Za početak, da odgovorim na suvišan komentar na prošlom postu korisnika imenom "Oću nazad svoje bradavice."
Prvo pička si jer se kriješ i sakrivaš iza primitivnih nadimaka.
A drugo nauči tko su i šta su emeri pa mi se onda udostoji to reć.
I po mogućnosti da se ne kriješ iza suludih nadimaka.^^
22.05. - 15 mi je godina tek. :D
Hvala svima, pogotovo mojoj ekipi koja mi je priuštila savršen rođendan.
Pokazali ste da ste pravi i da ste vrijedni svega.
Volim vas. <3
Danas nema ništa posebnog za piat samo zahvale su ovdje. :D
Razlog mom novom posjetu toj nečuvenoj stranici blog.hr i razlog mom ponovnom pisanju krije se u dosadi, moljakanju drugih, mojoj želji i konačnom pronalasku vremena.
Metallica.
Ah bio je to izvrstan dan.
Mislim da mi 16.5. nikad neće pobjeć iz glave.
Sve je bilo savršeno.
Začudo.
Nitko i ništa me nije sjebo/alo.
I've changed a bit.
Počela sam još više cijenit one sitnice koje većini nisu dovoljne.
Meni jesu, i više nego dovoljno.
Mali znak pažnje je najljepši.
Počela sam živjeti za danas.
Postavila sam si prioritete.
Počela sam voditi brigu o sebi.
Tjerati sebe da napravim od sebe nešto što će biti korisno a da u isto vrijeme i ja budem zadovoljna time.
I kao i uvijek, ja, ponosan blizanac, uspijevam prema svome cilju.
Volja je najjače naoružanje.
Ne ponestaje mi je.
Ljubav.
Neznam kako da to opišem.
Osjećam se zaljubljeno, cvrkutavo, no međutim neznam za kime moja glava luduje.
Vesela sam.
Rekoh, sitnice me čine sretnom, veoma sretnom.
Male, neočekivane izjave bude u meni ono nešto.
A te izjave upućuju mi ljudi od kojih to nisam ni najmanje očekivala.
Otkrivam neki posve novi svijet u sebi.
Onaj zaista prekrasan.
Bezprijekorno savršen.
Zvuk cvrkutanja ptica u mom uhu čini mi se poput savršene simfonije.
To su sitnice koje rijetki uočavaju i cijene.
Meni one znače puno.
Moje doba se vratilo!
Ljubi vas sve vaša jedna edina i neponovljiva Vasa. :D
Evo me.
Vraćam se 11 dana nakon zadnjeg posta.
No ne vraćam se sretna ko što sam bila.
Sinoć.
Sinoć je bilo presudno.
Za neke stvari i za neke osobe.
Sinoć je bilo toliko sranja.
No nisam plakala.
Nisam.
I suzdržavam se.
Jer to jebeno sinoć me uništilo.
I smijat ću se.
No ne toliko.
Sve dok me ponovno harmonija života ne povede.
Do tada, bit ću nikakva.
Shvatila sam da ne biram ja.
Drugi biraju umjesto mene.
Jedino što mogu je prihvatiti.
Izgubila sam ga.
Kad ti se prva ljubav oduzme, zašto se nadaš da će druga biti ovdje?
I zašto se nadaš da neće otići, napustiti te.
Neznam.
TA nada me uvelike sjebala.
Natjerala da ponovno patim.
I da se sama sa sobom opet moram borit da bih se nasmijala.
Ponovno se moram boriti da ne ispustim taj krik i padem u plač.
Dosta mi je...
Dosta mi je apsolutno svega...
Violette.