Marketing
Kao pas i mačka
(photo by Violenta)
Šetamo noćnu, ti i ja
i tvoj veliki crni pas
pojam sovjetskog kagebea, golemih razjapljenih ralja koljača, ponekad sabljozubim sablasnim smiješkom obdaren, ponekad poput crne rupe nevidljiv i nedokučiv
plavokrvnog, šampionskog porijekla
rezultat genetskog inženjeringa uginule superdržave, zamišljen da zamijeni medvjeda po značenju, špijuna po zadatku, ubojicu po mraku
a u stvarnosti - beba
predimenzionirana plišana igračka koja, onako skroz mačji, sve i svakoga dodiruje i gurka prednjim šapama, ne njuškom poput drugih pasa
šiškica u trokut odrezanih
da se vide velike, pametne, dobre oči
nespretan u nezaustavljivoj razigranosti, nesputan u životnoj radosti.
U kakvom god problemu da sam - rekla sam ti jednom prilikom - Plišo me razveseli, raznježi, razvuče mi iskonsku, nepatvorenu sreću od uha do uha
ne trebam ga ni vidjeti, dovoljno je da mi ga spomeneš u telefonskom razgovoru da mi zamišljenim omčastim uzmahanim repom nacrta nasmijane oči.
Da, psi sliče gospodarima
(čak i automobili sliče vlasnicima ponekad, jeste li to primjetili?)
ovaj te pas opisuje
(a nikad nisi imao, čak ni želio psa; na kraju, doslovce do zida smrtonosnom strašću natjeran, zaželio si se vjernosti, odanosti, stalne prisutnosti nečije i evo ga - Plišo)
velik, dobrodušan, neodoljivo sladak, dugodlak
imam do neba vapijuću želju zagnjuriti lice u tu dugu, gustu, valovitu dlaku...kosu, kosicu, tepam mu.
Šetamo noćnu u ovaj kasni sat jer vrućina je dnevne sate onemoćala i obesmislila za ikakav suvisli potez
staro, od djetinjstva do u korak poznato šetalište, napokon daje smisao disanju
alveolama poznat slatkoslani miris
arterijama ljubovanje valova i žalova,
miokardu kotrljajuće oblutke i pjenu, onu uzavrelo hladnu, mjesečastu
ne vidi se prst pred nosom, a opet, sve je tako jasno
kao laserom na nebu žigosano
kao nedvojbenim neonskim putokazom usmjereno u onu davnu noćnu
kad smo na istom mjestu pronašli mog/tvog/našeg macana lutalicu
(ili je on pronašao nas, tko zna)
pratio nam je svaku stopu i nije odustajao od nas, odlučno i sigurno
za razliku od nas, nesigurnih
koji od nas odustasmo.
I dugo, ultradugo je poživio i život mu je bio mačji lijep.
Ime je dobio po nama, po maznosti našoj kojom smo krvoločno voljeli jedno drugog svo vrijeme naših nevremena.
Spadam među mačje ljude, mada sam kroz život uvijek praćena psima.
Ti, polako, Plišinom vlažnom njuškom gurkan, postaješ pasji čovjek.
Jučer smo se smijali mojoj staroj mački koja savršeno dresira tvog mladog psa.
Tako je to s mačkama i psima kada žive zajedno.
Vole se i muče se i čupaju se i maze se i igraju se i ližu se i ljube se i do krvi ranjavaju se
i ne mogu jedno bez drugog
(kao ti i ja)
naučeni, navučeni, nerazdvojivi a nespojivi.
Šetamo noćnu, ti i ja.
Iako je mračno kao u rogu, bojim se da ćeš vidjeti fluorescenciju mojih misli, moje želje, moje opetovane gladi za tobom, koja svakim korakom, svakim približavanjem našoj šljunčanoj plaži punoj noćnih otisaka naših tijela
(tada, kada je naš macan usvojio nas)
postaje sve jača i nerazumnija, bojim se da ćeš vidjeti to i ustuknuti, jer to je refleksna reakcija na vatru vatrom opečenog.
Ja
ja se vatre ne bojim.
Opečena, oštećena, izgorena, u pepeo pretvorena
više ne poznajem strah.
Onaj, tko u vječnoj vatri ljubavi jednom sagori
više ne poznaje ni srce ni dušu ni ljubav ni bol
samo strast.
Šetamo noćnu.
Ako večeras odšetamo bez posljedica, ništa to ne znači.
Šetat ćemo noćnu i sutra.
Planktoni, luminiscencijom blagoslovljeni, prštanjem mora sa zvijezdama sjedinjeni
(kao ti i ja)
leteći zrakom dosegnut će dno, uzvitlano nogama i rukama i usnama i jezicima i zubima i zagrljajima i treperenjem i odustajanjem i privlačenjem i stapanjem u jedno i lomljenjem na dvoje i valovima valovima valovima
što naša tijela zapljuskuju snagom tsunamija i posljedicama istog
i ne prestaju jer ja to ne želim, jer ti to ne želiš, nikad, nikad, nikad...
Tvoj veliki, crni pas čekat će nas na obali.
Oznake: priča.
Ili ne.
Kako vam drago.
Post je objavljen 18.12.2020. u 06:07 sati.