zima mi je. i osjećam je u zraku. više od svega u mene se uvlači onaj osjećaj zime. čini mi se da se samo nastavila na prošlogodišnju, kao da nije ni prestala. božić...super stvar. zadnjih godina mi se nižu meni neshvaćenom brzinom. valjda je to ono što ljudi kažu- što si stariji vrijeme ti brže prolazi. a ono zapravo ni ne ide nego stoji, samo mi idemo i (do)trajemo. često sam se pitala zašto su mi godine tako dugo trajale kad sam bila dijete. i lako mi je bilo doći do odgovora. kad sam bila dijete svaki trenutak sam koristila za čuđenje i istraživanje. (pjesnici su čuđenje u svijetu...znači sva djeca su pjesnici:) hodala sam po svom malom ograničenom prostoru (ograničenom zbog mojih malih nogu i restrikcija od strane roditelja:) i gledala u sve sa zanimanjem, proučavala svaku sličicu u slikovnici do detalja, toliko detaljno da se i danas kad neku od tih istih slikovnica iz čiste nostalgije uzmem u ruke sjećam gotovo svake sitnice. znala sam svaki detalj svojih novih cipela i na kojem se mjestu crvene točkice moje omiljene haljine s točkicama prekidaju na šavu. znala sam šare na tepihu jer sam smišljala kako bi ih ja rasporedila i znala sam koliko je redova u kristalnom lusteru moje bake. znala sam i šta bi sve ukrasila tim kristalima samo da ih smijem skinuti. znala sam puno više stvari nego što znam danas. cijenila sam i pošteno prodisala svaki dan. pa mi je zato i godina bila raznolika i duga.
više nikada neću vjerovati "pametnim" ljudima koji nam govore: "Odrastite!!!" više im neću vjerovati, majke mi. i to ne radi nekog idealizma ili mladenačkog bunta, nego im neću vjerovat jer su u krivu. zrelim i neidaelističkim razmišljanjem došla sam do tog zaključka. živi, gledaj i diši i većinu svojih misli posveti onome što JEST, a ne onome što je bilo ili bi moglo biti. diši. jebeš pametnjakoviće. diši.....
Post je objavljen 20.09.2005. u 16:38 sati.