Prenj, drugo ime za čeif - 2. dio
…Nakon izležavanja u travi i zajedničkog fotografiranja s Osobcem u pozadini, uputili smo natrag prema Jezercetu, gdje su nas dočekale naše usnule skvo. A onda svi zajedno dolje do ostataka stare kućice i uz vatru započinje naše «sijelo». Bilo je tu opet svega kao i noć prije. Pjesme potaknute iz grla dva tenora Kene i Dalvina, treći je morao u «deželu». Ali bilo je i prijekornih pogleda, i zabrane točenja vina…bar takve uspomene o toj večeri nose dvije od tri naše skvo. Pjesma se opet orila do dugo u noć, ali rezultate s Eurovizije ipak nismo dočekali…  Fešta pod zvijezdama Sutradan, usprkos informacijama da se dan prije zbog pretvrdog snijega nitko nije uspio uspeti na Zelenu glavu (2155 m), odlučujemo se bar pokušati, pa ako ne bude išlo izaći ćemo na Otiš (2097 m). Nećemo glavom kroz zid, odnosno glavom u provaliju. Chupo nas također uvjerava da je pogled s Otiša još ljepši od onoga sa Zelene glave, a njemu treba vjerovati. Ipak je on ovdje kao doma. Druga grupa predvođena Kenom kreće na Osobac (2099 m), treći najviši prenjski vrh. Našim curama smo pojasnili kako će ovo zbog faktora zvanog snijeg biti zahtjevan uspon, pa se razumno odlučuju na ostanak u baznom logoru. I mi krećemo gore nesigurni u uspjeh, pa nije bilo potrebe da i njih izvrgavamo opasnosti. Ubrzo se u koloni po jedan upućujemo jugoistočnom snijegom prekrivenom padinom Kopilice. Obožavam kad naš Chupo predvodi kolonu. Svako toliko stane da predahnemo i u pauzi uživamo u snježnoj scenografiji Prenja. Zasigurno je u tim trenucima u svima uzbuđenje raslo do neba, ali vjerojatno ni blizu tih granica kao Luni i Kleku, naša dva četveronožna planinara, koji bi svako toliko protrčali uz, pa niz padinu. Ponajviše je tomu po običaju kriv Udav, koji im je neumorno bacao grude snijega, a oni još neumornije hitali po njih. Dobro je netko primijetio da se vjerojatno hrane kriptonitom. Ti psi su tog dana ispenjali Mont Blanc!  Velike Bare Kad smo izašli na prijevoj iza Kopilice napokon smo ugledali i naš planirani cilj tom dana, Zelenu glavu. Chupo je odmah prokomentirao da će se obzirom na količinu snijega doista biti teško izaći na vrh, ali ni to me nije obeshrabrilo. Kao što sam već spomenuo, ionako smo se još dolje na Jezercu s njim dogovorili da ćemo izaći bar na Otiš. Pogled mi se spušta u dolinu pod nama. Chupo mi objašnjava da su to Velike Bare i njome bi kročili da smo se odlučili na pristup planini s Rujišta. Snijega na Velikim Barama ima poprilično, a to je baš smjer kojim će za dva tjedna članovi našeg "Mosora" pokušati izaći na Zelenu glavu. Uokolo nas snijega u nanosima i leda ima i do 5 metara, stvarajući sa svim onim pukotinama privid pravog ledenjaka, koji je doista u ledeno doba tu i postojao u dužini od kojih 6 km. Sve to ovu planinu čini osobitom, a kad tome pridodam činjenicu da nam je udaljena podjednako kao primjerice Velebit, uvjeren sam da ću se ubuduće sve češće družiti s Prenjom. Stoga ću u skladu sa slobodnim vremenom i mogućnostima pripomoći svojim prijateljima sa Zone da se što prije dovrši pl. kućica na Jezercetu, jer mi nije ugodna pomisao da ću baš cijeli život vući gore šator sa sobom. Posebice sad nakon što sam iskusio nošenje šatora uz Rakov Laz u okovama sparine.  Pl. kuća u izgradnji na Jezercu Na nekih pola sata hoda do prijevoja između Zelene glave i Otiša, naišli smo i na dvojicu Mostaraca. Stariji je na sebi nosi crvenu flis-jaknu GSS-a, pa ga onako iz čiste znatiželje priupitam da nije možda on gosp. Anes Voloder, kojeg sam inače kontaktirao prije koji tjedan zbog prvotnog plana o noćenju na Rujištu u planinarskom domu kojim gospodari njegovo PSD "Prenj". I bio je on. Ne znam koliki su mi bili izgledi da baš na njega "naletim" u planini, ali možda je baš to bio znak da konačno uplatim Loto. Sinoć su prenoćili na Bijelim Vodama, a trebalo im je 5 h hoda do mjesta našeg susreta. Jasan pokazatelj o količini snijega i teškoćama probijanja kroz Velike Bare. Putem su im društvo pravila dva psa, dok su ostatku lajavog društva uspjeli umaći te zore kod skloništa na Bijelim Vodama. Sad su nam najveće probleme izazivale povremene nesuglasice između jednog od njih i Kleka. Bilo je tu malo režanja, malo laveži i puno nervoze. Muška posla! Ipak smo nekako krenuli naprijed prema prijevoju, s tim da je Klek bio na čelu kolone, a ovaj drugi čupavac na njenom začelju. Tako da nisam ni vidio trenutak kad se ovaj potonji poskliznuo na snježnoj padini i otklizao kojih 10-tak metara do stijene koja je zaustavila njegov daljnji pad. Siguran sam da je to bilo itekako bolno za njega, ali bi bilo još i bolnije da je svoj pad završio tek na "ledenjaku" pod nama. Još jedno jasno upozorenje svima nama da uložimo maksimalnu pozornost u svaki korak. Ovdje nesmotrenost može biti pogibeljna. Štap, noga, štap, noga, pogled gore, dva pred sobom… i stigosmo i na sami prijevoj.  Na prijevoju između Zelene glave i Otiša Dalje se padina strmo ruši prema Tisovici, dok mi stojimo između dileme, lijevo na Zelenu glavu ili desno na Otiš. Nakon kraćeg razmišljanja Dalvin i Daba odlučuju pomoću konopa dovoljnog tek za jednu navezu i jedinog cepina kojeg smo imali, posudili od Hasne, pokušati izaći na Zelenu glavu, dok ćemo mi ostali na Otiš, pa eventualno kasnije njihovim stopama na najviši vrh Prenja. Ispratismo ih pogledom prvih 10-tak metara uspona, a zatim im okrenusmo leđa i svojim putem na Otiš. Dobro, pa i nije bilo baš tako. Više smo vremena proveli osvrćući se i tražeći ih u snježnom bjelilu, nego pazeći gdje gazimo. Ovdje srećom nije bilo toliko problema s krušljivim stijenama kao dan ranije na Tarašu, pa smo neokrznuti izašli na vrh. A odozgo milina! Počesto imam osjećaj da mi srce zastane diveći se ljepoti pojedinih planina, a ovo je nesumnjivo bio jedan od tih trenutaka, kad je oči teško odvojiti od prizora što se otvaraju s vrhova. Rekli su mi da se pogledu s Otiša na Prenju može usporediti samo onaj s Lupoglava, ali kako je meni to nakon Taraša tek drugi vrh kojeg sam posjetio na ovoj doista posebnoj planini, pa ne bi želio donositi neki sud i prejudicirati stvari dok ne posjetim i ostale vrhove. Sad bar imam izliku, a kao da je meni potrebno i tražiti kad je u pitanju planinarenje.  Zajednička fotografija s Otiša (Zelena glava u pozadini) Pogled s Otiša je doista impresivan. Osim Zelene glave koja nam je tu «pred nosom», u smjeru zapada vidimo drugi najviši vrh ove planine – Lupoglav, koji je većini planinara poznat po memorijalu koji se održava u spomen na prva tri osvajača, ma kako mrzio tu riječ kad je u pitanju planinarenje, vrha u zimskim uvjetima i to tamo početkom 70-tih godina, te Vjetrena Brda koja su tek prije nekoliko godina po prvi puta ispenjana u zimskim uvjetima. Lupoglav se pred našim očima otkrio na svega nekoliko minuta, da bi ga zatim trajno zavio gusti oblak. Sjeverno od nas leži 5 km dugačka udolina ledenjačkog podrijetla – Tisovica, a na njenom samom kraju vidimo i krov novosagrađenog planinarskog skloništa "Vrutak", pored istoimenog izvora, okruženog šumicom munike (lat. Pinus heldraichii var. leucodermis). Idilu te udoline kvari informacija da je njegova okolica minirana, pa čak i sami izvor. Taj podatak me čini još sretnijim što su naši vodiči po Prenju odabrali Jezerce za bivakiranje. Mogu ta minska polja biti ma kako dobro označena, ali bi mi na Vrutku nelagodu stvarala pomisao da možda nisam prikriveni mjesečar.  Tisovica Pogled se zatim od Tisovice uspinje na Veliku Kapu (2008 m). Još jedan od 11 prenjskih 2000-tisućnjaka. Kako se okrećem oko svoje osi, vidim i Motiku (ne našeg Dalvina, koji se u tim trenucima približavao vrhu Zelene glave), pa Taraš na kojemu smo se jučer divili pogledu na Rakov Laz i središnji dio prenjskog masiva, Borašnicu s druge strane kamenog amfiteatra u Rakovom Lazu, Zubac koji nije ni izbliza tako veličanstven iz ovog kuta gledanja, da bi na kraju pogled zaustavio na Osobcu (2099 m). To je vrh na koji se jutros uputio dio naše družine pod Keninom dirigentskom palicom. Dvogled kojeg sam ponio sa sobom otkriva četiri figure na vrhu. Ne uspijevamo razaznati tko je sve na vrhu u tom trenutku, ali smo zadovoljni i ponosni kao da smo sami ispenjali njegove strme padine. U tim trenucima i sarajevsko-splitska naveza Dalvin-Daba izlazi na vrh Zelene glave (2155 m). Našoj sreći nema kraja! "Zonzoni" su istovremeno na tri od četiri najviša prenjska vrha. Nedostajala nam je samo ekipa na Lupoglavu za "poker asova". Doduše moram priznati da me sve te visine poprilično zbunjuju, jer odudaraju od onih navedenih na vojnoj "specijalki", što je mislim i jedini zemljovid Prenja, pa više i nisam siguran koja odgovara istini. Tako je primjerice prema njoj Zelena glava visine 2103 m, a ne 2155 m koliko piše na ploči na vrhu, odnosno 2115 m kako tvrde neki autori. Lupoglav je prema zemljovidu visine 2097 m, a ne 2102 m kao što je danas opće prihvaćeno kod planinara. Ja sam se iz čisto praktičnih razloga odlučio na korištenje visina koje koristi velika većina autora koja piše o Prenju, pa ću tako i nastaviti.  Pod Otišom Nakon kraćeg odmaranja na vrhu i dužeg uživanja u vidicima, došao je i onaj najteži trenutak. Trenutak povratka. Od uspona na Zelenu glavu nije bilo ništa. Konopa je bilo dovoljno tek za jednu navezu, a da bi svi zainteresirani izašli na vrh, trebalo bi nam vjerojatno i nekoliko sati, koje jednostavno nismo imali na raspolaganju. Pred nama je bio dug put doma, a još duži do automobila u Bijeloj. Silazak prema Jezercetu je još jednom otkrio da Dalmatinac na snijegu i nije baš kao riba u vodi. Bilo je tu svega! Naša sarajevska zonzon postava je padine savladala imitirajući skijaške pokrete, dok smo mi niz njih silazili kao razigrana dječica. Neki klizajući se na stražnjici, neću ulaziti u to je li bilo s namjerom ili ne, a dio koračajući opreznije nego preko snježnog mosta na ledenjaku u podne. Ja sam dvaput završio na stražnjici. Prvog puta namjerno, ali sam onda shvatio da su mi manevarske sposobnosti na tako strmoj padini ravne nuli, pa sam se drugog puta odlučio imitirati skijaške pokrete Dalvina preda mnom, ali nije bilo sreće. Opet sam se gotovo do podnožja Motike otklizao na stražnjici. Ne Dalvina, već Motike! Jedino dobro u svemu je činjenica da sam uživao sanjkajući se tako niz snježnu padinu. Ma u biti to i nije bila jedina dobra stvar. Još je bolje to što sam na sebi imao nepromočive hlače. Sve je uglavnom dobro prošlo. Nije bilo povrijeđenih, pa nije bilo ni potrebe da dodatno osiromašujemo i onako oskudan vegetacijski pokrov ovog dijela Prenja.  Jezerce Naše skvo su u međuvremenu s Amrom i Rikijem bile na Tarašu, odrađujući jučerašnje zaostatke i time nas ugodno iznenadile. Bar mene jesu. Sad nam je preostalo još taman toliko vremena da nadopunimo zalihe vode na Jezercu, okrijepimo se preostalom hranom, složimo šatore i krenemo natrag. A silazak je obilježilo Rikijevo šaljivo zapomaganje: "Ne mogu više!", nečije propadanje kroz snježnu strehu na Skoku, Tajino poskliznuće na snježnoj padini pod tim istim Skokom. Mislim da je fotografija na kojoj u tom trenutku Daba drži Taja za desnu, a ja za lijevu ruku, dok se ona potpuno opuštena prepustila sili teže na padini, na Jeleninom foto-aparatu, pa je molim da nam je pošalje ukoliko pročita ovaj post. Kasnije smo na cesti gotovo posijedili, kad je u "škarice" između nas i tegljača uletio Audi DU registarskih pločica. Istog smo nakon 30-tak kilometara zatekli u jarku pored ceste. Policija je već pristigla, a dvije dike su svoje putovanje završile držeći se za glave. Ali sve nastranu, povratak je ipak ponajviše obilježio Dubin "gubitak" novčanika otkriven tijekom stanke za sirnice i bureke ispred "Putnika" u Jablanici. Najveća frka je naravno bila u tome kako prijeći granicu, ali Dube ka´ Dube se izvukla i iz ove frke. Malo čakule s graničnom policijom, malo sa carinicima i ovi na kraju čak ni ne zatražiše osobnu iskaznicu. A mene provjeravalo kao da sam Kurd! Imala je i ona i mi te večeri ludu sreću, iako će vam ona zasigurno reći da nije u pitanju bila sreća, već njen neodoljivi šarm. Ali o tom više na njenom blogu. Filmić snimljen drugog dana našeg boravka na Prenju Ispunjeni zadovoljstvom što smo imali sreću s ovim dragim ljudima upoznati bar ovaj mali dijelić Prenj, stigli smo u Split. Mali dijelić po površini, ali dovoljno velik da me nepovratno veže za ovu planinu. Već dok sam pisao ova dva posta, kovao sam planove o svojoj sljedećoj posjeti hercegovačkom kralju planina. Vrlo brzo ću natrag u okrilje ove magične planine, jer su mi mnoge prostrane doline i kameni obelisci nad njima zagolicali maštu. A strpljivost me ionako nikad nije resila. |
