Moji drugovi...planinarski drugovi
Dok u rano jutro hitam prema Velebitu i mojim prijateljima koji ovaj vikend provode u najsjajnijem biseru te velebne planine, pogled mi klizi po njegovu uzburkanom hrbatu. Kao magnetom privučen, ponajviše se zadržava na dominantnom Svetom Brdu, koje kao da se pred svakim putnikom namjernikom glasno kočoperi "Ja sam ovdje najviši!". Ali to naravno nije istina! Svega 6 km zračne udaljenosti smjestio se, okružen brojnim vrhovima tek nešto nižim od njega, samozatajni ali četiri metra viši Vaganski vrh. On mi sad poput svjetionika pokazuje put koji vodi u samo srce planine. Put kroz veličanstveni klanac Velike Paklenice, koji se poput nožem urezao u duboko stijenje prikrito jutarnjom izmaglicom.  Nije prošlo dugo, a već koračam izlizanim kamenjem planinske staze. Čarobnu melodiju vode na svom putu u beskonačnost, remeti tek tupi zvuk mojih štapova koji mi daju snage da ubrzam i što prije ih sustignem. U planini nikad ne bi trebalo biti žurbe, jer i priroda je polako i marljivo gradila ovo čudesno djelo, ostavljajući nam ga da u njemu podjednako tako polako i uživamo. Ali danas je bio po mnogočemu neobičan dan, pa je trebalo primijeniti iznimku da potvrdim pravilo.  Koračam, a voda huči i glasno mi poručuje da ustrajem. U svaki novi zavoj dolazim s novom dozom energije na svom putu prema njima. Još sam zaštićen sjenom okolnog drveća, ali podižući pogled uz stijenu vršnog hrbata okupanog prvim zrakama Sunca iznova se u me ušulja ta zlosutna sumnja hoću li biti u stanju ovo izvesti u jednom danu. Ipak nastavljam dalje. Vodu pozdravljam pored Doma i obećavam joj se iznova vratiti, prije nego velo noći opet prekrije njen put, kako bi me ispratila iz svog vječnog prebivališta. Uspinjem se, dok me granje štiti od Sunca u njegovu naumu da iscrpi moju odlučnost. Ništa me sad ne bi ni zaustavilo. Želio sam opet biti pored njih, uživati u svakoj riječi i svakom osmijehu. Iznova svoju nutrinu ispuniti snagom, novom dozom volje. I opet pronaći gnijezdo u ovim stijenama gdje će počinuti moja duša.  Osvrćem se, voda još je tu. Ne čujem više onaj njen zvonki glas, ali znam da bdije nad svakim mojim novim korakom. Kao majka nad djetetom prati moje napredovanje, čak i kad zađem u duboke bukove šume, ćutim njen pogled. I onda kopni svaka zebnja. I ona zadnja trunka sumnje hoću li uspjeti.  Sad mi društvo pratiti sag modrine dublje od mora, žute sjajnije i od samog Sunca i nevino rozog obruba šume. U oči se poput duge preljevaju sve te boje latica, svaki njihov ton me ispunjava novim oduševljenjem i daje poticaj da iz sebe izvučem svu onu energiju kojom me ispunio pogled na velebitski zid na horizontu ranije tog jutra. Uspinjem se, milujući škrape, kojima vjekovima brazdi moja vjerna prijateljica, voda. Opet suprotno njenom toku kojim su kišne kapi tražile svoj put do klanca nastavljam svoje putovanje prema vrhu. A pogledi kruže iznad šume, preko najčudesnijih kamenih tvorevina što ih ljudski um može zamisliti, a priroda isklesati.  Izlazim na sedlo, pogled se širi. Preda mnom dugi dolac prekriven visokom travom i ukliješten stijenama što elegantno daju mu smjer. Mirisi šire nosnice i dušu ispunjavaju ushitom. Sad više nisam pod zaštitom bukovih grana, ali ni to ne obeshrabruje moje noge. Ptice veselim pjevom pozdravljaju moj dolazak. Pozivaju me da zastanem na tren. Da zalegnem u duboku travu i uživam u simfoniji njihova cvrkuta. Da ocijenim koja je od njihovih melodija najmilozvučnija, koja me ponajviše opušta i diže. Vremena za stanku nažalost nije bilo. Oni me čekaju. Obećavam da ću im se vratiti i pomoći u sudu, a tada će i oni biti pored mene da mi pomognu oko dvojbe.  Nastavljam lagano lelujajući prema drugom kraju dolca. Koraci više nisu tako žustri, a ipak nikad nisam bio odlučniji. Omamljenog prizorom, lagano me nose preko travnatog pokrivača. Tu negdje u blizini je i zeleno gorsko oko Babinog jezera. Znao sam da onog trenutka kad nam se susretnu pogledi da će napokon doći vrijeme da i njih opet vidim. I tako bijaše. S jezera sam visoko iznad sebe ugledao sitne figure planinara čiji je položaj tijela odavao sav napor koji su proživjeli ovog vrelog lipanjskog dana. Ne znam jesu li u tim trenucima bili svjesni da su već nadomak vrhu, ali glasa utjehe ispustio nisam. Grijeh bi bilo narušiti ovaj sklad u kojemu sam samo gost. Tek posjetitelj na dašku beskraja.  Izlazim na stazu kojom pristižu i oni. Razaznajem poznata lica, ali ne i njih. Stoga odlučujem produžiti prema vrhu i možda ih negdje putem susresti. Već me obuzima euforija. Kao da se nismo vidjeli mjesecima, godinama, a još prije svega nekoliko dana smo se smijali našim zajedničkim zgodama i nezgodama. Razveseljavali se uspomenama na prošle ture i veselili se nadolazećim. Teško mi je i pronaći riječi kojima bi vjerno dočarao osjećaje koje ćutim kad sam s njima.  Prvi kojeg sam ugledao naš je Marjan, koji je i ovog puta prvi izašao na vrh. Silazeći s vrha podalje od puta nije shvatio da sam ja taj koji mu bjesomučno maše štapom u ruci. Da sam stavio plavu periku, zasigurno bi se brzo vratio na stazu. Ovako se sjurio niz padinu i nestao onom tankom linijom što se proteže daleko na zapad. A ususret su mu tom istom stazom utopljenom u zelenilo nadolazile ljudske figurice razvučene u dugoj koloni među kojima nikako nisam uspijevao prepoznati i ostale moje prijatelje. Sunce je u tim trenucima bilo u svom najvišem položaju na obzoru, u nestašnoj igri s tek pokojim pahuljičastim oblačkom. Iščekivajući njihov dolazak veselje su mi činili vrhovi s kojih sam s divljenjem promatrao vrh na kojemu danas stojim, na Sveto Brdo, Visočicu, Debeli kuk, Zir, Kremen, Crnopac i... Nastavim li s ovim nabrajanjem neće mi ni cijeli post biti dovoljan.  Kolona je počela pristizati svome cilju. Poput rijeke što se slijeva k moru, mnoga poznata lica pronašla su svoj put k vrhu. Lica izmorena od dugotrajnog probijanja uskom stazom, iscrpljena sunčevim zrakama što iz njih su isisavale snagu, ali s osmijehom svjesni spoznaje da su uspjeli. Sreća je brzo zatomila sav umor. Stigli su na sami vrh Velebita. Nad njima ništa osim beskrajnog neba i galeba što po njemu plovi. To su oni trenuci potpunog spokoja kad se dostigne vrhunac, kad postanemo svjesni sebe i vlastitih mogućnosti. Svjesni svemogućnosti prirode da stvori ovo remek-djelo i naše odgovornosti da ga sačuvamo za one koji tek dolaze.  Priroda je postavila najmaštovitiju pozornicu, uloge smo između sebe podijelili. Uloge za nas, a ne gledatelje. Planina nam je i kino i kazališne daske i koncertna dvorana, a svaka izvedba je jedinstvena i neponovljiva. Svakog puta ona obuče svoje novo, još svečanije ruho i poziva nas sebi u zagrljaj. A mi joj iz vikenda u vikend iznova hitamo željni novih predstava i druženja sa svim tim nama dragim ljudima s kojima dijelimo tu bezrezervnu ljubav.  Uskoro je na vrh pristigla i Mare, veseljak koji mi i u najtmurnijim vremenima uspijeva izmamiti osmijeh na lice. Nakon čestitke za uspješan uspon, saznajem da za njom pristiže i Sandra, dok su Nina i Marijana iscrpljene zrakom okovanim sparinom na Buljmi odustale od daljnjeg uspona. Težak zrak oduzima dah i ono malo preostale snage nakon strmine prevaljene od Doma, a novi korak jedva prati stari. U takvim trenucima bi im i sam savjetovao da zastanu i pričekaju nas na povratku. Planine će srećom za našeg života biti tu da ih opet pohodimo i u njima tražimo svoju radost. A srećom i još dosta dugo nakon što naši koraci zauvijek utihnu i napuste planine. Planine ćemo napustiti, ali planine nikad neće nas. Zauvijek će se sjećati onih koji su po njima kročili. Onih čije su oči bile pune divljenja i poštovanja.  Nedugo nakon Mare na vrhu nam se pridružuje i Sandra. Teška naprtnjača otežala je njene korake. Ni štapovi na koje se oslanja ne uspijevaju više skriti napor koji je doživjela u tih 6 sati hoda od Doma. U nogama više nema snage, ali sretna je, presretna. I njoj čestitam na uspješnom usponu. Veselje se trenutačno rasprostire po hrbatu. Od glavice do glavice, preko vrtača i dolaca, kroz šume i drage. Pogledi se spuštaju i uspinju, kruže unaokolo, poput galeba što je došao da nas pozdravi. Vraćamo planini ljubav kojom ona nas obilato dariva.  Ovog puta nismo svi stigli na vrh, nismo čak svi ni krenuli u potragu za Vilom Velebita. Dio naših prijatelja se lješkario na plažama Pelješca, a dio spuštao u duboke jame Crnopca. Svoje doživljaje ćemo podijeliti i s njima, omogućit im da osjete bar dijelić onog ushita što nas je cijelog dana pratio stazom. Iako nam vrijeme nije bilo naklonjeno, uspjeli smo. Uspjeli smo svi! Ovo je naša zajednička pobjeda, jer u srcima smo sa sobom gore poveli i sve naše drugove...planinarske drugove. |
