Šetamo noćnu, ti i ja
i tvoj veliki crni pas
pojam sovjetskog kagebea, golemih razjapljenih ralja koljača, ponekad sabljozubim sablasnim smiješkom obdaren, ponekad poput crne rupe nevidljiv i nedokučiv
plavokrvnog, šampionskog porijekla
rezultat genetskog inženjeringa uginule superdržave, zamišljen da zamijeni medvjeda po značenju, špijuna po zadatku, ubojicu po mraku
a u stvarnosti - beba
predimenzionirana plišana igračka koja, onako skroz mačji, sve i svakoga dodiruje i gurka prednjim šapama, ne njuškom poput drugih pasa
šiškica u trokut odrezanih
da se vide velike, pametne, dobre oči
nespretan u nezaustavljivoj razigranosti, nesputan u životnoj radosti.
U kakvom god problemu da sam - rekla sam ti jednom prilikom - Plišo me razveseli, raznježi, razvuče mi iskonsku, nepatvorenu sreću od uha do uha
ne trebam ga ni vidjeti, dovoljno je da mi ga spomeneš u telefonskom razgovoru da mi zamišljenim omčastim uzmahanim repom nacrta nasmijane oči.
Da, psi sliče gospodarima
(čak i automobili sliče vlasnicima ponekad, jeste li to primjetili?)
ovaj te pas opisuje
(a nikad nisi imao, čak ni želio psa; na kraju, doslovce do zida smrtonosnom strašću natjeran, zaželio si se vjernosti, odanosti, stalne prisutnosti nečije i evo ga - Plišo)
velik, dobrodušan, neodoljivo sladak, dugodlak
imam do neba vapijuću želju zagnjuriti lice u tu dugu, gustu, valovitu dlaku...kosu, kosicu, tepam mu.
Šetamo noćnu u ovaj kasni sat jer vrućina je dnevne sate onemoćala i obesmislila za ikakav suvisli potez
staro, od djetinjstva do u korak poznato šetalište, napokon daje smisao disanju
alveolama poznat slatkoslani miris
arterijama ljubovanje valova i žalova,
miokardu kotrljajuće oblutke i pjenu, onu uzavrelo hladnu, mjesečastu
ne vidi se prst pred nosom, a opet, sve je tako jasno
kao laserom na nebu žigosano
kao nedvojbenim neonskim putokazom usmjereno u onu davnu noćnu
kad smo na istom mjestu pronašli mog/tvog/našeg macana lutalicu
(ili je on pronašao nas, tko zna)
pratio nam je svaku stopu i nije odustajao od nas, odlučno i sigurno
za razliku od nas, nesigurnih
koji od nas odustasmo.
I dugo, ultradugo je poživio i život mu je bio mačji lijep.
Ime je dobio po nama, po maznosti našoj kojom smo krvoločno voljeli jedno drugog svo vrijeme naših nevremena.
Spadam među mačje ljude, mada sam kroz život uvijek praćena psima.
Ti, polako, Plišinom vlažnom njuškom gurkan, postaješ pasji čovjek.
Jučer smo se smijali mojoj staroj mački koja savršeno dresira tvog mladog psa.
Tako je to s mačkama i psima kada žive zajedno.
Vole se i muče se i čupaju se i maze se i igraju se i ližu se i ljube se i do krvi ranjavaju se
i ne mogu jedno bez drugog
(kao ti i ja)
naučeni, navučeni, nerazdvojivi a nespojivi.
Šetamo noćnu, ti i ja.
Iako je mračno kao u rogu, bojim se da ćeš vidjeti fluorescenciju mojih misli, moje želje, moje opetovane gladi za tobom, koja svakim korakom, svakim približavanjem našoj šljunčanoj plaži punoj noćnih otisaka naših tijela
(tada, kada je naš macan usvojio nas)
postaje sve jača i nerazumnija, bojim se da ćeš vidjeti to i ustuknuti, jer to je refleksna reakcija na vatru vatrom opečenog.
Ja
ja se vatre ne bojim.
Opečena, oštećena, izgorena, u pepeo pretvorena
više ne poznajem strah.
Onaj, tko u vječnoj vatri ljubavi jednom sagori
više ne poznaje ni srce ni dušu ni ljubav ni bol
samo strast.
Šetamo noćnu.
Ako večeras odšetamo bez posljedica, ništa to ne znači.
Šetat ćemo noćnu i sutra.
Planktoni, luminiscencijom blagoslovljeni, prštanjem mora sa zvijezdama sjedinjeni
(kao ti i ja)
leteći zrakom dosegnut će dno, uzvitlano nogama i rukama i usnama i jezicima i zubima i zagrljajima i treperenjem i odustajanjem i privlačenjem i stapanjem u jedno i lomljenjem na dvoje i valovima valovima valovima
što naša tijela zapljuskuju snagom tsunamija i posljedicama istog
i ne prestaju jer ja to ne želim, jer ti to ne želiš, nikad, nikad, nikad...
"Neću imati ništa ispod" - rekla je te večeri kad ju je nazvao.
Za desetak minuta bio je na parkiralištu;
žar cigarete, Stonesi, ispod oka bačen pogled.
Dok je prebacivala nogu preko noge, povlačeći rubove kaputa, ovlaš dotaknuvši njegovu ruku
(mirnu, na mjenjaču, daleko od kočnice)
točno je znala gdje želi, koliko želi
te prste.
Na pola sata od mora, led je grlio jezero.
Brana, stara, pouzdana, čvrstim plohama opločena
rampa i očit znak zabrane;
ne mareći, prešli su na drugu stranu.
Zasrebrene smreke, zaustavljena voda
u debeli sjajni prekrivač pretvorena
bijelo u plavo obojeno ravnodušnim kistom mladog Mjeseca;
zimska kič-razglednica, "Pozdrav iz Fužina", adresirana na dva prezimena
stigla je napokon u prave ruke.
U uskom prolazu, ralicama usječenom
na šumskoj šetnici između dva jezera
gluhi mrak režu upaljena svjetla i motor;
sami, pod Plejadama
hladnoću metalnog poklopca, glatkoću vjetrobranskog stakla ni osjetili nisu;
glađa i slađa, gola koža
pružena na mekanom krznu poput najskupocjenijeg poklona
grijala je jače od očima podnošljivog
zazivala gorske malike i vile jezerkinje
pjevala pjesme puti i bespućem odzvanjala
u čast svim stranputicama njihovim.
(izgubiti kompas izgubiti vlast izgubiti svijest izgubiti se
u toj magli jedno u drugom se izgubiti izljubiti svaki milimetar naslijepo prepoznati
postalo je neminovno
postalo je izvjesno
postalo je)
Kasnije, naslonjeni na netom uglancani lim
rame uz rame utišani, utaženi
gledajući dim kako se uzdižući uvija oko otežalih grana
istim su impulsom prekinuli trenutak
(što previše loman je bio, što prijelomnim je prijetio postati)
gruda
gruda, njemu za vrat
gruda, njemu u lice
gruda, njoj niz grudi
gruda po gruda, kamo to vodi?!
Trkom kroz netaknuti pršić, uz kosinu, u nanose, čim dalje od obale
i ples potrebe ponovo počinje
kao da ni stao nije.
(snježni anđeli ostavljeni na tlu svjedočili su
otiscima, u žareću studen utisnutima, gorućim žigom žigosanima
napetih
odbačenih krila)
Šutnja njegova, pokreti odlučni i snažni
trzajem su kratili njen dah
sve brži i plići
u oblačiće uobličen užitak
što lebdio je nad njima poput helijem opijenog balona
što tek što se ne rasprsne tek što ne implodira
odašiljući završnu poruku noćnom nebu, padajućim pahuljama posutom
nijemom
nakon svega.
***
Otresajući slučajno skupljen snijeg s podstave, tražeći toplinu nagošću izgubljenu
u rukavima, u rukavicama
u ugodnoj unutrašnjosti izvanjskog
ušli su u stvarnost šutke, svatko sa svoje strane
i pažljivo zatvorili vrata;
(iz kojih je dopirao zvuk, no ne do njih)
tišina je rekla ono neophodno, njima neizrecivo.
(prije svih dodira i poslije svih dodira
kad dotaknu se misli
nema krivog spoja)
Dok su kotači satirali bjelinu
ni jednom ne pogodivši razgažene kolotrake puta kojim su došli puta kojeg su prešli
puta kojim su krenuli puta s kojeg su skrenuli
puta kojeg su uprtili puta koji im je suđen i nesuđen bio
puta kojeg su se uzalud odricali bezbroj puta
pomakla se heksagonska struktura davno zamrznuta
poremetila sleđena simetrija kristalne rešetke
negdje u dubinama pulsiralo je, nadiralo, razdiralo
neumoljivo i nezaustavljivo;
ni lavina ni povodanj
a zapravo sve to, konačno i neopozivo:
kraj
za neke nove početke neophodan.
Kostima, više nego pužnicom
(jasno je čula
posljednji pjev padajućih okova
čula je
odjek odlazećih koraka Orionovih)
