daniel (ili -jel, nisam sigurna)
još uvijek sam lebdeća. ne sasvim na zemlji. svaki dan drugi razlog. danas taj da sam noćaske ležala u krevetu i pogledala na sat na kojem je pisalo 4:17. nakon toga više nisam gledala u njega no mogla sam još neko vrijeme osjetit digitalno otkucavanje. po slobodnoj procjeni, negdje do 4:33.
i kako to obično u tim lebdećim danima biva, tamo negdje iz podsvijesti na vidjelo uspio se free climbingom dopentrati jedan čovjek. njegove riječi točnije. uistinu mi nisu jasni njegovi putovi, no neka mu.
čovjek je bio svećenik. i moj predavač prije dosta vremena, u vrijeme kad sam obavljala svoj jednogodišnji sociološki eksperimenat na teološkom fakultetu, nazovimo to tako:) (u svoju obranu ističem, ono na filozofskom nisam bila ja:). sviđao mi se čovjek jer mu je jedinom od svih profesora točno tri puta uteklo nešto mimo strogog izlaganja dogme. jednostavno mu se omaklo pa nam je ispričao par stvari o sebi koje sam ja držala vrednijima od većine poprilično umrtvljenog slova na papiru o kojem je pričao ostatak vremena. no ne sjetih ga se radi njegovih osobnih stvari nego (začudo) zbog nečega iz službene konkurencije.
krvomesnati je ispričao priču o danijelu the proroku. ne sjećam se priče, al se sjećam citata i objašnjenja. citat je from holy book, a radi se o jednoj rečenici koju je Kreator uputio istome proroku.
pa kaže: "Sviđaš mi se Danijele jer si čovjek želja."
profesor reče da je to jedino mjesto u bibliji u kojem se bog obraća nekom čovjeku njegovim imenom. i da to ima težinu. sve je ostale zvao zamjenicama, samo danijela imenom.
i ja mislim da je to super znat. isto ko što mi je postalo super kad sam uvidjela važnost nade, one poveznice između vjere i ljubavi. za vjeru mi je ajd bilo jasno da je važna u tom kontekstu, za ljubav isto, al nada mi je zvučala nekak najmanje bitnom. kadli ono, jedno bez drugog ne može. ak imaš vjeru i ljubav al nemaš nade, gotov si. nada je ono kaj ti omogućuje da sanjaš i želiš, i da u sebi navijaš da se tvoje želje ostvare. ak gledaš vjeru ko tijelo a ljubav ko duh, nada bi bila onaj puls, bilo koje u grlu osjećaš bambam, čisti život, motor koji te razlikuje od nekretnine.
i ono fakat, kad utrne- gotov si. čim prestaneš biti čovjek želja, postaneš stara ishlapljela ruina. ko što sam i ja bila onomad kad sam shvatila važnost nade i želja, sa svojih dvadeset i nešto.
|