Veliki Troglav (1913 m) - Dinara
Nakon Hercegovine i Prenja, ovaj vikend smo proveli u Bosni i to na najvišem vrhu Dinare. Sad se zasigurno mnogi od vas pitaju kako u Bosni, kad smo bili na Dinari, pa da dalje ne „razbijate glave“ ponudit ću odgovor. Naime, iako je najviša planina u Hrvatskoj Dinara sa svojim Sinjalom (1831 m), to ipak nije najviši vrh planine. On se nalazi 1 km preko granice, unutar Bosne i Hercegovine i zove se Veliki Troglav (1913 m). To vam je istovjetna situacija onoj koju sam vam opisivao u postu o Kamešnici, kad je u 18. stoljeću konačno dogovorena granica u Dalmaciji između Mletačke Republike i Osmanlijskog Carstva. U to su se vrijeme Dalmatinci više bavili stočarstvom, te su naravno posjedovali daleko brojnija stada od bosanskih stočara, pa je dogovorno odlučeno da niži, ravniji dijelovi planine pripadnu Mletačkoj Republici, dok su viši, strmiji dijelovi pograničnih planina pripali Osmanlijskom Carstvu. A eto ako vam ikad upadne takvo pitanje na "Milijunašu" ili sad ovom novom kvizu "1 protiv 100", ta granična linija se po tadašnjem mletačkom providuru naziva Mocenigovom linijom. Ali ostavimo prošlost za sobom i okrenimo se "sadašnjosti od prije četiri dana". Pogled na Troglav iz Sajkovića U nedjelju smo se negdje oko 6:30h Seke, Pjedra i moja malenkost u ulozi vozača uputili preko graničnog prijelaza Kamensko i Livna uputili u sjeverno podnožje planine. To je razdaljina od kojih 140 km, ali smo je i usprkos jutarnjoj kavici u Trilju vrlo brzo prevalili i stigli u Sajkoviće. Mjesto od kojeg se poput gorostasa iz prostranog Livanjskog polja uzdiže veličanstveni Troglav. Sad ste vjerojatno primjetili da planinu više ne oslovljavam s imenom Dinare, a razlozi tomu su u činjenici što stanovnici Livanjskog polja Troglav, za razliku od nas, smatraju zasebnom planinom. Ma kako god nazivali ovaj dijelić dinarskog masiva neosporna je njegova važnost u razvitku alpinizma u Splitu. Tako je 1957. prvi smjer ispenjao baš naš "mosoraš" Boris Kulić, a otad Troglav neprestano mami nove alpiniste u svoje sjeverne stijene, posebice zimi. Opet sam se nehotice vratio u pošlost, ali smatram važnim da vas upoznam s ovim informacija. Obećavam da ću dati sve od sebe da nadalje pišem samo o zbivanjima prošle nedjelje.  Južna strana Troglava Prolaskom pored zapuštene crkve u zaseoku Gubin, nastavili smo uzbrdo dobrim šumskim putem prema Sajkovića ždrilu. Tu je nekoć i postajala markirana staza iz sela, ali zbog neutvrđene minske situacije s okolnim šumama, ta staza se sasvim razumljivo više ne koristi. Kako u meni nema takvih pustolovnih poriva da dokazujem je li doista staza minirana ili pak ne, tih 10-tak kilometara smo se odvezli automobilom. Neka drugi utvrđuju jesu li informacije o minama samo lovačke i šumarske priče. A putem smo mogli vidjeti da se, usprkos sumnji u miniranost, šumsko bogatstvo i dalje nemilice iskorištava. Trupci su složeni uz put, a po izlasku iz automobila sve do S. Troglava mir šume je narušavao samo zvuk motorne pile. Šuma nema spokoja čak ni nedjeljom. Nadam se da će ipak prevladati razum i da će se ovim neprocjenjivim blagom bukvinih šuma gospodariti kako šume, naša pluća, i zaslužuju. I da sljedećeg puta neću viđati zastrašujuće prizore poput doznačenih svih stabala na jednoj padini između puta i dotrajalog šumskog objekta, kao što smo imali prigodu ovog puta.  Pred polazak Automobil smo ostavili na lijevom odvojku gdje započinju markacije prema vrhu Troglava, dok šumski put dalje nastavlja na Velike poljanice. Pogled u oblakom skrivenu planinu nije ulijevao povjerenje, ali vjerujem da nas tog dana ništa ne bi uspjelo obeshrabriti da izađemo na vrh. Nisu uspjele ni Pjedrine informacije, koje je s nama podijelila tijekom vožnje, o krvožednim komarcima. A ja se to jutro, sukladno vremenskoj prognozi i uspomenama na žarko crvenu boju lica po povratku s Prenja, namazao zaštitnom kremom protiv sunčevih zraka. Nešto kasnije ću shvatiti da je bilo bolje da sam ponio nešto protiv dosadnih muha i komaraca.  Komarci već zuje oko nas Nakon navlačenja gojzerica na noge, razvlačenja štapova za hodanje, popušenog španjuleta i mog neprijekornog pogleda, ma što Dube mislila o tome, uputili smo se stazom kroz šumu. A nemani su odmah navalile na nas. Ne vuci, ne medvjedi, ni Edine utvare, već komarci. I to ne bilo kakvi komarci, već nekakvi hibridi komaraca i vrabaca. Svaka stanka bi bila naplaćena novim dankom u krvi. A koliko se god trudio ne zastajati, klizava strmina kojom smo se uspinjali dovoljno je usporavala naš korak da se nemani pogozbe. Već u tim trenucima smo počeli naglas razmišljati o silasku ovim blatnjavim toboganom i našim stražnjicama. Tješili smo se bar spoznajom da ćemo se brzo spustiti i pri tom možda i ne pokisnuti. Jer svakim novim korakom oblak kojim smo se kretali bio je sve gušći. Koliko god puta planinario u ovakvim uvjetima, uzbuđenje koje osjećam u tim trenucima je još uvijek podjednako onome kad sam po prvi puta prošavši kroz oblak izašao na jednu velebitski glavicu s koje je pucao pogled na Ličko more oblaka s pokojim otočićem na njegovoj pučini . Prizor je to koji se ne zaboravlja i svakog puta kad planinarim po takvom vremenu nadam se iznova ga doživjeti. A i neku posebnu draž krije planinarenje u oblacima, da se tako izrazim. Posebice kad smo, kao mi prošle nedjelje, po prvi puta na toj stazi, pa se oblak tek na trenutak razmakne da nam podari pogled na neku strmu liticu ili klekovinom prekriven prijevoj. Svaki trenutak je iščekivanje, a iščekivanje pojačava svaki doživljaj zvuka, mirisa... A u planini je svega u obilju.  U šumi pokrivenoj oblakom Uskoro je počela i kiša. Isprava su njene kapi zadržavale visoke grane bukvi, ali nisu ni one dugo odoljevale njenom napadu. Listovi su se pod težinom kapi savili i sav sadržaj isuli na nas. Svjesni opasnosti da ćemo opet biti na milost i nemilost komarcima-ubojicama, morali smo opet stati i nečim se zaštititi od kiše. U naprtnjači sam imao pelerinu, pa sam je posudio Pjedri, koju smo odmah preimenovali u "fra Nina". To je ženski dio ekipe ponukalo da se otvore pred našim novim propovjednikom i ispovjede svoje grijehe. Sad je ovo vjerojatno kod dijela vas probudilo znatiželju, ali na vašu žalost, tajne nosim sa sobom u grob i nikako me nećete odobrovoljiti da se i ja poput njih "otvorim".  Oblaci su sve gušći Kiša nije dugo potrajala, ali je Pjedri bilo ugodno u novoj ulozi "pastira" našeg malog planinarskog stada, pa više cijelim putem nije skidala pelerinu sa sebe. Doduše ona je to pravdala novom terapijom mršavljenja i to nam jasno davala do znanja učestalim povlačenjem spadajućih hlača. Odmah su se planinom pronijeli povici: "Ajme šta si smršavila!", "Pa cila si se ocidila u faci!" i varijacije na zadanu temu. Dobrom atmosferom je tog dana odisala naša mala družina na Troglavu.  U dubokoj klekovini Veliku stanku za objed smo napravili na prijevoju pod S. Troglavom, još uvijek čvrsto obavijeni oblakom. Dok je ostatak družine praznio sadržaje svojih naprtnjači po okolnim stijenama, iskoristio sam trenutak za prošetati u radijusu od 30-tak metara, pokušavajući bar donekle dokučiti trenutačnu poziciju. Dolaskom na kraj prijevoja i ugledavši ambis pod nogama, shvatio sam da stojim na samom rubu troglavskog kotla, a onda uz malo igre s kartom i kompasom došao do spoznaje da smo pod Srednjim Troglavom kojeg u tom trenutku uopće nismo mogli vidjeti, makar nam bio gotovo pred nosom. Zadovoljni spoznajom da smo nadomak vrha, prionuli smo nadopuni svojih praznih želudaca. Svi osim mene. Navikao sam jesti tek na vrhu ili po silasku s planine. Doduše, još uvijek nisam ni osjećao glad, a i teško se boriti protiv navika.  Napokon iznad oblaka Nakon poduže pauze krenuli smo dalje markiranom stazom uspinjući se travnatom padinom i taman u tim trenucima se po prvi puta na trenutak pojavila stijena S. Troglava (1790 m), da bi već trenutak kasnije opet nestala zaogrnuta bijelim plaštom mađioničara. Zatim smo na trenutak ugledali i Livanjsko polje pod nama, da bi se onda napokon ukazale i stijene našeg cilja – Velikog Troglava. Srce mi je trenutačno ubrzalo. Oblaci bi otkrivali, pa opet iznova skrivali. I u toj igri skrivači moje uzbuđenje dovodile do vrhunca. Više nisam znao kamo gledati, strahujući da ne ostanem zakinut za neki od tih čarobnih prizora.  Prema Velikom Troglavu U pauzama nas je uveseljavao "fra Nino" sa svojim osutim vratom. Pelerina koju mu je posudio pisac ovih redaka se uvelike ljuštila na ovratniku, a sve te sitne ljuskice su se lijepile na vrat našeg „propovjednika”, stvarajući dojam teške infekcije. Toliko opasne da će nas na graničnom prijelazu zasigurno zadržati u karanteni, ukoliko policajci ugledaju "fra Ninov" vrat. Smijeh se te nedjelje učestalo prolamao Troglavom.  Otok u moru oblaka Nastavljajući uspon sve je šire postajalo polje našeg vidokruga. S. Troglav se sad vidio u svoj svojoj grandioznosti, izazovni sipari i snježišta u dubini troglavskog kotla, raznobojnim cvijećem prekrivene padine kojima smo se uspinjali ... Mogao bih tako unedogled nabrajati sve detalje što su mi privlačili pažnju. Još jednom se istinitom pokazala uzrečica: "Sreća prati hrabre". Nisu nas obeshrabrili ni gusti oblaci, ni oni prokleti komarci, ni kiša koja je padala dijelom puta. Vjerojatno nas ništa tog dana ne bi ni uspjelo obeshrabriti.  Tri gracije I onda kao nagrada za sav trud, izlaskom na hrbat ugledasmo geodetski stup na V. Troglavu. Sad nam je već bio nadohvat ruke. A mjesto na koje smo izašli je i križanje sa stazom koja na vrh vodi s hrvatske strane granice iz smjera Vrdova i Bravčeva Dolca. Planina ovdje dramatično mijenja svoj izgled i od strme, šumovite padine prelazi u blago valovitu visoravan. Kontrast koji Troglavu daje posebnost. Na Vrdovu se nalaze i jedine dvije pl. kuće u okolici Troglava, ali se za pristup vrhu iz njihova smjera koriste isključivo makadamski putevi zbog sumnji u minsku zatrovanost ovog dijela planine. "Fra Nino", naše oko sokolovo, je u jednom trenutku ugledao i kućicu točno nasuprot nas. Nije bilo sumnje. U pitanju su kontejneri planinarskog skloništa na Velikoj Divjakuši (1708 m), koji su bez sumnje smješteni na izvrsnom lokalitetu. Ljepotu južne strane Troglava donekle narušavaju samo bezbrojni šumski putevi, koju su ispresjecali poput crvotočine.  Nad ambisom troglavskog kotla Uživajući tako u kontrastu planine, oblak je iznova prekrio V. Troglav, pa nije bilo druge nego ostati još malo i diviti se pogledu na S. Troglav i najljepšu nijansu zelene boje koju sam u životu vidio, na prijevoju pod njim. Možda i pretjerujem, ali tog dana sam doista uživao planinareći. Nije bilo nikakve žurbe, ni trunke nervoze. Sve je bilo savršeno. Baš kako bi u planini uvijek i trebalo biti. Daleko od svih svakodnevnih briga i problema što nas pritišću u džungli na asfaltu, bar na jedan dan. A taj jedan dan je sasvim dovoljan da ostatak tjedna provedem s osmijehom na licu.  Zajednička fotografija na vrhu Nije potrajalo dugo da vjetar potjera oblak s vrha, pa smo se uputili na završne metre uspona. Ovdje staza vodi samom blizinom ruba ledenjačkog kotla. Prizor stotine metara dubokih litica pod našim nogama i dugih točila podsjetile su me zašto je Troglav u jednu ruku kultno mjesto splitskog alpinizma. Tu su se najveći od najvećih pripremali za daleke ekspedicije, pronoseći slavu svoga grada i Društva. Fotoaparat je pod dojmom tih motiva neprestance bio u pogonu, što je dovelo do toga da sam baterije uspio potrošiti i prije samog dolaska na vrh. Isto je bilo i s fotoaparatom u Marijaninim rukama, pa nije bilo druge nego uzdati se u sreću da ćemo se bar jednom uspjeti slikat pored geodetskog stupa. A kao što već rekoh: "Sreća prati hrabre". I zaista, ostalo je još sasvim dovoljno kapaciteta u baterijama za jednu zajedničku fotografiju. Time je uspon u neku ruku postao zaokruženom cjelinom. A ovaj post je specifičan po tomu što ću u njemu koristiti i fotografije koje su napravili drugi, u ovom slučaju Seke. Filmić s Troglava Zbog sve hladnijeg vjetra, vremena za dugu stanku na vrhu nije bilo, te smo se polako uputili natrag. Putem nas je opet uveseljavao naš "fra Nino" sa svojom živahnom interpretacijom Halidovih svevremenskih hitova "Ljiljani" i "Prvi poljubac". Nisam se uopće dvoumio koju pjesmu ću iskoristiti kao glazbenu podlogu filmiću s ove ture. Nešto kasnije dok su moje dragane vrijeme tijekom silaska kratile osvrtima i recenzijama najnovijih i ne toliko novih literarnih uradaka domaćih i stranih autora, ja sam mislima već bio u sljedećem vikendu, u novom kraju i novoj planini. Na Biokovu s dragim prijateljima zonzonima. Dan kasnije sam saznao da nam nažalost ovog vikenda ipak neće moći doći u goste, pa smo susret prolongirali za jesen. Ne moram ni napominjati da bi bilo bolje da sam zadržao koncentraciju do samog kraja, jer sam se na onom blatnjavom toboganu i sam poskliznuo, te završio na stražnjici. Srećom su mi hlače zipp-off, pa sam na kavu u Livno stigao bar donekle pristojno odjeven. Kratke hlačice, flis oko pojasa poput suknjice, šlape na nogama i kamera oko pojasa. Bilo je to u stilu a-la-englishman. Ostatak družine neću komentirati. Dovoljni su im komentari bili začuđeni pogledi srednjoškolki na povratku s večernje mise. Kava je popijena, granica je prijeđena i do mraka smo bili u Splitu. Bio je to savršen dan u savršenom društvu. |
