jedna, drugoj

subota, 28.05.2016.

Draga Erika,
Ovdje je hladno i u svibnju. Zapravo, svibanj je isti kao i studeni samo s tom razlikom što sad pod mojim prozorom lista drveće a u studenom grane strše poput smrznutih prstiju koji bi da svuku jedan komad neba i omotaju se njime... Ponekad su i moji prsti svibanjski studeni i ne uspijem ništa napisati, pa onda šaram prstima po zraku ispisujući neke besmislene riječi što me podsjete na djetinjstvo i naviku pisanja po zraku. Ali, nije to bila jedina navika koju sam imala, nego i grickanje kose, treptanje očima, mrdanje nosom... ah, moram se nasmijati!! Toliko smiješnih grimasa oko kojih su se svi brinuli i pokušavali me odviknuti od njih uzajamno se došaptavajući – teta s mamom, mama s učiteljicom, susjeda s tetom, moja mama s nekom drugom mamom, ... Da li je to stvarno bio problem? Pa, moram se opet nasmijati jer evo izvlačim prste ispod debelog vunenog šala u kojeg sam se umotala, jer je u svibnju tako hladno, i opet pišem po zraku... Misliš li da je to problem i dalje? Koga briga?

Nisam još toliko stara da bih trebala ikoga i uglavnom uživam u samoći na svom balkonu u svibnju, pišem, ili bolje reći - pokušavam dopisivati na onim mjestima gdje su ostale praznine u mojim ranijim tekstovima, ali onda vidim kako je to krpanje uzaludan posao pa opet brišem... pomislim kako sam tako samodostatna sebi bila još samo u djetinjstvu kad su svi mislili kako trebam puno brige i staranja oko sebe, baš kao i sad... Ne znam kako da ih odviknem od te navade da ne trebaju misliti kako mi je itko potreban.
Samo kad smo mladi i zarobljeni u vlastitom tijelu žudimo drugoga koji će nas neprestano oslobađati od nas samih. Nije li to i tvoj problem, Erika? A oko toga se baš nitko ne brine, kao da su grickanje noktiju i kose, pisanje po zraku, treptanje... nešto mnogo važnije čega se treba riješiti nego je to potreba da nas voli netko kome to više ne uspijeva.

Znaš, zato sam tu – da ti kažem. Da te dotaknem kao što se dotičemo sami sa sobom, onda kada nema nikog drugog a toliko žudimo da ga ima. Zato sad sjedim na balkonu i pišem ti prstom po zraku a to je problem, jer ništa ne ostaje... Da, to sam ti htjela reći - ne ostaje baš ništa, bilo kako.

Postajem bliska zemlji. Ponekad iščekujem erupciju koja će iznjedriti pepeo i lavu a potom sve pretvoriti u tišinu... Zamišljam kako je bespomoćnost pred prostranstvom koje se najednom sažima u jednu točku samo naizgled prijeteće nešto, a da je ta točka naš stan iz kojeg izlazimo i opet ulazimo, kao u san iz kojeg se budimo a potom opet zaspimo.

prolaznica

Što to imaš zajedničko sa ulicom kroz koju prolaziš, pitala sam se okrznuvši je samo pogledom dok je prolazila kraj mene. Istu prazninu – točnije pustoš, napuštene podeste pod prozorom gdje su nekad cvjetale girlande, odjek nedolazećih koraka u tvojim očima ispražnjenim poput prozora iza kojih više ne stanuje nitko.
Što te to presreće pa se činiš kao pokradena vlastitom ohološću, možda kapricom, negdašnjim prohtjevima – tim tako dobro prokrvljenim sigurnostima kojima napajamo kasnija kajanja. U što si to zagledana dok prolazim kroz tvoje oči kao kroz prazna vrata čiji ključ još čuvaš pod lončanicom ispred nepostojeće kuće.

(stari tekst: pogled u oči jedne prolaznice, impresija)

granice oblika

Pogledaj! Opet sam sva presložena na način na koji ne volim. Krivi spojevi srastaju trenutno. Da se mogu vidjeti rekla bih da je to lutka koja na čudan način uvijek postaje stara, ma koliko uvijek izgledala kao nova i uveseljavala me.
Pogledaj! To Si dao da uvijek budem leptir što će spržiti svoja krila na plamenu što ga mami? Zašto da netko uvijek jači pobjeđuje nevinost želje? Zašto je jača suprotnost neskrivenosti što se obrušava na sve raskrito i medno kakvo može biti samo kada se daje? Zašto je topla slast tako jaka da zašute uokolo nje sve mukle trublje što će je raznijeti onaj tren kada shvati što je nagost. Zašto Si mi dušu sazdao od lakomosti što bi odmah da daje nektar, dok siv i prijeteći iznuđivač gasi svoje sunce i ostavlja me u mraku nedužnu poput nesnalaženja?
Za sve što učinih poslije, zahvalit ću mom slabljenju što me sve lošije imitiralo.
Pobjeđuje uvijek ono što računa na naše neodustajanje da zacijelimo i vratimo u samoodrživo ono od čijeg daha oduzimamo sve kraći mu udisaj.

Dora Maar u šeširu

(stari, do sad neobjavljeni zapis)

u zagrljaju života

petak, 27.05.2016.

Vraćam se u djetinjstvo. Sjedim za stolom i gledam kroz raskriljen prozor. Nitko mi nikada u životu neće reći da smijem razočarati. A ja tim pogledom kojim gledam kroz prozor otvaram već tada toliko toga što bi trebalo takvu jednu nježnost.

Prišapnuh sebi jednom davno, tajnu Bitka; da svojim bićem smijem rasti u svim smjerovima – kao zrake Sunca. Da postoji jedno slobodno kretanje koje nadilazi sve ograde koje čovjek pred sebe stavlja a da bi mogao samo viriti kroz pukotine – u svoje biće

željno ljubavi

U svoje žudnje; svoje lice što se pod njegovim skrivenim okom kupa kao mlada služavka što u praznom stanu svog skrivenog poslodavca, svlači sve sa sebe i gola staje pod tuš, ostavljajući ga bez uma, ostavljajući bez daha.

istima nalik

utorak, 24.05.2016.

Netko bi pomislio da je to pravi mali bajni rajski vrt.
Raspoloženje te žene koju prepoznajem kao ja.
Ali ne, ja samo i u pustinji razvijam cvjetove kakvih ima i u pustinji
pa se takav, raskošan, doima kao fatamorgana, sjaji i odašilje sunčanu, meku svjetlost
Ja poznajem ponore
eh, tako sam im uvijek na rubu
poznajem duboki prolom mraka
što me čeka iza tog tako blizu ugla
ja ga već vidim
ali razvijam pustinjske cvjetove
i ruke mi se do laktova čine
ogrezle u paučinasto meko svilenkasto tkanje
kao da sam ih uronila u kristal srebrnasto čiste vode
pa izvukla
a na njima svjetlucaju kapi kao rukavice za decentni večernji izlazak.
Pustinja mi se zaoblila u grudima, izdužila u liniji vrata
zavijugala mojim tijelom
omatajući ga pa padajući niz trbuh
meko preko koljena kao zrnasti slap
dala bih se razgrnuti kao suhi svjetlucavo topli pijesak
do vlage u dubini u koju upadaju prsti
probadaju ostavljajući udubine u koje ja sadim korjenčiće
iz kojih će rasti cvjetovi
Nebo me objesilo
lelujam i promahujem se na vjetru
Nema mene
to su samo nizovi koje kačim u prostoru što ga oslikava
mašta
Suhu zavjesu opipavam prstima kao materijal
čiju teksturu ispitujem dodirom
i puštam ga
Svijet oko mene u živim je bojama podneblja
u kojem živim
laktovi su mi na stolu
izgledam kao primjerak, sasvim običan
primjerak ljudske vrste
odjevena sam u krznasto mekani bade-mantil
netko pod balkonom pali auto, motor turira, vrata se zalupe
s obližnje grane grakče vrana
nečiji ženski prigušeni glas doziva kao ispod poklopca nekog bunara
Život tutnji
zatrubi
zarže automobilska mašina
dok lagašni vrhovi zelenih krošnji lelujaju na povjetarcu
Moja pustinja
oblik je mene
iz njeg izbijaju cvjetovi, cvjeta pustinja
glatkoća pijeska, fina je, osjećam i bez dodira
U me se svaljuje jedno poveliko prostranstvo
pa zadobijam oblik potkovice
Ja odašiljem zrakasto još neuključive signale
a Život im prikuplja tek u Umu začete
kao u podmorju, atonalne valove
još duboko za mojim postojanjem
Mene sad ima
u grču što popušta i opet steže
rađanje tako počinje
dok sebe nosim već oformljenu
i kosti su mi tvrde i već sam cijela čovjek
koji odmah može što i svi ostali ljudi
kao da se nisam tek izlegla
i podnosim da gledam iz takve sebe i da me gledaju
kao stvorenje istima nalik

iskašljavanje poezije

petak, 20.05.2016.

Nema više vremena, nema ga previše
Još ne djeluje izvjesnost, počet će sutra
Previše mašu rukama, neke me dodiruju
obgrljuju, s nekima polazim
neke oči gledaju u mene zabrinuto, ja sam pomirena
Odjednom je sve užurbano
nema još puno vremena
Skupljaju razne neodloživosti mog života
otpusnice, prilike za uspokojenje
Nekog nikako da prizovu a kada dođe bučan je
Pitam ga pitanje svih pitanja a on kaže da je komplicirano
"ali kad sam rekla, kad sam pokazala...." i nastavlja
nastavlja monološkim glasom, prestaje mu važnost
i ja se okrećem od njega.
Netko poput njega ruši se sa stolca
ruši stol
nekog poput njega podižu a on se drži rukama za glavu
Mene hvata blaga omaglica
Sinoć sam se ogRebla o jedan zid
nabola na klin
istruckala po malim i Velikim slovima
pala nauznak, siječanjskoj ledini u krilo
Mama pita jesam li gladna
netko po službenoj dužnosti pita bi li vina
ali ne, nema vremena, trebalo bi se vratiti daleko
kroz zavojitu ulicu
Ne bih stigla
Mene put vodi nedaleko
U torbici prekopavam po stvarima koje bih još trebala dati
Želim obavijestiti još neke ljude
ali mi ne polazi za prstima
vrijeme prolazi
Prolazi a ja sričem ustima riječi što se krate
da bi u to malo vremena još mogle stati

Verklärte Nacht

Krv moja
put moja
moje godine
neka se nađu kao barica
što prijeći je lako
položi svoj kaput
sivi
preko nje
da je zakrivenu prijeđem
nošena tvojim rukama
Pokaži mi Mjesec
vodi u ambis
happyend sretnog slijepca
pridrži granu
što bi me ogrebla
razderala kožu
neka ti korak bude čvrst
neka izgleda sve sigurno
Mučnina me hvata
ali dišem
kažeš
udahni
diši duboko
idemo
izgleda stići ćemo nekud
makar se i beskrajan
začaran mrak prostirao
pred nama
Samo u košulji
rukom, prigrljuješ me
Ja neću preživjeti do
sljedećeg predaha
Uvjeravaš me da hoću
moram
da je tako blizu već
sve tu
Padam u svoje beskrajno postojanje
ti se smiješiš
Tako je lijepo
nadati se, vjerovati
Mrak je tek kušnja
u koju smo zapali
privid, provalija sna
Ti držiš u ruci svoj
sivi kaput
U daljini nazire se
treperavo svjetlo
Koliko mi je još preostalo
daha
Krećem se, idem
Tvoja ruka je mjesečasto
blijeda
Moje lice blijedo poput
Tvoje ruke
Tamo daleko, vidiš
nazire se slap sjaja
hodamo između mrklih
sjena granja
Još malo...
Preostaje doći

bez prtljage

četvrtak, 12.05.2016.

Autobus je krenuo bez mene i u njem moj crveni kofer.
Uronjena u misli, sjedeći na klupi
kraj autobusa, čekajući na polazak
kad sam podigla glavu
njega više nije bilo.
Gledala sam kako odlazi i s njime i moj crveni kofer
pogužvane, na brzinu nagurane stvari
pokupljene knjige bez da sam vidjela i koje sve
Autobus je odmicao a ja ostala sama
na praznom peronu.
Ima u tome neke simbolike.
Nema sigurnosti, ako ne gledaš
ne paziš.
Ima u tome i nekog ponavljanja
sudbinskog.
Sudbina mog crvenog kofera složena je
Kao i stvari u njem nakrcane, pometene, ispomiješane.

iščezavanje

srijeda, 04.05.2016.

Dâ ti se nebo
čisto i mlado
otvori cijelo
za svoje moći
rukama tvojim
podari alem
da ti se sjaji
u mrkloj noći

Pa što bî s njime?
Gdje si ga djeo?
Putu svom starom vraćajuć se
dok se za tobom raspada svjetlost
očiju nekih kroz crni veo

miligrami

utorak, 03.05.2016.

Jučer kod mame, šnicle i krumpir
a ja joj kažem da ne jedem meso
prvi put, eksplicitno
do tad sam ga samo izbjegavala
a da ona to ne vidi
izbjegavajući objašnjenja
na što me pogledala i rekla
- zato i jesi tako providna
- što onda jedeš?
Na stol je prinijela i tanjurić sa sirom
i gljive što ih je pod hitno spremila u tavi
a ja sam već bila sita od krumpira.
Moja sestra je pila zeleni čaj
prestala pušit, piti kavu i ne preskače obroke
otkad je kolabirala u liječničkoj sobi
kad su nam saopćili rizik
mamine operacije što joj slijedi.
(ušutkava me svaki put kad se izlanem o tom slučaju)
Nas dvije još imamo mamu koju štedimo
od svojih slabosti i svojih života
zato ona i može zanimati se za živote drugih
o kojima čita u ženskim magazinima,
pratiti politiku i najnovije vijesti
slušati Radio Europu
biti u tijeku svjetskih zbivanja
jer ne zna ništa o zbivanjima u mom.
Dok posluje u kuhinji
mama priča i priča
a sestra mi dobacuje tiho
"neka, da i ti vidiš malo, kako je"
jer ja ne živim s mamom.
U našem društvu je i Arči, moj pas
s kojim sam uspjela ukrcati se u taksi
jer taksist nije imao ništa protiv
ali nijedan nije htio
kad sam se trebala vratiti.
Mama je pozvala susjeda
on se odazvao spremno iako je već bio
u pidžami
i dok se vozimo slušam ga dok priča
o mirovini što kasni i ne zna hoće li je i biti
umirovljenim borcima koji traže još
a i on je bio borac al ne traži
kaže "ja sam se borio za svoju zemlju"
i ne traži sad extra doplatu za to
Arči drži svoju njušku na mojoj nozi
dok ga ja držim za okovratnik
i nimalo ga ne dotiču problemi ljudske vrste
Kad stignemo veselo iskoči
mašući repom
a ja se javim mami da smo stigli.
"Koliko si mu platila?"
pita, misleći na susjeda
i kad joj kažem, odgovori: "Neka, noć je..."