tribute to...:)
mnogo puta do sada imala sam prilike naletit na ispovjedi tužnih internet-ljudi koji su plakali za nekim drugim internet-čovjekom koji je jednostavno nestao. pričali su, podijelili neke stvari koje su nekome značile više a nekome manje, koje su mogle i izgledati banalno ali je efekt bio puno srce, i onda je jedan od njih nestao.
meni se to nikada nije desilo. iz jednostavnog razloga što nikada nisam ostvarila takav kontakt. moja znatiželja pri samom početku korištenja mreže za komunikaciju bila je ogromna. sjedeći u svojoj sobi s viškom energije i razmahanom maštom, zamišljala sam da ću na ovim prostranstvima naći osobu koja sjedi u sobi drugačijoj od moje, koju nikada neću vidjeti, no s kojom ću razmjenjivati tajne riječi. trebale su to biti riječi dvaju znanaca od nekada, iz vremena kojih se više ne sjećamo. ili riječi dvaju prolaznika koje je povezao slučaj i koji si obavijeni sigurnosnim štitom tame svoje sobe međusobno pogađaju misli.
no to se nije desilo. nije bilo tajanstvenog sugovornika koji zna reći čarobnu riječ u pravo vrijeme koja će u mene prodrijeti dublje od muškarca koji diše na drugoj polovici mog kreveta. desilo se nešto drugo. umjesto mračnog čovjeka s druge strane monitora koji zna tajnu, upoznala sam klauna. ovisnika o tipkanju koji prije svega traži MARLJIVOG sugovornika. kojemu nije toliko bitan sadržaj nego učestalost, jer ak mu ne pišeš često misli da ga ne voliš:) koji je površan u kontaktu no uvijek je tu.
prvo sam mu se čudila. odgovarala sam mu redovno jer mi je to površno tipkaranje često bilo opuštajuće. slično ko i ovaj blog, samo sam ga slala na određenu adresu. tipkala sam što mi je palo na pamet, i on je radio isto. bez očekivanja, bez zahtjeva, bez ičega. ko djeca koja se igraju u pješčaniku a nakon što ih majka pozove na ručak zaboravljaju igru i više je se ne sjete, zato što žive u trenutku.
nisam mu pričala ništa o sebi. nije znao da sam u to vrijeme proživljavala trenutke u kojima sam često gubila dah zbog ugromnog utega koji mi se spustio na pluća. nije znao da sam očajna. nije znao baš ništa osim toka mojih misli uz jutarnju kavu.
no on ni nije želio znati. nikada me ništa nije pitao, samo je sipao nekad više a nekad manje suvisle riječi na ovu suvremenu hartiju. nekad me taj nedostatak interesa vrijeđao. nisam bila naviknuta na površne kontakte jer sam se družila samo s ljudima koje jako volim i koji su htjeli znati sve bitno o meni kao što sam i ja to htjela o njima. usprkos negodovanju koje se u meni povremeno javljalo zbog sumnje u kvalitetu takvog odnosa, nisam ga prekidala. prihvatila sam stvari kakve jesu i tipkala. nakon nekog vremena takav odnos počeo mi je pasati. čovjek koji ništa nije o meni znao postao je malo jutanje utočište u kojem sam se mogla glupirati do mile volje (no nikada ga u tome nisam pobijedila:) i koji je zbog svog neznanja postao mala oaza u metalnoj svakodnevici.
taj čovjek mi zbog djeteta koje je vladalo njegovom nutrinom nije ostavljao izbora. i ja sam postala dijete. u svoj toj tragediji koja me okruživala, ja sam svakog jutra odradila svoju dozu smijeha. takav je bio...njegove riječi nisu ostavljale prostora za išta drugo osim za vedrinu.
a ona je u meni čučala i čekala da ju netko pozove. zanemarena i pritisnuta realnošću, svakog jutra je znala da ću je izvesti u štenju poput malog nervoznog pekinezera koji voli piškit najviše po susjedovim cipelama ostavljenima na otiraču ispred vrata.
i dan danas kada je dio tuge nestao a dio je više-manje uspješno nošen mojim nabildanim rukama, ja se i dalje smijem kad mu pišem. naše pisanje već se odavno ne mjeri mjesecima već godinama, a njega su već odavno počele zanimati stvari o meni (na moje čuđenje doduše:). i pišemo i dalje bez razmišljanja.
i da...nisam našla soulmatea obavijenog mističnim sveznajućim oklopom nego sam našla njega, površnog klauna:) zapravo sam našla ono što mi je u tom trenutku trebalo više od ičega. i još je tu i nadam se da nikada neće otići.
možebitno je da kad Tražimo dobijemo baš ono što nam treba, iako prije toga nismo bili ni svjesni što je to.
na ovaj tekst potakla me obavijest da "server ne može nać tu i tu stranicu". bio je to blog žene čiji post je jednom na mene djelovao kao melem na ranu. ne znam da li je nema više, no ako je tako onda mi je žao. isto ko što bi mi bilo žao da nestane jedan odavlen čija me usputna izjava jednom prilikom ganula do suza i spriječila me da izbrišem sve ove svoje vrijedne umotvorine:)
vjerujem da su riječi čarobne i da nas osim ove mreže povezuje i mreža duha. ispreplićemo se poput musave djece na igralištu ili poput leptira, nekad i poput boksača u ringu, no tu smo...umreženi mislima.:)
|