<	rujan, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovaj blog služi za moje monologe. Već dugo je tu i po njemu pišem samo one stvari koje su mi prve na pameti. U izuzetnim slučajevima, kada se sve poklopi, napišem i one druge.

O činjenici da odvojenost ne postoji

Ponašaj se kao da ni od čega i ni od koga nisi odvojen
te ćeš već sutradan iscijeliti svoj svijet.
To je ponajveća tajna sviju vremena.

N.D.Walsch

fragmenti off guard

srijeda, 28.09.2005.

fakin mob isuse kak mrzim onaj osjećaj kad ti mob fercera i onda ga uzmeš u ruke a i prije nego kaj ga uzmeš kroz glavu ti samo ide ono: "nadam se da je on...". i onda pogledaš ko je i vidiš da je nena i onda si misliš: "a fuck, to je nena...". a nena je baš super i tanja i sve moje cure su super a kaj kad im se nemrem baš TOLKO veselit ko kaj bi se veselila da je ON. a jebemu sve, nikad nije dobro. i taman kad prestanem svaki put mislit da je bar on, onda se đubre malo javi i onda opet počnem mislit. a nesvjesno, znam da ne bi trebala ni htjela, no zavuče mi se ta pomisao u glavu i nemrem je se oslobodit jedno vrijeme. e da bar imam neki recepat... plaćam u dukatima!

subota, 24.09.2005.

danas u točkama 1. nataša je završila u bolnici. vele da se preveč živcira. to je od pomanjkanja ljubavi. 10 godina investiranih u krivu osobu zbog straha. 2. ispada da je meni uvijek više stalo. nekad sam mislila da je to loše. danas mislim da ne može biti loše ako ti je stalo, no matter what. 3. nadam se da nebum dobila tahikardiju. a mogla bi. 4. mislim da moj virtualni prijatelj nije baš TOLIKO krasan kao što sam mislila. (dosta vezano uz točku 2). vidim ga drugim očima. nakon svog ovog vremena mislim. (na radiju upravo svira "I'm not a perfect person....I never meant to do this things to you..."). šteta da nije baš TOLIKO krasan. no ipak ga volim....(odgovaram- "the reason is you...":) 5. ipak se uvijek valja odlučiti za ljubav. a kaj sad. možeš il volit, il mrzit il bit indiferentan. mržnja i mlakost su prestrašne. dakle, ostaje ljubav:)

četvrtak, 22.09.2005.

purrrrpur danas se opet osjećam purpurno. slično ko moj blog, onak fuksija. iako me ta boja zahvaljujući uspješnom ispiranju mozga od strane dojče telekoma uredno podsjeća na sve one silne i dozlabogadosadne tarife koje se nude i koje ja kujca ne kužim, sam čekam da mi od nekud sad još odsvira "ttt-tn-tn". dobro je biti fuksija nakon dužeg vremena, nemam pojma kaj bi dala da ostanem u toj boji, pa i pod cijenu da hodam svijetom i plašim ljude bojama te-koma. miriše mi jesen i zima u jednom, pije mi se kuhano vino i kupuju mi se pokloni za božić, hoću se grudat i piti čaj s rumom i hoću hodat po žutom lišću polutrulom i mirišljavom. hoću kroz maglu gledat male lampice i biti mirna. mir je najveće bogatsvo i najviše fali. super je kad ga ima i kad ga više neće bit ja ću pročitat ovaj blog da me sjeti na bolje dane. sad kad je tu, ja ću ga čuvat.

utorak, 20.09.2005.

zima zima mi je. i osjećam je u zraku. više od svega u mene se uvlači onaj osjećaj zime. čini mi se da se samo nastavila na prošlogodišnju, kao da nije ni prestala. božić...super stvar. zadnjih godina mi se nižu meni neshvaćenom brzinom. valjda je to ono što ljudi kažu- što si stariji vrijeme ti brže prolazi. a ono zapravo ni ne ide nego stoji, samo mi idemo i (do)trajemo. često sam se pitala zašto su mi godine tako dugo trajale kad sam bila dijete. i lako mi je bilo doći do odgovora. kad sam bila dijete svaki trenutak sam koristila za čuđenje i istraživanje. (pjesnici su čuđenje u svijetu...znači sva djeca su pjesnici:) hodala sam po svom malom ograničenom prostoru (ograničenom zbog mojih malih nogu i restrikcija od strane roditelja:) i gledala u sve sa zanimanjem, proučavala svaku sličicu u slikovnici do detalja, toliko detaljno da se i danas kad neku od tih istih slikovnica iz čiste nostalgije uzmem u ruke sjećam gotovo svake sitnice. znala sam svaki detalj svojih novih cipela i na kojem se mjestu crvene točkice moje omiljene haljine s točkicama prekidaju na šavu. znala sam šare na tepihu jer sam smišljala kako bi ih ja rasporedila i znala sam koliko je redova u kristalnom lusteru moje bake. znala sam i šta bi sve ukrasila tim kristalima samo da ih smijem skinuti. znala sam puno više stvari nego što znam danas. cijenila sam i pošteno prodisala svaki dan. pa mi je zato i godina bila raznolika i duga. više nikada neću vjerovati "pametnim" ljudima koji nam govore: "Odrastite!!!" više im neću vjerovati, majke mi. i to ne radi nekog idealizma ili mladenačkog bunta, nego im neću vjerovat jer su u krivu. zrelim i neidaelističkim razmišljanjem došla sam do tog zaključka. živi, gledaj i diši i većinu svojih misli posveti onome što JEST, a ne onome što je bilo ili bi moglo biti. diši. jebeš pametnjakoviće. diši.....

četvrtak, 15.09.2005.

a zakaj.....???... zakaj ja uvijek radim istu grešku? nekaj me žalosti. NETKO. i onda da bi mi bilo bolje preusmjerim pažnju na nekog drugog. pa me taj drugi počne žalostit. ja stvarno mislim da više u sebi nemam force za još žalošćenja. ja bi bila vesela sad malo. fakat bi. bez zajebancije.

četvrtak, 01.09.2005.

a majku mu... ide rasplet. ti mater i suvremenim bajkama! okej...znači gledamo se hipnotizirano mjesecima. to je bilo prije tri godine. nemremo bit skupa jer smo oboje u vezi (al ne jedno s drugim:) ). svaki put kad se vidimo iskre frcaju. misliš si ono- kraj svijeta. spetljamo se (nakon te tri godine). on je osjećajan, ja sam za akciju. tip me zbuni do jaja i onda samu sebe sljedećih tjedan dana prekoravam da kak sam ga mogla gledati tak jednodimenzionalno, tj. samo FIZIČKI jerbo da je on osjećajno malo bićence. polako se raspekmezim prema njemu. toliko da mu frka ulovi da je to TO i da se ta moja bajka koja je tako započela prije tri godine pretočila u stvarnost. pere me panika, nemrem vjerovat da se tak nešto zapravo dešava. a kaj mogu kad sam navikla da stvari više-manje završe lajk šit. on me pita dal oću van, a ja sva takva zbunjena mu kažem da ne mogu jer sam bolesna a zapravo mi treba vremena da se saberem. i onda se sljedeća dva tjedna mimoilazimo. malo ne mogu ja, malo on. nikak na zelenu granu. sve dok mi danas nije postalo jasno da se mi zapravo NE ŽELIMO naći i da među nama nema toliko vatre koliko smo mislili da će bit nakon onih silnih pogleda i kaoslučajnih dodira. e, tak mi je bez veze ovakav kraj da mi je fuj i pisat o tome, al moram se negdi ispucat, a di ću nego na nevinoj žrtvi čitateljskoj. il na tastaturi, nema veze. a baš bez veze... a faking velika očekivanja, bilo je tak nešto i za očekivat!