotom što u odlivu bronzanome il blještavu mramoru pojavljuje se
mada dok odlazimo, i ona odlazi i biva ravnodušnija prema našoj samoći
no avet. O, srce, ostarismo, a živa ljepota je za mlađe: nećemo joj
moći danak divljeg plača platiti nikada.
(W. B. Yeats)

jedan nokturno

četvrtak, 09.06.2016.

Nemoj me taknuti
Modre kapi padaju po meni
Šuti
Osjeti tišinu
Toplu
Meku
Nježnu
Duboku
Osjeti me
Ostani nemarno oslonjen laktom
zubima grickajući zglob prsta
Gledajuć me žudnim očima
A onda ustani
Ostavi me
Ugasi svjetlo
Otiđi u drugu sobu
Jer mene nema
osim u Tvojoj glazbi
u Tebi
negdje

Vatra

utorak, 07.06.2016.

Dijamant se može rezati samo dijamantom

večernja

ponedjeljak, 06.06.2016.

Prolazim čudne mijene. Ispitivački. Sudjelujući. Sudjelujem neposredno u neposredovanom. Događa se da ostajem gotovo zapanjena atmosferskim čudima. To duh pred mojim očima varira teksturu, uobičajeno, naizgled praznog prostora? Počinje sipiti snijeg u mojoj sobi, dok sjedim blizu raskriljenog prozora gledajući vani u noć, proljetnu, lagano svježu noć kad je ugodno sjediti kraj otvorenog prozora. Posipa me a ne kvasi, snijeg poput susnježice, kvasan, gust, sitan, onakav kao što zna početi sipiti, gust i šuštavo sipkast, poput sniježne kišice nošene vjetrom, za kojom će uslijediti krupnije guste pahulje snijega s početka ili usred zime. U mojoj sobi pada snijeg, čudim se. Kad stane, podižem ruke opipavajući teksturu zraka. Nigdje nema mirovanja, sve je u neprestanom čestičnom gibanju, zbivanju. Sve je prenapunjenost kretanja, vrtloženja. Naizgled prazan prostor sastoji se od dramatičnog mnoštva kretanja sićušnosti. Poigravam se rukama. Pridružujem se igrom ruku. Za njihovim kretnjama, laganim, plesnim, ostaje plamkasto plinovit trag. Sfumato. Zarivam vrške prstiju u noć i oni uranjaju u njeno crnilo kao u boju. Povučem ih, na njima nema boje. Opušteno, sudjelujem u predstavi. Rukama oblikujem konture u prostoru, u kakvom mi se čini moguća materijalizacija. Bilo je važno pripustiti k sebi to zbijanje, zgušnjavanje koje zaziva materijalizaciju. Pustiti. Promatrati.

Prolazim čudne mijene. Što je gore, to je dolje, mislim, gledajući u modro i dimno sivo nebo, oblake natopljene kao da će iz njih kiša, dok se u mojim očima nakupljala a onda je iz njih skliznulo niz lice nekoliko krupnih kapi, ostavljajući svoj mokri trag na vratu skliznuvši niz obraz i bradu... A onda najednom, u nekom drugom trenutku, gledam čistim, suhim pogledom, otvorenim, kao da mi se pred očima razvila jasna slika pročišćena jasnoćom vida.
Nema namjere. Sve se odvija samo od sebe. Ja samo sudjelujem i opažam.

Težine egzistencije me drže za zemlju (glinena sam posuda?). Da bi se oslobodila jezgra - bit čovjeka - potrebno je pokrenuti u tijelu proces izgaranja zemljinog, tjelesnog omotača, da bi se oslobodila bezvremena egzistencija zaokružena u svojoj bezmjernosti i nepresušnom izvoru otkud nam prilaze čiste, neposredne forme - Duše
(...)

Duša je dijete Desettisućkožne Vatre, i deset se tisuća koža mora oljuštiti da bi bilo ono samo, da posve sazri, da se ozbilji i da mu tijelo bude kao u Henoka – živa vatra i svjetlost. Jer tijelo je zgusnuti duh.
- Bela Hamvas, Voćni sat

jutarnja bilješka

nedjelja, 05.06.2016.

Jutarnja kava. Bez kofeina, jer će me kofeinska dotući. Zvuk zvona s katedrale, žustar cvrkut ptica. Svanulo je. Neprospavana noć. Rad na novoj priči. Bez skrivanja u fikciji. Vraćam se u besanu formu. Osjećam svježe. Oči, širom otvorene. Prilazim raskriljenom prozoru. Smijem se refleksno. Što je oblik osjećaja čistog sada.
Previše mentalnog kao i previše kofeina treba razblažiti. Ostaje ničim pomućen pogled na šumoviti zeleni krajolik iz kojeg proviruju Titani, dok ljude još plijeni san, zatočene u spavaonicama.
Hemera, što se nikome ne obećava ali je mnogi previde čim je vide, razasjava svoje svjetlo po zemlji i moru...

predvečerje

četvrtak, 02.06.2016.

Komuniciramo bez riječi
gledajući jedno drugo u ogledalu riječi
ponekad se mišlju na tebe
pokrijem prije
nego što prebacim prekrivač preko tijela
prije spavanja
Godi mi tihost takve suzvučnosti
slobodna
Sloboda
godi mi lakoća tvog postojanja
laka kao misao.

Postojimo
katkad se moja misao dotakne tebe
u zajedničkom polju
Znam da se nalazimo
jer se tražimo
Moja misao spokojna je
spokojno je tvoje bivstvo
meni lako kao zrak na obrazu
Činiš mi osjećaj linija vlastitog lica
blažim
mojim
više sukladnim sa spokojem što me okružuje
nebo i oblaci obliveni svjetlom
predvečerje što lako tone
kroz krošnje stabala
čineći ih umirenim
prelet ptica u mom vidokrugu
jedna otvorenost puna puštanja ka sebi
da samo budeš
i Jesam

Kad se moja misao dotakne tebe
ne pomjeri se baš ništa
samo je sve onako kako jeste
i onako
kako volim.