bilibrig

srijeda, 29.11.2017.

Vjetar napasni

U parku našega grada noć je.

Šećemo, držeći se za ruke.
Vučemo noge po šljunčanoj stazi,
zastajemo u sjeni stabala,
grlimo se i ljubimo nježno.

Samo vjetar, vjetar je s nama,
gura nas i vuče.
Tvoja duga kosa zastire mi lice.
Zagrljeni tako grijemo si ruke kroz kapute.

Evo ga, opet on, gura se i vuče
kao da nas otjerati želi,
Zadiže nam kragne i kapute,
ljulja, baca i gura, gura.

Samo taj drznik, neda nam mira.
Huči zavija i mumlja,
viče, šiba i tuče.
Ljubomoran valjda. tjera nas iz parka.

Grlimo se nježno, smiješeći se tome.
Gledamo se bez ijedne riječi,
oči nam sve govore.
Osmijeh krasi tvoje divno lice.

Hladno je, zima, vjetar i noć.
Stabla i grmlje klanjaju se njemu,
a u parku samo nas dvoje i on.
Drugi ne postoje.

b.b.

Oznake: osamdesete su bile ...