Imao sam nekoliko zamisli oko koncepcije ovog posta, ali nedostatak vremena me primorao da vam najviši vrh Gorskog kotara – Kulu (1534 m) na Bjelolasici, na kojemu sam se igrom slučaja zatekao ovog vikenda, predstavim u ovom skraćenom obliku. Nemam ni vremena, doduše ni volje da ove vruće ljetne dane provodim pred monitorom, a vjerujem da i vas muči ista boljka. Filmić ću složiti ovog tjedna, pa će te vjerujem biti u mogućnosti i bolje pojmiti zaista neopisivu ljepotu ovog dijela Gorskog kotara. Evo zato zasad samo jedna kratka foto-priča s Bjelolasice.
Lijepo uređena staza kroz bujne bukove šume
Planinarsko sklonište "Jakob Mihelčić", nazvano po prvom planinarskom vodiču u nas
Južna glavica na vršnoj zaravni s osiguranim "Putem hrvatskih himalajaca"
Strme padine prema Vrbovskoj poljani
Bogata flora cvjetnih zaravni na hrbatu
Greben Bjelolasice
Nadomak vrhu
Geodetski stup na vrhu Bjelolasice – Kula (1534 m)
Sad je sljedećih nekoliko tjedana stanka u mojim druženjima s planinama. Trebam se što bolje pripremiti za posjet Prokletijama krajem srpnja, a nema bolje pripreme od izležavanja na plaži s dobrom knjigom u rukama. Stoga vam svim želim ugodan srpanj i uspješno ispoljavanje vaših manje-više prikrivenih hedonističkih sklonosti.
Dok u rano jutro hitam prema Velebitu i mojim prijateljima koji ovaj vikend provode u najsjajnijem biseru te velebne planine, pogled mi klizi po njegovu uzburkanom hrbatu. Kao magnetom privučen, ponajviše se zadržava na dominantnom Svetom Brdu, koje kao da se pred svakim putnikom namjernikom glasno kočoperi "Ja sam ovdje najviši!". Ali to naravno nije istina! Svega 6 km zračne udaljenosti smjestio se, okružen brojnim vrhovima tek nešto nižim od njega, samozatajni ali četiri metra viši Vaganski vrh. On mi sad poput svjetionika pokazuje put koji vodi u samo srce planine. Put kroz veličanstveni klanac Velike Paklenice, koji se poput nožem urezao u duboko stijenje prikrito jutarnjom izmaglicom.
Nije prošlo dugo, a već koračam izlizanim kamenjem planinske staze. Čarobnu melodiju vode na svom putu u beskonačnost, remeti tek tupi zvuk mojih štapova koji mi daju snage da ubrzam i što prije ih sustignem. U planini nikad ne bi trebalo biti žurbe, jer i priroda je polako i marljivo gradila ovo čudesno djelo, ostavljajući nam ga da u njemu podjednako tako polako i uživamo. Ali danas je bio po mnogočemu neobičan dan, pa je trebalo primijeniti iznimku da potvrdim pravilo.
Koračam, a voda huči i glasno mi poručuje da ustrajem. U svaki novi zavoj dolazim s novom dozom energije na svom putu prema njima. Još sam zaštićen sjenom okolnog drveća, ali podižući pogled uz stijenu vršnog hrbata okupanog prvim zrakama Sunca iznova se u me ušulja ta zlosutna sumnja hoću li biti u stanju ovo izvesti u jednom danu. Ipak nastavljam dalje. Vodu pozdravljam pored Doma i obećavam joj se iznova vratiti, prije nego velo noći opet prekrije njen put, kako bi me ispratila iz svog vječnog prebivališta. Uspinjem se, dok me granje štiti od Sunca u njegovu naumu da iscrpi moju odlučnost. Ništa me sad ne bi ni zaustavilo. Želio sam opet biti pored njih, uživati u svakoj riječi i svakom osmijehu. Iznova svoju nutrinu ispuniti snagom, novom dozom volje. I opet pronaći gnijezdo u ovim stijenama gdje će počinuti moja duša.
Osvrćem se, voda još je tu. Ne čujem više onaj njen zvonki glas, ali znam da bdije nad svakim mojim novim korakom. Kao majka nad djetetom prati moje napredovanje, čak i kad zađem u duboke bukove šume, ćutim njen pogled. I onda kopni svaka zebnja. I ona zadnja trunka sumnje hoću li uspjeti.
Sad mi društvo pratiti sag modrine dublje od mora, žute sjajnije i od samog Sunca i nevino rozog obruba šume. U oči se poput duge preljevaju sve te boje latica, svaki njihov ton me ispunjava novim oduševljenjem i daje poticaj da iz sebe izvučem svu onu energiju kojom me ispunio pogled na velebitski zid na horizontu ranije tog jutra. Uspinjem se, milujući škrape, kojima vjekovima brazdi moja vjerna prijateljica, voda. Opet suprotno njenom toku kojim su kišne kapi tražile svoj put do klanca nastavljam svoje putovanje prema vrhu. A pogledi kruže iznad šume, preko najčudesnijih kamenih tvorevina što ih ljudski um može zamisliti, a priroda isklesati.
Izlazim na sedlo, pogled se širi. Preda mnom dugi dolac prekriven visokom travom i ukliješten stijenama što elegantno daju mu smjer. Mirisi šire nosnice i dušu ispunjavaju ushitom. Sad više nisam pod zaštitom bukovih grana, ali ni to ne obeshrabruje moje noge. Ptice veselim pjevom pozdravljaju moj dolazak. Pozivaju me da zastanem na tren. Da zalegnem u duboku travu i uživam u simfoniji njihova cvrkuta. Da ocijenim koja je od njihovih melodija najmilozvučnija, koja me ponajviše opušta i diže. Vremena za stanku nažalost nije bilo. Oni me čekaju. Obećavam da ću im se vratiti i pomoći u sudu, a tada će i oni biti pored mene da mi pomognu oko dvojbe.
Nastavljam lagano lelujajući prema drugom kraju dolca. Koraci više nisu tako žustri, a ipak nikad nisam bio odlučniji. Omamljenog prizorom, lagano me nose preko travnatog pokrivača. Tu negdje u blizini je i zeleno gorsko oko Babinog jezera. Znao sam da onog trenutka kad nam se susretnu pogledi da će napokon doći vrijeme da i njih opet vidim. I tako bijaše. S jezera sam visoko iznad sebe ugledao sitne figure planinara čiji je položaj tijela odavao sav napor koji su proživjeli ovog vrelog lipanjskog dana. Ne znam jesu li u tim trenucima bili svjesni da su već nadomak vrhu, ali glasa utjehe ispustio nisam. Grijeh bi bilo narušiti ovaj sklad u kojemu sam samo gost. Tek posjetitelj na dašku beskraja.
Izlazim na stazu kojom pristižu i oni. Razaznajem poznata lica, ali ne i njih. Stoga odlučujem produžiti prema vrhu i možda ih negdje putem susresti. Već me obuzima euforija. Kao da se nismo vidjeli mjesecima, godinama, a još prije svega nekoliko dana smo se smijali našim zajedničkim zgodama i nezgodama. Razveseljavali se uspomenama na prošle ture i veselili se nadolazećim. Teško mi je i pronaći riječi kojima bi vjerno dočarao osjećaje koje ćutim kad sam s njima.
Prvi kojeg sam ugledao naš je Marjan, koji je i ovog puta prvi izašao na vrh. Silazeći s vrha podalje od puta nije shvatio da sam ja taj koji mu bjesomučno maše štapom u ruci. Da sam stavio plavu periku, zasigurno bi se brzo vratio na stazu. Ovako se sjurio niz padinu i nestao onom tankom linijom što se proteže daleko na zapad. A ususret su mu tom istom stazom utopljenom u zelenilo nadolazile ljudske figurice razvučene u dugoj koloni među kojima nikako nisam uspijevao prepoznati i ostale moje prijatelje. Sunce je u tim trenucima bilo u svom najvišem položaju na obzoru, u nestašnoj igri s tek pokojim pahuljičastim oblačkom. Iščekivajući njihov dolazak veselje su mi činili vrhovi s kojih sam s divljenjem promatrao vrh na kojemu danas stojim, na Sveto Brdo, Visočicu, Debeli kuk, Zir, Kremen, Crnopac i... Nastavim li s ovim nabrajanjem neće mi ni cijeli post biti dovoljan.
Kolona je počela pristizati svome cilju. Poput rijeke što se slijeva k moru, mnoga poznata lica pronašla su svoj put k vrhu. Lica izmorena od dugotrajnog probijanja uskom stazom, iscrpljena sunčevim zrakama što iz njih su isisavale snagu, ali s osmijehom svjesni spoznaje da su uspjeli. Sreća je brzo zatomila sav umor. Stigli su na sami vrh Velebita. Nad njima ništa osim beskrajnog neba i galeba što po njemu plovi. To su oni trenuci potpunog spokoja kad se dostigne vrhunac, kad postanemo svjesni sebe i vlastitih mogućnosti. Svjesni svemogućnosti prirode da stvori ovo remek-djelo i naše odgovornosti da ga sačuvamo za one koji tek dolaze.
Priroda je postavila najmaštovitiju pozornicu, uloge smo između sebe podijelili. Uloge za nas, a ne gledatelje. Planina nam je i kino i kazališne daske i koncertna dvorana, a svaka izvedba je jedinstvena i neponovljiva. Svakog puta ona obuče svoje novo, još svečanije ruho i poziva nas sebi u zagrljaj. A mi joj iz vikenda u vikend iznova hitamo željni novih predstava i druženja sa svim tim nama dragim ljudima s kojima dijelimo tu bezrezervnu ljubav.
Uskoro je na vrh pristigla i Mare, veseljak koji mi i u najtmurnijim vremenima uspijeva izmamiti osmijeh na lice. Nakon čestitke za uspješan uspon, saznajem da za njom pristiže i Sandra, dok su Nina i Marijana iscrpljene zrakom okovanim sparinom na Buljmi odustale od daljnjeg uspona. Težak zrak oduzima dah i ono malo preostale snage nakon strmine prevaljene od Doma, a novi korak jedva prati stari. U takvim trenucima bi im i sam savjetovao da zastanu i pričekaju nas na povratku. Planine će srećom za našeg života biti tu da ih opet pohodimo i u njima tražimo svoju radost. A srećom i još dosta dugo nakon što naši koraci zauvijek utihnu i napuste planine. Planine ćemo napustiti, ali planine nikad neće nas. Zauvijek će se sjećati onih koji su po njima kročili. Onih čije su oči bile pune divljenja i poštovanja.
Nedugo nakon Mare na vrhu nam se pridružuje i Sandra. Teška naprtnjača otežala je njene korake. Ni štapovi na koje se oslanja ne uspijevaju više skriti napor koji je doživjela u tih 6 sati hoda od Doma. U nogama više nema snage, ali sretna je, presretna. I njoj čestitam na uspješnom usponu. Veselje se trenutačno rasprostire po hrbatu. Od glavice do glavice, preko vrtača i dolaca, kroz šume i drage. Pogledi se spuštaju i uspinju, kruže unaokolo, poput galeba što je došao da nas pozdravi. Vraćamo planini ljubav kojom ona nas obilato dariva.
Ovog puta nismo svi stigli na vrh, nismo čak svi ni krenuli u potragu za Vilom Velebita. Dio naših prijatelja se lješkario na plažama Pelješca, a dio spuštao u duboke jame Crnopca. Svoje doživljaje ćemo podijeliti i s njima, omogućit im da osjete bar dijelić onog ushita što nas je cijelog dana pratio stazom. Iako nam vrijeme nije bilo naklonjeno, uspjeli smo. Uspjeli smo svi! Ovo je naša zajednička pobjeda, jer u srcima smo sa sobom gore poveli i sve naše drugove...planinarske drugove.
Nakon Hercegovine i Prenja, ovaj vikend smo proveli u Bosni i to na najvišem vrhu Dinare. Sad se zasigurno mnogi od vas pitaju kako u Bosni, kad smo bili na Dinari, pa da dalje ne „razbijate glave“ ponudit ću odgovor. Naime, iako je najviša planina u Hrvatskoj Dinara sa svojim Sinjalom (1831 m), to ipak nije najviši vrh planine. On se nalazi 1 km preko granice, unutar Bosne i Hercegovine i zove se Veliki Troglav (1913 m). To vam je istovjetna situacija onoj koju sam vam opisivao u postu o Kamešnici, kad je u 18. stoljeću konačno dogovorena granica u Dalmaciji između Mletačke Republike i Osmanlijskog Carstva. U to su se vrijeme Dalmatinci više bavili stočarstvom, te su naravno posjedovali daleko brojnija stada od bosanskih stočara, pa je dogovorno odlučeno da niži, ravniji dijelovi planine pripadnu Mletačkoj Republici, dok su viši, strmiji dijelovi pograničnih planina pripali Osmanlijskom Carstvu. A eto ako vam ikad upadne takvo pitanje na "Milijunašu" ili sad ovom novom kvizu "1 protiv 100", ta granična linija se po tadašnjem mletačkom providuru naziva Mocenigovom linijom. Ali ostavimo prošlost za sobom i okrenimo se "sadašnjosti od prije četiri dana".
Pogled na Troglav iz Sajkovića
U nedjelju smo se negdje oko 6:30h Seke, Pjedra i moja malenkost u ulozi vozača uputili preko graničnog prijelaza Kamensko i Livna uputili u sjeverno podnožje planine. To je razdaljina od kojih 140 km, ali smo je i usprkos jutarnjoj kavici u Trilju vrlo brzo prevalili i stigli u Sajkoviće. Mjesto od kojeg se poput gorostasa iz prostranog Livanjskog polja uzdiže veličanstveni Troglav. Sad ste vjerojatno primjetili da planinu više ne oslovljavam s imenom Dinare, a razlozi tomu su u činjenici što stanovnici Livanjskog polja Troglav, za razliku od nas, smatraju zasebnom planinom. Ma kako god nazivali ovaj dijelić dinarskog masiva neosporna je njegova važnost u razvitku alpinizma u Splitu. Tako je 1957. prvi smjer ispenjao baš naš "mosoraš" Boris Kulić, a otad Troglav neprestano mami nove alpiniste u svoje sjeverne stijene, posebice zimi. Opet sam se nehotice vratio u pošlost, ali smatram važnim da vas upoznam s ovim informacija. Obećavam da ću dati sve od sebe da nadalje pišem samo o zbivanjima prošle nedjelje.
Južna strana Troglava
Prolaskom pored zapuštene crkve u zaseoku Gubin, nastavili smo uzbrdo dobrim šumskim putem prema Sajkovića ždrilu. Tu je nekoć i postajala markirana staza iz sela, ali zbog neutvrđene minske situacije s okolnim šumama, ta staza se sasvim razumljivo više ne koristi. Kako u meni nema takvih pustolovnih poriva da dokazujem je li doista staza minirana ili pak ne, tih 10-tak kilometara smo se odvezli automobilom. Neka drugi utvrđuju jesu li informacije o minama samo lovačke i šumarske priče. A putem smo mogli vidjeti da se, usprkos sumnji u miniranost, šumsko bogatstvo i dalje nemilice iskorištava. Trupci su složeni uz put, a po izlasku iz automobila sve do S. Troglava mir šume je narušavao samo zvuk motorne pile. Šuma nema spokoja čak ni nedjeljom. Nadam se da će ipak prevladati razum i da će se ovim neprocjenjivim blagom bukvinih šuma gospodariti kako šume, naša pluća, i zaslužuju. I da sljedećeg puta neću viđati zastrašujuće prizore poput doznačenih svih stabala na jednoj padini između puta i dotrajalog šumskog objekta, kao što smo imali prigodu ovog puta.
Pred polazak
Automobil smo ostavili na lijevom odvojku gdje započinju markacije prema vrhu Troglava, dok šumski put dalje nastavlja na Velike poljanice. Pogled u oblakom skrivenu planinu nije ulijevao povjerenje, ali vjerujem da nas tog dana ništa ne bi uspjelo obeshrabriti da izađemo na vrh. Nisu uspjele ni Pjedrine informacije, koje je s nama podijelila tijekom vožnje, o krvožednim komarcima. A ja se to jutro, sukladno vremenskoj prognozi i uspomenama na žarko crvenu boju lica po povratku s Prenja, namazao zaštitnom kremom protiv sunčevih zraka. Nešto kasnije ću shvatiti da je bilo bolje da sam ponio nešto protiv dosadnih muha i komaraca.
Komarci već zuje oko nas
Nakon navlačenja gojzerica na noge, razvlačenja štapova za hodanje, popušenog španjuleta i mog neprijekornog pogleda, ma što Dube mislila o tome, uputili smo se stazom kroz šumu. A nemani su odmah navalile na nas. Ne vuci, ne medvjedi, ni Edine utvare, već komarci. I to ne bilo kakvi komarci, već nekakvi hibridi komaraca i vrabaca. Svaka stanka bi bila naplaćena novim dankom u krvi. A koliko se god trudio ne zastajati, klizava strmina kojom smo se uspinjali dovoljno je usporavala naš korak da se nemani pogozbe. Već u tim trenucima smo počeli naglas razmišljati o silasku ovim blatnjavim toboganom i našim stražnjicama. Tješili smo se bar spoznajom da ćemo se brzo spustiti i pri tom možda i ne pokisnuti. Jer svakim novim korakom oblak kojim smo se kretali bio je sve gušći. Koliko god puta planinario u ovakvim uvjetima, uzbuđenje koje osjećam u tim trenucima je još uvijek podjednako onome kad sam po prvi puta prošavši kroz oblak izašao na jednu velebitski glavicu s koje je pucao pogled na Ličko more oblaka s pokojim otočićem na njegovoj pučini . Prizor je to koji se ne zaboravlja i svakog puta kad planinarim po takvom vremenu nadam se iznova ga doživjeti. A i neku posebnu draž krije planinarenje u oblacima, da se tako izrazim. Posebice kad smo, kao mi prošle nedjelje, po prvi puta na toj stazi, pa se oblak tek na trenutak razmakne da nam podari pogled na neku strmu liticu ili klekovinom prekriven prijevoj. Svaki trenutak je iščekivanje, a iščekivanje pojačava svaki doživljaj zvuka, mirisa... A u planini je svega u obilju.
U šumi pokrivenoj oblakom
Uskoro je počela i kiša. Isprava su njene kapi zadržavale visoke grane bukvi, ali nisu ni one dugo odoljevale njenom napadu. Listovi su se pod težinom kapi savili i sav sadržaj isuli na nas. Svjesni opasnosti da ćemo opet biti na milost i nemilost komarcima-ubojicama, morali smo opet stati i nečim se zaštititi od kiše. U naprtnjači sam imao pelerinu, pa sam je posudio Pjedri, koju smo odmah preimenovali u "fra Nina". To je ženski dio ekipe ponukalo da se otvore pred našim novim propovjednikom i ispovjede svoje grijehe. Sad je ovo vjerojatno kod dijela vas probudilo znatiželju, ali na vašu žalost, tajne nosim sa sobom u grob i nikako me nećete odobrovoljiti da se i ja poput njih "otvorim".
Oblaci su sve gušći
Kiša nije dugo potrajala, ali je Pjedri bilo ugodno u novoj ulozi "pastira" našeg malog planinarskog stada, pa više cijelim putem nije skidala pelerinu sa sebe. Doduše ona je to pravdala novom terapijom mršavljenja i to nam jasno davala do znanja učestalim povlačenjem spadajućih hlača. Odmah su se planinom pronijeli povici: "Ajme šta si smršavila!", "Pa cila si se ocidila u faci!" i varijacije na zadanu temu. Dobrom atmosferom je tog dana odisala naša mala družina na Troglavu.
U dubokoj klekovini
Veliku stanku za objed smo napravili na prijevoju pod S. Troglavom, još uvijek čvrsto obavijeni oblakom. Dok je ostatak družine praznio sadržaje svojih naprtnjači po okolnim stijenama, iskoristio sam trenutak za prošetati u radijusu od 30-tak metara, pokušavajući bar donekle dokučiti trenutačnu poziciju. Dolaskom na kraj prijevoja i ugledavši ambis pod nogama, shvatio sam da stojim na samom rubu troglavskog kotla, a onda uz malo igre s kartom i kompasom došao do spoznaje da smo pod Srednjim Troglavom kojeg u tom trenutku uopće nismo mogli vidjeti, makar nam bio gotovo pred nosom. Zadovoljni spoznajom da smo nadomak vrha, prionuli smo nadopuni svojih praznih želudaca. Svi osim mene. Navikao sam jesti tek na vrhu ili po silasku s planine. Doduše, još uvijek nisam ni osjećao glad, a i teško se boriti protiv navika.
Napokon iznad oblaka
Nakon poduže pauze krenuli smo dalje markiranom stazom uspinjući se travnatom padinom i taman u tim trenucima se po prvi puta na trenutak pojavila stijena S. Troglava (1790 m), da bi već trenutak kasnije opet nestala zaogrnuta bijelim plaštom mađioničara. Zatim smo na trenutak ugledali i Livanjsko polje pod nama, da bi se onda napokon ukazale i stijene našeg cilja – Velikog Troglava. Srce mi je trenutačno ubrzalo. Oblaci bi otkrivali, pa opet iznova skrivali. I u toj igri skrivači moje uzbuđenje dovodile do vrhunca. Više nisam znao kamo gledati, strahujući da ne ostanem zakinut za neki od tih čarobnih prizora.
Prema Velikom Troglavu
U pauzama nas je uveseljavao "fra Nino" sa svojim osutim vratom. Pelerina koju mu je posudio pisac ovih redaka se uvelike ljuštila na ovratniku, a sve te sitne ljuskice su se lijepile na vrat našeg „propovjednika”, stvarajući dojam teške infekcije. Toliko opasne da će nas na graničnom prijelazu zasigurno zadržati u karanteni, ukoliko policajci ugledaju "fra Ninov" vrat. Smijeh se te nedjelje učestalo prolamao Troglavom.
Otok u moru oblaka
Nastavljajući uspon sve je šire postajalo polje našeg vidokruga. S. Troglav se sad vidio u svoj svojoj grandioznosti, izazovni sipari i snježišta u dubini troglavskog kotla, raznobojnim cvijećem prekrivene padine kojima smo se uspinjali ... Mogao bih tako unedogled nabrajati sve detalje što su mi privlačili pažnju. Još jednom se istinitom pokazala uzrečica: "Sreća prati hrabre". Nisu nas obeshrabrili ni gusti oblaci, ni oni prokleti komarci, ni kiša koja je padala dijelom puta. Vjerojatno nas ništa tog dana ne bi ni uspjelo obeshrabriti.
Tri gracije
I onda kao nagrada za sav trud, izlaskom na hrbat ugledasmo geodetski stup na V. Troglavu. Sad nam je već bio nadohvat ruke. A mjesto na koje smo izašli je i križanje sa stazom koja na vrh vodi s hrvatske strane granice iz smjera Vrdova i Bravčeva Dolca. Planina ovdje dramatično mijenja svoj izgled i od strme, šumovite padine prelazi u blago valovitu visoravan. Kontrast koji Troglavu daje posebnost. Na Vrdovu se nalaze i jedine dvije pl. kuće u okolici Troglava, ali se za pristup vrhu iz njihova smjera koriste isključivo makadamski putevi zbog sumnji u minsku zatrovanost ovog dijela planine. "Fra Nino", naše oko sokolovo, je u jednom trenutku ugledao i kućicu točno nasuprot nas. Nije bilo sumnje. U pitanju su kontejneri planinarskog skloništa na Velikoj Divjakuši (1708 m), koji su bez sumnje smješteni na izvrsnom lokalitetu. Ljepotu južne strane Troglava donekle narušavaju samo bezbrojni šumski putevi, koju su ispresjecali poput crvotočine.
Nad ambisom troglavskog kotla
Uživajući tako u kontrastu planine, oblak je iznova prekrio V. Troglav, pa nije bilo druge nego ostati još malo i diviti se pogledu na S. Troglav i najljepšu nijansu zelene boje koju sam u životu vidio, na prijevoju pod njim. Možda i pretjerujem, ali tog dana sam doista uživao planinareći. Nije bilo nikakve žurbe, ni trunke nervoze. Sve je bilo savršeno. Baš kako bi u planini uvijek i trebalo biti. Daleko od svih svakodnevnih briga i problema što nas pritišću u džungli na asfaltu, bar na jedan dan. A taj jedan dan je sasvim dovoljan da ostatak tjedna provedem s osmijehom na licu.
Zajednička fotografija na vrhu
Nije potrajalo dugo da vjetar potjera oblak s vrha, pa smo se uputili na završne metre uspona. Ovdje staza vodi samom blizinom ruba ledenjačkog kotla. Prizor stotine metara dubokih litica pod našim nogama i dugih točila podsjetile su me zašto je Troglav u jednu ruku kultno mjesto splitskog alpinizma. Tu su se najveći od najvećih pripremali za daleke ekspedicije, pronoseći slavu svoga grada i Društva. Fotoaparat je pod dojmom tih motiva neprestance bio u pogonu, što je dovelo do toga da sam baterije uspio potrošiti i prije samog dolaska na vrh. Isto je bilo i s fotoaparatom u Marijaninim rukama, pa nije bilo druge nego uzdati se u sreću da ćemo se bar jednom uspjeti slikat pored geodetskog stupa. A kao što već rekoh: "Sreća prati hrabre". I zaista, ostalo je još sasvim dovoljno kapaciteta u baterijama za jednu zajedničku fotografiju. Time je uspon u neku ruku postao zaokruženom cjelinom. A ovaj post je specifičan po tomu što ću u njemu koristiti i fotografije koje su napravili drugi, u ovom slučaju Seke.
Filmić s Troglava
Zbog sve hladnijeg vjetra, vremena za dugu stanku na vrhu nije bilo, te smo se polako uputili natrag. Putem nas je opet uveseljavao naš "fra Nino" sa svojom živahnom interpretacijom Halidovih svevremenskih hitova "Ljiljani" i "Prvi poljubac". Nisam se uopće dvoumio koju pjesmu ću iskoristiti kao glazbenu podlogu filmiću s ove ture. Nešto kasnije dok su moje dragane vrijeme tijekom silaska kratile osvrtima i recenzijama najnovijih i ne toliko novih literarnih uradaka domaćih i stranih autora, ja sam mislima već bio u sljedećem vikendu, u novom kraju i novoj planini. Na Biokovu s dragim prijateljima zonzonima. Dan kasnije sam saznao da nam nažalost ovog vikenda ipak neće moći doći u goste, pa smo susret prolongirali za jesen. Ne moram ni napominjati da bi bilo bolje da sam zadržao koncentraciju do samog kraja, jer sam se na onom blatnjavom toboganu i sam poskliznuo, te završio na stražnjici. Srećom su mi hlače zipp-off, pa sam na kavu u Livno stigao bar donekle pristojno odjeven. Kratke hlačice, flis oko pojasa poput suknjice, šlape na nogama i kamera oko pojasa. Bilo je to u stilu a-la-englishman. Ostatak družine neću komentirati. Dovoljni su im komentari bili začuđeni pogledi srednjoškolki na povratku s večernje mise. Kava je popijena, granica je prijeđena i do mraka smo bili u Splitu. Bio je to savršen dan u savršenom društvu.
…Nakon izležavanja u travi i zajedničkog fotografiranja s Osobcem u pozadini, uputili smo natrag prema Jezercetu, gdje su nas dočekale naše usnule skvo. A onda svi zajedno dolje do ostataka stare kućice i uz vatru započinje naše «sijelo». Bilo je tu opet svega kao i noć prije. Pjesme potaknute iz grla dva tenora Kene i Dalvina, treći je morao u «deželu». Ali bilo je i prijekornih pogleda, i zabrane točenja vina…bar takve uspomene o toj večeri nose dvije od tri naše skvo. Pjesma se opet orila do dugo u noć, ali rezultate s Eurovizije ipak nismo dočekali…
Fešta pod zvijezdama
Sutradan, usprkos informacijama da se dan prije zbog pretvrdog snijega nitko nije uspio uspeti na Zelenu glavu (2155 m), odlučujemo se bar pokušati, pa ako ne bude išlo izaći ćemo na Otiš (2097 m). Nećemo glavom kroz zid, odnosno glavom u provaliju. Chupo nas također uvjerava da je pogled s Otiša još ljepši od onoga sa Zelene glave, a njemu treba vjerovati. Ipak je on ovdje kao doma.
Druga grupa predvođena Kenom kreće na Osobac (2099 m), treći najviši prenjski vrh. Našim curama smo pojasnili kako će ovo zbog faktora zvanog snijeg biti zahtjevan uspon, pa se razumno odlučuju na ostanak u baznom logoru. I mi krećemo gore nesigurni u uspjeh, pa nije bilo potrebe da i njih izvrgavamo opasnosti.
Ubrzo se u koloni po jedan upućujemo jugoistočnom snijegom prekrivenom padinom Kopilice. Obožavam kad naš Chupo predvodi kolonu. Svako toliko stane da predahnemo i u pauzi uživamo u snježnoj scenografiji Prenja. Zasigurno je u tim trenucima u svima uzbuđenje raslo do neba, ali vjerojatno ni blizu tih granica kao Luni i Kleku, naša dva četveronožna planinara, koji bi svako toliko protrčali uz, pa niz padinu. Ponajviše je tomu po običaju kriv Udav, koji im je neumorno bacao grude snijega, a oni još neumornije hitali po njih. Dobro je netko primijetio da se vjerojatno hrane kriptonitom. Ti psi su tog dana ispenjali Mont Blanc!
Velike Bare
Kad smo izašli na prijevoj iza Kopilice napokon smo ugledali i naš planirani cilj tom dana, Zelenu glavu. Chupo je odmah prokomentirao da će se obzirom na količinu snijega doista biti teško izaći na vrh, ali ni to me nije obeshrabrilo. Kao što sam već spomenuo, ionako smo se još dolje na Jezercu s njim dogovorili da ćemo izaći bar na Otiš. Pogled mi se spušta u dolinu pod nama. Chupo mi objašnjava da su to Velike Bare i njome bi kročili da smo se odlučili na pristup planini s Rujišta. Snijega na Velikim Barama ima poprilično, a to je baš smjer kojim će za dva tjedna članovi našeg "Mosora" pokušati izaći na Zelenu glavu. Uokolo nas snijega u nanosima i leda ima i do 5 metara, stvarajući sa svim onim pukotinama privid pravog ledenjaka, koji je doista u ledeno doba tu i postojao u dužini od kojih 6 km. Sve to ovu planinu čini osobitom, a kad tome pridodam činjenicu da nam je udaljena podjednako kao primjerice Velebit, uvjeren sam da ću se ubuduće sve češće družiti s Prenjom. Stoga ću u skladu sa slobodnim vremenom i mogućnostima pripomoći svojim prijateljima sa Zone da se što prije dovrši pl. kućica na Jezercetu, jer mi nije ugodna pomisao da ću baš cijeli život vući gore šator sa sobom. Posebice sad nakon što sam iskusio nošenje šatora uz Rakov Laz u okovama sparine.
Pl. kuća u izgradnji na Jezercu
Na nekih pola sata hoda do prijevoja između Zelene glave i Otiša, naišli smo i na dvojicu Mostaraca. Stariji je na sebi nosi crvenu flis-jaknu GSS-a, pa ga onako iz čiste znatiželje priupitam da nije možda on gosp. Anes Voloder, kojeg sam inače kontaktirao prije koji tjedan zbog prvotnog plana o noćenju na Rujištu u planinarskom domu kojim gospodari njegovo PSD "Prenj". I bio je on. Ne znam koliki su mi bili izgledi da baš na njega "naletim" u planini, ali možda je baš to bio znak da konačno uplatim Loto. Sinoć su prenoćili na Bijelim Vodama, a trebalo im je 5 h hoda do mjesta našeg susreta. Jasan pokazatelj o količini snijega i teškoćama probijanja kroz Velike Bare. Putem su im društvo pravila dva psa, dok su ostatku lajavog društva uspjeli umaći te zore kod skloništa na Bijelim Vodama. Sad su nam najveće probleme izazivale povremene nesuglasice između jednog od njih i Kleka. Bilo je tu malo režanja, malo laveži i puno nervoze. Muška posla!
Ipak smo nekako krenuli naprijed prema prijevoju, s tim da je Klek bio na čelu kolone, a ovaj drugi čupavac na njenom začelju. Tako da nisam ni vidio trenutak kad se ovaj potonji poskliznuo na snježnoj padini i otklizao kojih 10-tak metara do stijene koja je zaustavila njegov daljnji pad. Siguran sam da je to bilo itekako bolno za njega, ali bi bilo još i bolnije da je svoj pad završio tek na "ledenjaku" pod nama. Još jedno jasno upozorenje svima nama da uložimo maksimalnu pozornost u svaki korak. Ovdje nesmotrenost može biti pogibeljna. Štap, noga, štap, noga, pogled gore, dva pred sobom… i stigosmo i na sami prijevoj.
Na prijevoju između Zelene glave i Otiša
Dalje se padina strmo ruši prema Tisovici, dok mi stojimo između dileme, lijevo na Zelenu glavu ili desno na Otiš. Nakon kraćeg razmišljanja Dalvin i Daba odlučuju pomoću konopa dovoljnog tek za jednu navezu i jedinog cepina kojeg smo imali, posudili od Hasne, pokušati izaći na Zelenu glavu, dok ćemo mi ostali na Otiš, pa eventualno kasnije njihovim stopama na najviši vrh Prenja. Ispratismo ih pogledom prvih 10-tak metara uspona, a zatim im okrenusmo leđa i svojim putem na Otiš. Dobro, pa i nije bilo baš tako. Više smo vremena proveli osvrćući se i tražeći ih u snježnom bjelilu, nego pazeći gdje gazimo. Ovdje srećom nije bilo toliko problema s krušljivim stijenama kao dan ranije na Tarašu, pa smo neokrznuti izašli na vrh. A odozgo milina! Počesto imam osjećaj da mi srce zastane diveći se ljepoti pojedinih planina, a ovo je nesumnjivo bio jedan od tih trenutaka, kad je oči teško odvojiti od prizora što se otvaraju s vrhova. Rekli su mi da se pogledu s Otiša na Prenju može usporediti samo onaj s Lupoglava, ali kako je meni to nakon Taraša tek drugi vrh kojeg sam posjetio na ovoj doista posebnoj planini, pa ne bi želio donositi neki sud i prejudicirati stvari dok ne posjetim i ostale vrhove. Sad bar imam izliku, a kao da je meni potrebno i tražiti kad je u pitanju planinarenje.
Zajednička fotografija s Otiša (Zelena glava u pozadini)
Pogled s Otiša je doista impresivan. Osim Zelene glave koja nam je tu «pred nosom», u smjeru zapada vidimo drugi najviši vrh ove planine – Lupoglav, koji je većini planinara poznat po memorijalu koji se održava u spomen na prva tri osvajača, ma kako mrzio tu riječ kad je u pitanju planinarenje, vrha u zimskim uvjetima i to tamo početkom 70-tih godina, te Vjetrena Brda koja su tek prije nekoliko godina po prvi puta ispenjana u zimskim uvjetima. Lupoglav se pred našim očima otkrio na svega nekoliko minuta, da bi ga zatim trajno zavio gusti oblak. Sjeverno od nas leži 5 km dugačka udolina ledenjačkog podrijetla – Tisovica, a na njenom samom kraju vidimo i krov novosagrađenog planinarskog skloništa "Vrutak", pored istoimenog izvora, okruženog šumicom munike (lat. Pinus heldraichii var. leucodermis). Idilu te udoline kvari informacija da je njegova okolica minirana, pa čak i sami izvor. Taj podatak me čini još sretnijim što su naši vodiči po Prenju odabrali Jezerce za bivakiranje. Mogu ta minska polja biti ma kako dobro označena, ali bi mi na Vrutku nelagodu stvarala pomisao da možda nisam prikriveni mjesečar.
Tisovica
Pogled se zatim od Tisovice uspinje na Veliku Kapu (2008 m). Još jedan od 11 prenjskih 2000-tisućnjaka. Kako se okrećem oko svoje osi, vidim i Motiku (ne našeg Dalvina, koji se u tim trenucima približavao vrhu Zelene glave), pa Taraš na kojemu smo se jučer divili pogledu na Rakov Laz i središnji dio prenjskog masiva, Borašnicu s druge strane kamenog amfiteatra u Rakovom Lazu, Zubac koji nije ni izbliza tako veličanstven iz ovog kuta gledanja, da bi na kraju pogled zaustavio na Osobcu (2099 m). To je vrh na koji se jutros uputio dio naše družine pod Keninom dirigentskom palicom. Dvogled kojeg sam ponio sa sobom otkriva četiri figure na vrhu. Ne uspijevamo razaznati tko je sve na vrhu u tom trenutku, ali smo zadovoljni i ponosni kao da smo sami ispenjali njegove strme padine. U tim trenucima i sarajevsko-splitska naveza Dalvin-Daba izlazi na vrh Zelene glave (2155 m). Našoj sreći nema kraja! "Zonzoni" su istovremeno na tri od četiri najviša prenjska vrha. Nedostajala nam je samo ekipa na Lupoglavu za "poker asova". Doduše moram priznati da me sve te visine poprilično zbunjuju, jer odudaraju od onih navedenih na vojnoj "specijalki", što je mislim i jedini zemljovid Prenja, pa više i nisam siguran koja odgovara istini. Tako je primjerice prema njoj Zelena glava visine 2103 m, a ne 2155 m koliko piše na ploči na vrhu, odnosno 2115 m kako tvrde neki autori. Lupoglav je prema zemljovidu visine 2097 m, a ne 2102 m kao što je danas opće prihvaćeno kod planinara. Ja sam se iz čisto praktičnih razloga odlučio na korištenje visina koje koristi velika većina autora koja piše o Prenju, pa ću tako i nastaviti.
Pod Otišom
Nakon kraćeg odmaranja na vrhu i dužeg uživanja u vidicima, došao je i onaj najteži trenutak. Trenutak povratka. Od uspona na Zelenu glavu nije bilo ništa. Konopa je bilo dovoljno tek za jednu navezu, a da bi svi zainteresirani izašli na vrh, trebalo bi nam vjerojatno i nekoliko sati, koje jednostavno nismo imali na raspolaganju. Pred nama je bio dug put doma, a još duži do automobila u Bijeloj.
Silazak prema Jezercetu je još jednom otkrio da Dalmatinac na snijegu i nije baš kao riba u vodi. Bilo je tu svega! Naša sarajevska zonzon postava je padine savladala imitirajući skijaške pokrete, dok smo mi niz njih silazili kao razigrana dječica. Neki klizajući se na stražnjici, neću ulaziti u to je li bilo s namjerom ili ne, a dio koračajući opreznije nego preko snježnog mosta na ledenjaku u podne. Ja sam dvaput završio na stražnjici. Prvog puta namjerno, ali sam onda shvatio da su mi manevarske sposobnosti na tako strmoj padini ravne nuli, pa sam se drugog puta odlučio imitirati skijaške pokrete Dalvina preda mnom, ali nije bilo sreće. Opet sam se gotovo do podnožja Motike otklizao na stražnjici. Ne Dalvina, već Motike! Jedino dobro u svemu je činjenica da sam uživao sanjkajući se tako niz snježnu padinu. Ma u biti to i nije bila jedina dobra stvar. Još je bolje to što sam na sebi imao nepromočive hlače. Sve je uglavnom dobro prošlo. Nije bilo povrijeđenih, pa nije bilo ni potrebe da dodatno osiromašujemo i onako oskudan vegetacijski pokrov ovog dijela Prenja.
Jezerce
Naše skvo su u međuvremenu s Amrom i Rikijem bile na Tarašu, odrađujući jučerašnje zaostatke i time nas ugodno iznenadile. Bar mene jesu. Sad nam je preostalo još taman toliko vremena da nadopunimo zalihe vode na Jezercu, okrijepimo se preostalom hranom, složimo šatore i krenemo natrag. A silazak je obilježilo Rikijevo šaljivo zapomaganje: "Ne mogu više!", nečije propadanje kroz snježnu strehu na Skoku, Tajino poskliznuće na snježnoj padini pod tim istim Skokom. Mislim da je fotografija na kojoj u tom trenutku Daba drži Taja za desnu, a ja za lijevu ruku, dok se ona potpuno opuštena prepustila sili teže na padini, na Jeleninom foto-aparatu, pa je molim da nam je pošalje ukoliko pročita ovaj post. Kasnije smo na cesti gotovo posijedili, kad je u "škarice" između nas i tegljača uletio Audi DU registarskih pločica. Istog smo nakon 30-tak kilometara zatekli u jarku pored ceste. Policija je već pristigla, a dvije dike su svoje putovanje završile držeći se za glave. Ali sve nastranu, povratak je ipak ponajviše obilježio Dubin "gubitak" novčanika otkriven tijekom stanke za sirnice i bureke ispred "Putnika" u Jablanici. Najveća frka je naravno bila u tome kako prijeći granicu, ali Dube ka´ Dube se izvukla i iz ove frke. Malo čakule s graničnom policijom, malo sa carinicima i ovi na kraju čak ni ne zatražiše osobnu iskaznicu. A mene provjeravalo kao da sam Kurd! Imala je i ona i mi te večeri ludu sreću, iako će vam ona zasigurno reći da nije u pitanju bila sreća, već njen neodoljivi šarm. Ali o tom više na njenom blogu.
Filmić snimljen drugog dana našeg boravka na Prenju
Ispunjeni zadovoljstvom što smo imali sreću s ovim dragim ljudima upoznati bar ovaj mali dijelić Prenj, stigli smo u Split. Mali dijelić po površini, ali dovoljno velik da me nepovratno veže za ovu planinu. Već dok sam pisao ova dva posta, kovao sam planove o svojoj sljedećoj posjeti hercegovačkom kralju planina. Vrlo brzo ću natrag u okrilje ove magične planine, jer su mi mnoge prostrane doline i kameni obelisci nad njima zagolicali maštu. A strpljivost me ionako nikad nije resila.
Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.
U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.
Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)
Vrsta priznanja:
brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT
srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)
zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT
posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT
visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT
NOVOST: najviše priznanje - potrebno 150 KT
Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.
