autoritativni poštar
danas me probudilo nestrpljivo stiskanje zvona na vratima. zvonjava kojoj ne možeš reći ne i koja ne sluti na prestanak. takvu zvonjavu ne možeš naučit, nju moraš imat u sebi. u devedeset posto slučajeva ne otvaram vrata jutarnjim zvoniteljima, no ovaj se nije dao smesti.
i umjesto na namjestim iživciranu facu i naoštrim zube kako bi to bilo i za očekivati od jutarnje osobe kao što sam ja, panično sam zgrabila ogrtač i trkom se zaputila prema vratima vičući: "Samo malooooo!!". u strahu da neću stići do vratiju na vrijeme, nisam se ni umila a još manje namjestila frizuru. onakva isprepadana stala sam pred nervoznog poštara i s izrazom ispričavanja na licu rekla mu: "Dobro jutro, spavala sam." mora da ga je to raznježilo jer je odustao od daljnjeg naslanjanja cijele težine tijela na zvono, te mi opraštajući reko: "dobro. već sam počeo pisat listić da vas nema doma."
povukla sam se u svoje odaje pokunjeno, držeći u ruci kuvertu koju mi je donio. neki ljudi jednostavno imaju autoritet:)
|