Kimet (1536 m) - Biokovo
Prošlu nedjelju sam zbog posla umjesto na Troglavu, kao ostatak postave iz one prošlotjedne "Grupe B", proveo na još jednoj biokovskoj turi. Naime, to je bila dvodnevna tura, a meni radna subota. Stoga sam iz raznoraznih razloga planirao odraditi neku kraću turu, te se konačno odlučio za uspon na Kimet, najviši biokovski vrh jugoistočno od Sv. Jure. Uspon započinje s predjela Ravna Vlaška, na kojemu je smješten info-punkt parka prirode "Biokovo", s prekrasnim vidikovcem na jugoistočni dio Makarske Rivijere. Do tog mjesta se može stići automobilom najvišom planinskom cestom u Hrvatskoj, koju u posljednje vrijeme pokušavam što je moguće rjeđe koristiti. Ne samo zbog toga što se njome vozimo po vlastitoj odgovornosti, dakle s potencijalnim gubitkom automobilskog osiguranja u slučaju nesreće, poput primjerice kamene gromade koja se niz padinu sruči na haubu automobila, ili što su ove zime pripadnici makarske stanice GSS-a već nekoliko puta izvlačili automobile iz ledenih klopki, doduše nešto dalje na predjelu Kadulja, već ponajprije zbog želje da ne remetim mir dodatno i bukom automobilskih motora doista bogatog životinjskog svijeta Biokova. Doduše, ipak sam ovog puta na Biokovo išao s Plavim, koji se malčice zapustio s kondicijom, pa sam smatrao da je najbolje da započnemo malim koracima. A ovo je bez sumnje uspon idealan za to. Dva sata hoda do vrha, a tek nešto više od 300 m visinske razlike. Mislim da je to sasvim dovoljno da vam dočara popriličnu položitost staze.  Na Kimetu smo zadnjeg puta Zizi i ja bili prije nešto više od dvije godine, u vrijeme kad još nije postojala markirana staza do vrha. Tad nam je najveći problem predstavljala potraga za najvišim vrhom, jer su u neposrednoj blizini još dva vrha gotovo identičnih visina. Stoga sam tad najviše vremena izgubio igrajući se s kartom i kompasom. Danas je situacija potpuno drukčija. Staza je markirana, a na vrhu na jednom uspravljenom kamenu stoji i natpis vrha s nadmorskom visinom. Sve su to razlozi zašto sad neću ponavljati opis ove staze, koja je identična smjerom kojim smo tad i mi kretali do vrha, pa se svega možete prisjetiti iz sljedećeg posta.  Preko Kimeta je inače prošlog vikenda prošla kolona od ukupno 28 planinara iz Makarske, Splita , Sinja, Zagreba, Varaždina Ludbrega na 3. Biokovskoj zimskoj turi od Šošića do šumarske kuće na Lađeni u organizaciji makarskog speleološko-alpinističkog kluba ”Ekstrem”. Vjerujem da će uskoro glas o ljepoti ovog dijela Biokova doprijeti do svakog planinara.  Pogled s vrha Kimeta je ovog puta bio nešto bolji od prošloga, kad se gusta oblačna masa prelijevala niz južne padine Biokova i u potpunosti skrivala pogled na more. Ovog puta smo bar kroz velo izmaglice mogli vidjeti naše srednjo i južnodalmatinske otočne bisere, kao i onaj poluotočni. Iz naših leđa šareno smeđo-zeleno područje rezervata šume bukve i jele Kimet-Sutvid. Nešto istočnije masiv planine Šibenik s istaknutim vrhom Sv. Mihovila. To je prizor koji me dijelom prije dvije godine i potaknuo da se krenem upoznavati s planinom pod kojom su se rodili moji roditelji.  A svugdje uokolo nas bezbrojne vrtače, poput uzburkanog mora po kojemu jedrimo. Svo to geomorfološko bogatstvo okruženje Kimeta nudi nebrojene mogućnosti za nova speleološka istraživanja. Zasigurno tu ima vrtača u koje još uvijek nije ni stupila ljudska noga, posebice u one okružene visokim strmim liticama. Snijeg se inače u zamjetnom obliku pojavljuje tek kojih 200 metara od vrha. Potpuno neprimjereno ovom dobu godine, ali ničemu se nije za čuditi s obzirom kako se ponašamo prema našoj planeti.  Inače, postojala je mogućnost da na ovoj turi planinarimo s grupom lokalnih makarskih planinara, ali dok smo mi stigli na prijevoj između Lađene i Visovca, oni su već bili na vrhu. Bar pretpostavljam da su ono bili njihovi obrisi. Spletom okolnosti smo poprilično kasno krenuli iz Splita, pa se nadam da ćemo sljedećeg puta detaljnije uskladiti planove i odraditi neku zajedničku biokovsku turu.  Za silazak sam se odlučio provjeriti mogućnost drugog pristupa vrhu. S vrha se jasno očitavaju rubovi vrtača kojima bi se mogli nesmetano kretati, pa nije bilo druge nego da okušamo sreću i krenemo direktno prema jugu. I sve je ispalo više nego savršeno. Nedostajale su mi samo divokoze, koje su nam prošlog puta pravile društvo uokolo Kimeta. Kretanje rubovima iznimno dubokih vrtača daje posebnu draž planinarenju ovim dijelom Biokova. A pravih prepreka na stazi ni nema. Tek poneke kraće dionice hodanja po klekovini, a ono nešto porušena granja bukve sam pobacao u okolne vrtače, kako bi olakšao Plavome što sigurnije hodanje tim putem.  U završnom smo dijelu, nešto niže od prijevoja između Visovca (1409 m) s naše desne strane i kamene glavice nepoznatog imena s lijeve strane naišli na poprilično zapuštenu stazu s kojom smo se dalje i spustili na biokovsku cestu, i to nekih 300 metara niže od mjesta gdje smo ostavili automobil, pa sam se do njega uputio asfaltom, uživajući pritom u pogledu na Podgoru, Tučepe… Mislim da bi se markiranjem i uređenjem ove dionice mogla zaokružiti jedna prelijepa tura na Kimet. A za sljedeći vikend? Da je bilo više dobre volje u mojoj firmi, bio bi na memorijalnom usponu na prenjski Lupoglav u čast prvoj trojici planinara Ilije Dilbera, Milorada Stjepanovića i Zije Jajatovića koji su se na njegov vrh popeli u zimskim uvjetima 1970. ali i tragično stradali u snježnoj mećavi prilikom silaska s vrha. A potajice sam se nadao da ću ipak doći u situaciju da prođem ove dvije ture i vjerujem puno toga korisnoga naučiti za nadolazeće ture. Ali srećom sam u sadašnjoj firmi dao otkaz, pa će vjerujem biti puno više vremena za dvodnevne ture, kao što je ova nadolazeća na Lupoglav ili ona prošla na Troglav. |
