Da sam djevojčica, zagazila bih u sandalama u plićak i prskala rukama grabeći samo s površine vode praveći tim veličanstvenije lepeze od rasprslih kapi podižući što više ruke iznad glave.
Da sam djevojka, skinula bih sandale i zagazila dublje u more uranjajući blago ruku u vodu kao prste u kosu onome zbog kojeg se uzburkava srce.
Kao žena, ostala bih stajati na obali promatrajući zalazak sunca nad morem dotičući se samo pogledom čiste plave prozirnosti što blago i ravnomjerno zapljuskuje pješčanu obalu.
Da sam bez dobi, bila bih kao mjesečeve mijene što se ponavljaju i uvijek iznova vraćaju svaka pojedinačno i nekad - tek nekad - mogao bi me vidjeti cijelu kako ti dolazim i u očima nosim još blijedo od maglice rose tek ubrano grožđe i riđi trag zemlje na koži, još bezmirisan, i kako ti iz dubine svojih zjenica pritrčavam s najmanjom školjkom koju sam uspjela iskopati iz pijeska i pokazujem ti je ponosno a ti prešutiš obzirno da je to običan pužić. Ponekad mi se učini da na trenutak vidiš mene - mene ogoljenu i bez aure što je samo tren prije buktala u tvojim očima, pa prostor koji nas pomalo zatiče postaje gol kao kad razgrneš guste zavjese što su sobu umatale u ugodnu i prisnu tamu a unutra naglo nagrne svjetlo ništeći me, pa ostajem zaštićena samo tvojom šutnjom i samo na tren ugleda se između nas Nesparivo a onda iščezne kao i trenutak sumnje da „ti ipak misliš kako ona školjka nije školjka nego pužić?“ a tvoje oči opet dotaknu bjelinu moje kože kao noćno more obalu koju naplavljuje zvijezdama.
Da sam bez tijela, ti bi me opet stvorio od morske pjene, kao Veneru iz školjke... Da, iz školjke. I kad bih te pogledala u oči popustljivo s namjerom da ti ipak kažem kako „bez sumnje znam da to nije školjka, ali...“, zašutjela bih jer bi tvoji prsti upravo doticali njene talasaste rubove i na trenutak - pod zrakom svjetlosti sunca - izgledalo bi kao da se kap mora razlila u boje duge na njenoj nježnoj sedefnoj bjelini.
Post je objavljen 28.06.2016. u 15:01 sati.