|
(photo by Violenta)
"Neću imati ništa ispod" - rekla je te večeri kad ju je nazvao.
Za desetak minuta bio je na parkiralištu;
žar cigarete, Stonesi, ispod oka bačen pogled.
Dok je prebacivala nogu preko noge, povlačeći rubove kaputa, ovlaš dotaknuvši njegovu ruku
(mirnu, na mjenjaču, daleko od kočnice)
točno je znala gdje želi, koliko želi
te prste.
Na pola sata od mora, led je grlio jezero.
Brana, stara, pouzdana, čvrstim plohama opločena
rampa i očit znak zabrane;
ne mareći, prešli su na drugu stranu.
Zasrebrene smreke, zaustavljena voda
u debeli sjajni prekrivač pretvorena
bijelo u plavo obojeno ravnodušnim kistom mladog Mjeseca;
zimska kič-razglednica, "Pozdrav iz Fužina", adresirana na dva prezimena
stigla je napokon u prave ruke.
U uskom prolazu, ralicama usječenom
na šumskoj šetnici između dva jezera
gluhi mrak režu upaljena svjetla i motor;
sami, pod Plejadama
hladnoću metalnog poklopca, glatkoću vjetrobranskog stakla ni osjetili nisu;
glađa i slađa, gola koža
pružena na mekanom krznu poput najskupocjenijeg poklona
grijala je jače od očima podnošljivog
zazivala gorske malike i vile jezerkinje
pjevala pjesme puti i bespućem odzvanjala
u čast svim stranputicama njihovim.
(izgubiti kompas izgubiti vlast izgubiti svijest izgubiti se
u toj magli jedno u drugom se izgubiti izljubiti svaki milimetar naslijepo prepoznati
postalo je neminovno
postalo je izvjesno
postalo je)
Kasnije, naslonjeni na netom uglancani lim
rame uz rame utišani, utaženi
gledajući dim kako se uzdižući uvija oko otežalih grana
istim su impulsom prekinuli trenutak
(što previše loman je bio, što prijelomnim je prijetio postati)
gruda
gruda, njemu za vrat
gruda, njemu u lice
gruda, njoj niz grudi
gruda po gruda, kamo to vodi?!
Trkom kroz netaknuti pršić, uz kosinu, u nanose, čim dalje od obale
i ples potrebe ponovo počinje
kao da ni stao nije.
(snježni anđeli ostavljeni na tlu svjedočili su
otiscima, u žareću studen utisnutima, gorućim žigom žigosanima
napetih
odbačenih krila)
Šutnja njegova, pokreti odlučni i snažni
trzajem su kratili njen dah
sve brži i plići
u oblačiće uobličen užitak
što lebdio je nad njima poput helijem opijenog balona
što tek što se ne rasprsne tek što ne implodira
odašiljući završnu poruku noćnom nebu, padajućim pahuljama posutom
nijemom
nakon svega.
***
Otresajući slučajno skupljen snijeg s podstave, tražeći toplinu nagošću izgubljenu
u rukavima, u rukavicama
u ugodnoj unutrašnjosti izvanjskog
ušli su u stvarnost šutke, svatko sa svoje strane
i pažljivo zatvorili vrata;
(iz kojih je dopirao zvuk, no ne do njih)
tišina je rekla ono neophodno, njima neizrecivo.
(prije svih dodira i poslije svih dodira
kad dotaknu se misli
nema krivog spoja)
Dok su kotači satirali bjelinu
ni jednom ne pogodivši razgažene kolotrake puta kojim su došli puta kojeg su prešli
puta kojim su krenuli puta s kojeg su skrenuli
puta kojeg su uprtili puta koji im je suđen i nesuđen bio
puta kojeg su se uzalud odricali bezbroj puta
pomakla se heksagonska struktura davno zamrznuta
poremetila sleđena simetrija kristalne rešetke
negdje u dubinama pulsiralo je, nadiralo, razdiralo
neumoljivo i nezaustavljivo;
ni lavina ni povodanj
a zapravo sve to, konačno i neopozivo:
kraj
za neke nove početke neophodan.
Kostima, više nego pužnicom
(jasno je čula
posljednji pjev padajućih okova
čula je
odjek odlazećih koraka Orionovih)
čula je
početno pucanje leda.
Oznake: priča.
Ili ne.
Kako vam drago.
|
