Republika Vinkovci

Prije nego sto sam uteko u avtobus pohrlijo sam u vecej kako bi ispraznijo
mjehur,
te sam isuko svog pa precizno nanisanijo u vecej solju posto nije bilo
pisoara (jos
sam ga malo istegnijo kako bi mogo nanisanit, te zakovrnijo kozicu), umjesto
preciznog mlaza, pocelo mi kapat po patikama (srecom to su bile original
handbalke
te su upile brez problema svu izlucevinu) pa sam zakljucijo da me jebe
prostata
jos od onog rata....
E, napokon sam se naso u avtobusu i pilot avtobusa mi je precviko kartu te
sam
zauzeo poziciju i sjeo.
Avtobus nije ni krenijo, a mene je ope natjeralo pisat.Avtobus je vec
zaokruzijo
te se naso kod pravoslavnog parkiralista, a meni mjehur samo sto ne pukne,
pa
sam pito pilota mogu li skoknit kod Sinatre(birtija, da ne bi bilo zabune)
na
vrsenje nuzde te jedno brzo osvjezenje i to bi taman trajalo dok se putnici
za jorminu ne utovare. Pilot mi je ladno reko da mogu otic, al me nece cekat
duze
od 10 sekundi, te sam ja promjenijo plan pa osto u istom avtobusu.

Nakon pola sata voznje uspjeli smo napustiti jorminu, i tu sam ja
zakljucijo:
ako je trebalo od vinkulje do jormine pola sata, od jormine do osijeka ce mi
trebat bar 2 sata dobre voznje.

U avtobusu smo ostali, samo ja i jos dvije uciteljice koje su vodile strucne
razgovore
koje ja nisam razumijo, al sam uspijo skuzit da ce Pero iz treceg be
ponavljat razred.

Stisko sam kolko sam mogo, al su mi izbile suze na oci od bola pa sam
pomisljo
da ispustim neprimjetno kroz nogavicu jednu malu lokvicu i tu su mi sjecanja
navrla, kako
smo ja i Blues radili na Zupnom domu u Nijemcima:

Radili mi tamo dva tijedna i putovali kuci avtobusom. Nekako se potrefilo da
svaki dan
posao zavrsimo dva sata prije avtobusa, pa smo vrijeme do avtobusa kratili
cekajuci u
obliznjoj birtiji uz peses osjeckih piva. Uredno smo mi praznili mjehur
prije avtobusa
tako da mirno mozemo sjedit do Vinkulje, al djaba! Cim udjemo u avtobus nama
se
pisa koda nismo nikad pisali i obicno smo stajali kod vrata( i to kod pilota
kako bi smo
cim dodjemo u Vinkulju prvi istrcali van.)
Cim bi avtobus stao u centru, nas dvojica bismo ko po komandi oma istrcali
van te trkom
pravac Sinatra, gdje smo u letu narucili dva osijecka i otrcali pravac
veceja. Eeee, koji je to osjecaj
dok vadis malog, a nisi ga stigo ni izvadit, a on vec pici mlaz. Najgore je
bilo dok ga ne pronadjes,
pa umjesto malog izvuces punu saku pisake, pa ajd ga trazi ponovo...

Ispocetka piloti Poletovih avtobusa bili su iznenadjeni, a kasnije jedva su
cekali da dodju u centar Vinkulje
pa da ja i Blues ispicimo van. E, jesu se valjali od smijeha: Ja onako visok
nosat, a Blues, manji, okrugo
svaki put trcimo prema Sinatri.Ijako ja mislim da su se vise smijali Bluesu
nego meni, jer Blues trci ko
patkica, a i uvijek se vise zapuvo pa je viko: "Pajo! Sacekaj me..ne mogu
vise!"
A ja sam uredno u trku odgovaro:"..puf...pant..ocu kurac! ko te jebe kad
nemas kondicije!"

Napokon sam stigo u Pajino pa cim je avtobus stao ja sam poletijo van i reko
pilotu:
E jeboteperun! Od centralne stanice do jormine ti je trebalo pola sata, a od
jormine do pajinog ope pola sata,
slijedeci put idem pjeske do jormine,pa cu te tamo cekat. brze je,
jebogaperun.

E tu mi pilot kaze: Aj nemoj zajebavat! ovo mi prva voznja, vidices drugi
put cu biti brzi.
Nisam stigo nis odgovorit i poletijo sam van! A tamooooo....

SVECANI DOCEK NA AVTOBUSNOJ U PAJINOM

(nastavak slijedi, ako se nekom bude dalo citat, jer meni se neda pisat, a
kamoli citat)