Razlog mom novom posjetu toj nečuvenoj stranici blog.hr i razlog mom ponovnom pisanju krije se u dosadi, moljakanju drugih, mojoj želji i konačnom pronalasku vremena.
Metallica.
Ah bio je to izvrstan dan.
Mislim da mi 16.5. nikad neće pobjeć iz glave.
Sve je bilo savršeno.
Začudo.
Nitko i ništa me nije sjebo/alo.
I've changed a bit.
Počela sam još više cijenit one sitnice koje većini nisu dovoljne.
Meni jesu, i više nego dovoljno.
Mali znak pažnje je najljepši.
Počela sam živjeti za danas.
Postavila sam si prioritete.
Počela sam voditi brigu o sebi.
Tjerati sebe da napravim od sebe nešto što će biti korisno a da u isto vrijeme i ja budem zadovoljna time.
I kao i uvijek, ja, ponosan blizanac, uspijevam prema svome cilju.
Volja je najjače naoružanje.
Ne ponestaje mi je.
Ljubav.
Neznam kako da to opišem.
Osjećam se zaljubljeno, cvrkutavo, no međutim neznam za kime moja glava luduje.
Vesela sam.
Rekoh, sitnice me čine sretnom, veoma sretnom.
Male, neočekivane izjave bude u meni ono nešto.
A te izjave upućuju mi ljudi od kojih to nisam ni najmanje očekivala.
Otkrivam neki posve novi svijet u sebi.
Onaj zaista prekrasan.
Bezprijekorno savršen.
Zvuk cvrkutanja ptica u mom uhu čini mi se poput savršene simfonije.
To su sitnice koje rijetki uočavaju i cijene.
Meni one znače puno.
Moje doba se vratilo!
Ljubi vas sve vaša jedna edina i neponovljiva Vasa. :D