Prenj, drugo ime za čeif - 1. dio
|
"I zanesen tom ljepotom, dobih volju za životom, zaljubih se i ne žalim, pokraj Prenja ću da ostarim…" stihovi su koje sam pjevušio u sebi te nedjeljne večeri na povratku za Split. Dobro, ove Halidove stihove sam neznatno izmijenio, tek toliko da zorno dočaram osjećaje koje sam ćutio u tim trenucima. Protekla dva dana i dvije noći u okrilju po mnogima i najljepše planine na prostoru jugoistočno od Alpa duboko su se usjekla u svaku moju misao, u tolikoj mjeri da sam po dolasku u Split pao u depresiju. Ali krenimo ispočetka. Prenj smo odlučili posjetiti za vikend 23-25. svibnja, a gledajući kartu najlogičnijim se učinio izbor uspona s nama bliže, mostarske strane planine. Dakle, s Rujišta, pa preko Bijelih Voda na Jezerce. Čim sam taj naum izložio dragim prijateljima sa "Zone 2000", odmah su me razuvjerili informacijom da je dionica između Rujišta i Bijelih Voda u biti makadamski put, koji bi trebalo prijeći terenskim vozilom, jer 2 sata hoda njime, na milost i nemilost sunčevim zrakama, ne bi preporučili ni najmrskijem neprijatelju. Umjesto toga su nam preporučili da magistralnom prometnicom "Mostar – Jablanica – Sarajevo" okružimo planinu i priđemo joj sa sjeverne strane. Tu će nas oni u Konjicu sačekati, pa svi zajedno do Konjičke Bijele, gdje bi na nekoj od livada poviše mjesta trebali prenoćiti.  Prenj I tako je napokon stigao i taj 20. Nakon posla smo s dva automobila krenuli ususret našoj "Prenjskoj avanturi". Treći automobil s Tajom i Dubom će krenuti nekoliko sati poslije nas, jer Taja tog petka radi do 19:00 h. U jednom automobilu su bili F. Helizim, Ježurko i Udav, a u drugom Daba, Pjedra i autor ovih redaka. Brzo smo gutali kilometre prema Hercegovini, što od želje da nas naši prijatelji ne čekaju predugo u Konjicu, što zbog želje za sirnicama, zeljanicama i burecima kojima sad već po tradiciji zatomljujemo svoju glad u Jablanici. Usput se doduše stalo i u Mostaru, ne zbog večernjih toaleta maturantica pred lokalnim hotelom, već zbog Udavove želje da se javi teti. A to vrijeme pauze smo mi ostali iskoristili za kavu i ne baš diskretno komentiranje pojedinih prenapadnih kolekcija na očito nesigurnim curama pred hotelom. Uskoro nastavljamo dalje našu vožnju prema Konjicu, pogleda uprtih u velebne kamene tvorevine Prenja što se uzdižu desno od ceste. Uh, imam osjećaj da ćemo Prenj i ja još dugo prijateljevati.  Otiš (2097 m) U Jablanici nije bilo vremena za dužu stanku. Tek toliko da se opskrbimo s burecima i tek dvije zeljanice. Sirnica ovog puta nije bilo, pa uzimamo vizitke kako bi drugog puta pravovremeno najavili svoj dolazak. I tako punih ruku posla jurimo dalje. Chupo je još dok smo bili u Mostaru poslao poruku kako su već u Konjicu. Napokon i mi ulazimo u Konjic. Na prvom semaforu skrećemo prema Boračkom jezeru i vozimo se uz Neretvu do jedne "bašće" gdje nas čeka sarajevski zonzonski tim. Teško mi je riječima i predočiti osjećaje koji me prožimaju kad ugledam te drage ljude i njihova nasmiješena lica. Chupo, Dalvin, Keno, Valida, Amra, Feđa i još više dotad nepoznatih lica, za koje se nadam da ćemo se nakon ovog vikenda i ubuduće družiti u planinama. Odmah sam primijetio da nedostaju neke drage osobe, ali sam se nadao da nas čekaju gore na odredištu. Chupo nažalost nije imao dobre vijesti. Selma, Damir, Maja i Sadja nisu mogli doći.  Borašnica (1886 m) Noć je već prekrila krovove nad Konjicom, pa nije bilo vremena da duže "divanimo" s našim prijateljima. Trebalo je još pronaći prikladno mjesto za sve naše šatore, pa smo krenuli prema Bijeloj. Putem pažljivo pratim svaki prijeđeni kilometar, jer je trebalo i Taju opskrbiti svim potrebitim informacijama o cesti, kilometraži i skretanjima, kako bi nas lakše pronašle u gluho doba noći. Ubrzo naši vodiči pronalaze odgovarajuću livadu, tik uz makadamski put, što nastavlja prema Rakovom Lazu, dublje u planinu. Tu podižemo naše naselje za ovu noć. Neki od naših šatora su bili toliko veliki da su odmah proglašeni bungalovima, a cijelo naselje apartmanskim. Znamo mi Dalmatinci odmah procijeniti nesumnjive turističke potencijale ovog kraja.  Amra i Dalvin podižu apartmansko naselje u Bijeloj Ostatak večeri je proveden uz vatru, "akšamluk" s pjesmom i vinom na usnama, jednom policijskom patrolom i zezancijom na Dubin i Tajin račun, kad smo ih po dolasku svi dogovorno ignorirali. A kako svemu lijepome dođe kraj, tako je došao i ovoj večeri. Trebalo je sačuvati ponešto energije i za sutrašnji uspon na Jezerce, pa je naše naselje u sigurnosti prenjskih visova obasjanih mjesečinom uskoro utonulo u dubok san. Ujutro me iz sna trgnuo glas nekog "insana": "Ustajanje!". Koliko mi god to teško palo u tom trenutku, jer sam se očajnički želio još neko vrijeme izležavati, ipak sam smogao malo snage da provirim iz šatora i ostanem bez daha. Pogled na snježno bijele prenjske vrhove izdignute iz sjajno zelenog prostranstva obližnjih šuma svugdje uokolo nas prizor je koji zasigurno nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim tog "sabaha". A posebice nas koji smo ovdje po prvi puta. Dan je bio kao iz sna. Tek pokoji rijetki oblak na nebu ovdje je samo na proputovanju. Od prognozirane kiše očito neće biti ništa. I nebo nam šalje dobrodošlicu. Sve je spremno za naš polazak, ali prije toga je trebalo preparkirati automobile nešto niže u mjestu. U međuvremenu su Pjedra, Dube i Taja otišle s Keninim terencem na Crno polje, pa će od njega položenom stazom prema Jezercu.  Pogled na Osobac (2099 m) iz Bijele Na povratku mi je nelagodu izazvao plakat nalijepljen na posljednji objekt poviše pilane, a koji upozorava sve potencijalne planinare na putu za Jezerce da se 22.05.2008. vrši bojevo gađanje na prostoru Rakova Laza. Pa to je bilo prije samo dva dana! Doista mi nije jasno kome može pasti napamet gađati u ovo remek djelo prirode. Pa to bi bilo ravno spaljivanju Da Vincijeve "Mona Lise" ili Hemingway-eva "Starac i more"! Ljudskoj gluposti ni nebo nije granica. Živim u nadi da će skoro doći do proglašenja Prenja, Čvrsnice i Čabulje nacionalnim parkom, jer je to vjerojatno i jedini način da se ovaj čudesan kraj sačuva i za buduća pokoljenja. Iako sam od svojih domaćina čuo da je trenutačno najveći problem proglašenju nacionalnim parkom, rasprava o tomu gdje bi trebalo biti središte uprave NP-a. U većinski bošnjačkom ili hrvatskom gradu. Teško "šejtana" prognati iz čovjekova uma. A već sljedeća doza ljudske gluposti prema Prenju je došla u vidu makadamske ceste koja je zašla duboko u srce ove veličanstvene planine, rušeći pred sobom njene guste bukove šume, uništavajući ono čime je priroda podarila ovaj kutak Hercegovine. Da, da…ako niste znali, ovo je još uvijek Hercegovina. A sparina i nesretno odabrana naprtnjača dodatno su mi otežavali svaki novi korak. Odlučio sam do sljedeće ture s noćenjem u šatorima napokon pribaviti kvalitetnu i dovoljno veliku naprtnjaču. Sami šator mi je zauzeo pola njene zapremine, pa je podosta toga visilo sa strane.  Velika Kapa (2008 m) u oblacima Uspinjujući se sve više, ovaj makadamski put sve više prerasta u suho riječno korito. Bujice nastale otapanjem snijega s prenjskih vrhova su u potpunosti izrovale put. Mi ga na nekoliko mjesta kratimo markiranom stazom kroz šumu, dok bi ga konačno i u potpunosti napustili. Tu je na jednoj od stijena i napisano da nas očekuje još 2 h hoda do Jezerceta. Mala je to cijena za ono što nas gore zasigurno očekuje. A pogledi na Osobac i Skok pred nama, te Taraš, Motiku i Veliku Kapu desno od nas koji bi povremeno izvirili kroz gusto granje kao magnet su mamili moje oči, dok su zvuci raspjevanih ptica i vodopada omamljivali do te mjere da sam se jedva suzdržavao ne zastati i zaleći u travu, u nadi da ću što duže ostati na ovoj planini. Putem prema prijevoju Skok prešli smo i preko nekoliko vododerina što se strmo obrušavaju niz prenjske sjeverne padine, posebice pod Osobcem (2099 m), trećim najvišim prenjskim vrhom. Chupo nam je pokazao i onu vododerinu na kojoj je našeg proslavljenog alpinistu Stipu Božića i njegove kolege tijekom pripreme za jednu himalajsku ekspediciju, mislim Manaslu, odnijela snježna lavina, ali srećom bez posljedica. To najbolje pokazuje koliko je Prenj zahtjevna planina. Mi smo tog dana na nekoliko mjesta prolazili iznimno strmim padinama prekrivenim snijegom, ali srećom tijekom uspona nismo imali poskliznuća i padova, kao što je bilo sutradan tijekom silaska. A o tome, nešto kasnije.  Nadomak Skoku Dolaskom na Skok (1463 m) sve postaje lakše. Staza više nije toliko strma i u serpentinama se uspinje na Jezerce. Meni ipak to nije smetalo da malo zastanem i prepustim se mirisima raznobojnog cvijeća rasutog uokolo puta. Na trenutak sam i sklopio oči, a iz polusna su me trgnuli glasovi dvojice planinara koji su dolazili istim putem kojim smo i pristigli. Brzo sam nabacio naprtnjaču na leđa, pozdravio nadolazeći dvojac i markiranom stazom produžio prema Jezercu. A tamo me pored ostataka porušene kućice dočekao ostatak grupe s kojom sam uspinjao gotovo cijelim putem: Jelena, Hasna, Jagoda, Daba i Chupo. U ostacima te u ratu porušene pl. kućice danas se nalazi samo sklonište za 4-5 ljudi, dok "zonzoni" nešto dalje podižu novu pl. kućicu koja će svim zainteresiranim planinarima olakšati otkrivanje ove čudesne planine. U međuvremenu je naša prethodnica već pronašla mjesta za svoje šatore i predahnula pred njima. Mi zakašnjeli smo dobili nešto lošije, nakošene i vjetrovite pozicije, ali me u tim trenucima ništa nije moglo zabrinuti. Cijelo vrijeme sam pogledima tražio sa fotografija poznate prenjske vrhove. Srećom je brzo uletio Chupo i spasio me muke oko toga. A u međuvremenu su pristigle i naše tri skvo iz smjera Crnog polja. Za sobom su baš poput Indijanaca koji pokušavaju prikriti tragove svojih stopala vukle borove grane. Ne bi im to nikad priznao, ali nedostajale su mi ova 4 sata uspona.  U trenucima predaha Uskoro je na Jezercu niklo novo apartmansko naselje. Vjerna replika onome u Bijeloj. Dube nam potom divanila o tome kako su "na putu sreli medvjeda, dvi lavine, dvi zmije, vodili nas kroz snig, blato, zapuhala mečava, ekstremni uvjeti..." i Pizdinom vrelu, naravno. Malo smo se okrijepili, što hranom iz naših naprtnjača, što hladnom vodom iz obližnjeg Jezerceta, malo "rahatluka", pa polazak prema nama najbližem vrhu – Tarašu. Ne znam koje je visine, ali smo imali pouzdanu informaciju da ima fantastičan pogled na amfiteatar nad Rakovim Lazom. Naše skvo su stigle zadnje, pa su imale najmanje vremena za odmor, te su stoga sasvim razumno odlučile ostati u logoru.  Zajednička fotografija s Taraša Uspon na Taraš se pokazao jednom iznimno zahtjevnom zadaćom i to ponajviše zahvaljujući odabranim smjerom. Naši vodiči su nam odlučili priuštiti malu dozu avanture. Svako toliko bi koji kamen odlomljen pod rukama i nogama penjača ispred prozujao pored nekoga s kraja kolone. A Ježurka je jedan od tih odlomljenih kamena pogodio u čelo, ali srećom bez većih posljedica. Čvrst je naš Ježurko kao stijena. Ali naravno ne kao ova krušljiva stijena s Taraša. Sva napetost nastala tijekom uspona ovim strmim pristupom ubrzo je okopnila izlaskom na vrh. Pod nama je u provaliji nestajala gusta šuma u Rakovom Lazu kojom smo se uspinjali još prije svega koji sat, ali najviše pozornosti sam poklonio Osobcu i Zubcu. Doduše Zubac izgleda znatno impozantnije dolje sa Skoka, kad doista opravdava svojoj epitet "Hercegovačkog Matterhorna".  Veličanstveni Zubac (1897 m) Zelenu glavu i Lupoglav nismo nažalost mogli vidjeti, ali jesmo Otiš koji će nekima od nas biti sutrašnje odredište. Usput sam dobio vrijedne informacije o minama zatrovanom Zubcu, Velikoj Kapi i Borašnici. Sve su to vrhovi u našem vidokrugu i srce mi se steže od pomisli da će nam još dugo biti nedostupni, osim eventualno zimi kad mine prekrije dubok snijeg. S vrha smo ugledali i Šerpu, koji se hitro približava Jezercetu, čiji je on dobri duh. O njemu sam čuo same legende. Ponajviše me fascinirao podatak da je na Jezercetu proveo 48 dana u komadu. Moram priznati da mu lagano i zavidim. Nakon izležavanja u travi i zajedničkog fotografiranja s Osobcem u pozadini, uputili smo natrag prema Jezercetu, gdje su nas dočekale naše usnule skvo. A onda svi zajedno dolje do ostataka stare kućice i uz vatru započinje naše "sijelo". Bilo je tu opet svega kao i noć prije. Pjesme potaknute iz grla dva tenora Kene i Dalvina...treći je morao u "deželu". Ali bilo je i prijekornih pogleda, i zabrane točenja vina…bar takve uspomene o toj večeri nose dvije od tri naše skvo. Pjesma se opet orila do dugo u noć, ali rezultate s Eurovizije ipak nismo dočekali. Filmić snimljen prvog dana našeg boravka na Prenju Sutra nas je očekivao znatno naporniji i opasniji dan od onoga što smo doživjeli ove subote. Bilo je tu i naveze pod Zelenom glavom i korištenja cepina i poskliznuća na snijegom prekrivenim strminama pod Otišom i novih informacija o miniranost pojedinih dijelova planine, ali o tom više uskoro u sljedećem postu… |
