Image Hosted by ImageShack.us

31.01.2008., četvrtak

Konj (1856 m) - Kamešnica

Prekjučer se eto napunilo dvije godine postojanja ovog mog malog traga u blogosferi, ali zbog gubitka naše ljubimice Sonje ovog ponedjeljka, nisam imao snage za pisanjem obljetničkog posta. Kad sam započinjao s ovim blogom, za što je ipak najzaslužniji moj prijatelj Plavi, misao vodilja mi je bila da olakšam svim potencijalnim planinarkama i planinarima u njihovom traganju za savršenim izletom za nadolazeći vikend. Nadam se da sam pri tom nekome i doista uspio pomoći s odabirom, a ako i nisam nadam se da vam je bilo bar zanimljivo čitati ili uživati u fotografijama. A ja sad nastavljam dalje. Točnije, mi!



Dok je tako veći dio naše ekipe nedjelju provodio na izletu, organiziranom sa strane našeg pl. društva "Mosor", na Blidinju i planini Vran, mi smo se odlučili sreću okušati s usponom na najviši vrh Kamešnice, Konj. Pod mi, mislim na sljedeću hrabru posadu: Luka, Marijan, Pero, Ana, Dado, Zizi i moja malenkost. Kamešenica inače predstavlja svojevrsni produžetak masiva Dinare od kojeg je odvojena prijevojem Vaganj (1173 m), dok se na svom drugom kraju strmoglavo spušta prema Kamenskom, odnosno Buškom blatu. Planina je smještena na samoj granici Hrvatske i BiH, a svi najviši vrhovi su s bosansko-hercegovačke strane granice, pa naravno tako i naš cilj prošle nedjelje, koji je 3 km unutar BiH granica. Posljedica je to dogovora o razgraničenju između turskog carstva i mletačke republike iz 1730. godine, tzv "Mocenigova linija", kad je veći, ali niži dio planine pripao Veneciji, dok je prostorom manji, ali viši dio planine pripao Turskom carstvu. Razloge tomu treba ponajviše tražiti u činjenici što su Dalmatinci više koristili Kamešnicu u stočarske svrhe, pa su im tako više odgovarale blage južne padine i brojni dolci na njima.




S hrvatske strane granice se prema vršnom hrbatu možemo uputiti iz sela Donja Korita i Voštane (cca. 50 km od Splita). Iz potonjeg sela smo i nas sedmoro krenuli ususret Kamešnici. A vodič izleta je bio naš Luka, čiji nam livanjski korijeni jamče njegovo dobro poznavanje ove planine. Zizi i ja smo se dotad tek jednom susreli s Kamešnicom i to tijekom našeg uspona na vrh Kruge (1606 m), koji je sve do novih mjerenja, kad je uočeno da je i on smješten s druge strane granice, predstavljao kontrolnu točku HPO-a. Nakon toga je zamijenjen vrhom Glavaš (1308 m). Do zadnjih napuštenih kuća u selu Voštane smo s dva automobila stigli negdje oko 8 h, te se nakon zadnjeg popravljanja opreme uputili naprijed prvo seoskom cestom, a zatim uzbrdo markiranom stazom pored putokaza "Konj 4 h" na stijeni desno od puta. Putem prolazimo preko brojnih blago položenih pašnjaka, a golet otvara poglede prema Mosoru za našim leđima, Biokovu na kojemu se bijeli stožac Sv. Jure, te na snijegom prekrivene Čvrsnicu i Vran, po čijim zaleđenim padinama su tog dana lutale i naše "mosorašice" i "mosoraši".



Naša kolonica se držala vrlo kompaktnom. Svo to vrijeme nitko nije zaostajao što mi je dodatno ulijevalo povjerenje da ćemo uspjeti u naumu. Marijanov GPS nam je pokazivao da smo tom prigodom nekoliko puta prešli državnu granicu, ali od carine naravno ni "c". Staza zatim ulazi u šumu, a na najvišoj visinskoj točki unutar šume, desno od staze, smješten je vidikovac s kojeg puca pogled na zabijeljeni vršni hrbat Kamešnice, na Buško blato pod nama, ali i mnoge planine u BiH. S tog se mjesta staza spušta u jedan usjek, te time znatno gubi na visini. U tom trenutku nisam ni pokušao razmišljati o tome koliko će nam ta strmina predstavljati problema prilikom povratka. Napredujući naprijed snijega uokolo nas sve je više i više, a na pojedinim mjestima i led nam čini tlo pod nogama. Usprkos tomu meni je postalo toliko vruće da sam na kraju završio u majici kratkih rukava.



Na jednoj čistini smo uspijeli izgubiti i markaciju, koja je vjerojatno negdje ostala zametena snijegom, ali smo na karti uočili neku staru šumsku stazu, pa smo kod Plazibata dolaca prečicom kroz makiju uputili prema njoj. I što je najbolje, time smo izašli i na markiranu stazu što od pl. kuće "Pešino vrilo" (1350 m) vodi prema Konju. Dalje više nismo imali takvih problema, usprkos dubokom snijegu, jer su markacije postavljene dovoljno visoko na stabla ili okolno stijenje. A i inače je pravilo da se markacije postavljaju negdje u visini očiju, iako je na nekim terenima to doista teško za postići. Ovo srećom nije bio jedan od njih, pa smo po markacijama hodali do izlaska iz šume sve do pod sami vršni hrbat. Od tog mjesta nam markacija više nije ni toliko bitna, jer je cilj pred nama. Sad je trebalo samo uspeti se ovom snježnom padinom, koja je na jednom dijelu bila i zaleđena, te zakoračiti na vrh.



U daljini s naše lijeve strane primjetili smo trojac koji se grebenom, nešto niže od drugog najvišeg vrha Kamešnice, Kurljaj (1809 m), kreće prema našem očito zajedničkom cilju, a kad smo došli nadomak vrha, na njemu smo ugledali također tri osobe. To me na trenutak zbunilo, jer nisam mogao vjerovati da su bili u stanju tako brzo prevaliti ovu grebensku dionicu. U razgovoru s tom trojicom Livnjaka sam shvatio da to ipak nisu bili oni, jer su se ovi uspeli iz smjera Podgradine. Uskoro su za nama na vrh izašla i dvojica Sinjana, točnije Brnažana, članovi planinarskog društva "Kamešnica" iz Otoka. A zatim nam je grebenom pristigao i planinar, prethodnica one trojke koju smo ugledali nešto ranije, a koji se kasnije namjeravao spustiti na skijama koje je ponio sa sobom. U tili čas se na vrhu stvorila tolika gužva kao da smo na Rivi. Vrh je označen manjim stupićem, a pogled s njega na dalmatinske, a posebno na bosansko-hercegovačke planine je bio doista impresivan, u skladu s vremenskim prilikama koje su vladale tog dana. Podjedanko je tako dojmljiv i pogled na vršni hrbat, koji se pruža tamo sve do Troglava. Tek s tog mjesta uviđamo koliko su strmije sjeverne padine planine koje se spuštaju prema prostranom Livanjskom polju u njenom podnožju.



Na vrhu smo još obavili nezaobilazno zajedničko fotografiranje, upis u teku smještenu u tuljcu, pozdravili se s ostalim planinarima, te se ispunjeni zadovoljstvom zbog ovog uspjeha lakog koraka uputili natrag prema Voštanima. Silazak su mnogi iskoristili za snježne užitke, poput sanjkanja na guzicama. U tomu su prednjačili Dado i Zizi, koje je taj vid užitka potpuno zarazio. Povratak su osim toga obilježila i dva neugodna događaja. Prvo smo na jednom mjestu ne pazeći nakratko skrenuli s markirane staze i završili na mrcilištu s mučnim prizorom porazbacanih životinjskih kostiju, a koje najvjerojatnije krivolovci koriste za lov na vukove i medvjede. A drugi smo saznali kasnije, da je Perina djevojka Ana tijekom silaska izgubila novu jaketu. Srećom ona dvojica planinara iz Brnaza koje smo susreli na vrhu, vraćali su se istim putem natrag, te su sa sobom ponijeli i jaketu. Sutradan se gosp. Darko Čarić javio našem predsjedniku gosp. Goranu Gabriću s informacijom o pronađenoj jaketi, jer je logično pretpostavio da pripada nekome od nas, s obzirom da smo tog dana osim njih, zasigurno jedini kročili tom stazom. A sinoć ju je i donio na predavanje Stipe Božića u prostorijama našeg društva na temu planinarskog skijanja. Ovo je samo jedan od primjera koji dokazuje kako su planinari gotovo u pravilu čestiti ljudi, jer planine bude ono najbolje u ljudima. Sve pohvale gosp. Čariću!



Kamešnica je definitivno jedna od planina kojoj ćemo se rado vraćati, tim više što mi je poprilično nepoznata i time još privlačnija. A i lijepo je biti na Konju!

- 14:47 - Komentari (35) - Isprintaj - #

24.01.2008., četvrtak

Bjelašnica - skup zonzona

Nakon dva vikenda mučne apstinencije od planina, zbog poslovnih obveza, jedva sam dočekao prošlu subotu i polazak u meni dotad nešto nepoznato. Dobio sam poziv na skup BiH planinarskih forumaša, poznatijih kao "zonzoni",
koji se prošlog vikenda održavao u pl. kući "Podgradina" na Bjelašnici. Od nje je moguće odraditi nekoliko tura prema bjelašničkim vrhovima, a meni je iz Chupine ponude odmah u oko upala Hranisava. O njoj sam naime već ranije čitao u izvrsnoj knjizi koju mi je prošlog ljeta donio Chupo, "Vodič po planinama oko Sarajeva". Sad je trebalo samo uvjeriti ekipu, pa krenuti prema Sarajevu. A uvjeravati nikoga nije ni trebalo. Čim se čulo za plan, svi su ga objeručke prihvatili. Svima nam je odlazak na Bjelašnicu bio nešto gotovo egzotično, kao da krećemo u Tunis, a ne Bosnu. Ovih mjeseci dok svi na Bjelašnicu kreću sa željom za skijanjem, mi smo se gore uputili u nadi da ćemo iskusiti čari zimskog planinarenja, jer je Bjelašnica smještena u samom srcu Bosne i Hercegovine, što bi trebalo zajamčiti snijega napretek. Nerijetko se za nju kaže da predstavlja ono "I" u imenu države, smještena na samoj granici između Bosne i Hercegovine.



Kako je broj ležajeva na "Podgradini" ipak ograničenog broja, nisam nažalost na ovaj izlet mogao pozvati sve koje bi inače zvao, tako da smo se u subotu ujutro iz Splita uputili u sljedećem sastavu: Zizi, Luka, Daba i ja. Putem do Pazarića, našeg zbornog mjesta (cca. 30 km. prije ulaska u Sarajevo), smo stigli negdje oko 11 h. A putem smo napravili samo jednu stanku i to u Jablanici, s naumom da se udavimo burecima, odnosno kako to u Bosni kažu sirnicama, te da vidimo most koji smo toliko puta vidjeli na filmu. Naravno da nismo propustili prigodu i za zajedničko fotografiranje.



A u ambijentu autohtone burekdžinice, svaki pijat iz različitog seta, isto vrijedi i za perune i noževe, iz radio prijemnika trešti najnovija folk top lista, sirnice su bile za prste lizat. Po izlasku smo se odmah bacili u potragu za kasetom, a u bogatoj ponudi je tu bilo nekoliko Halida, Šerifa, Hajre, Šekija... Izbor je pao na Šerifa Konjevića. Bilo je tu obećavajućih naslova, poput "Nije taj čovjek za tebe", "Daj nazovi ga" i "Zar u ovim godinama" za koje smo bili uvjereni da će zadovoljiti naše najistančanije glazbene ukuse. I nismo se razočarali! Ostatak puta do Pazarića je proveden u gromoglasnom pjevanju novoproglašene himne ovog izleta – "Oka zelenog". Žao mi je samo što mi je u tim trenucima kamera ostala otraga u naprtnjači. U Pazariću smo kod "Želje" pričekali Chupu i Selmu, inače članove jednog od najbrojnijih društva u BiH PD "Bjelašnica" iz Sarajeva. Oni su dovezli Anamariju i Vanju, koje su dan prije pristigle iz Zagreba, pa smo zatim zajedno nastavili prema Salihaginoj bajti, prvo asfaltiranom cestom, a zatim makadamom.



A do Salihagine bajte smo se jedva probili automobilima. Trebalo je na par mjesta svojski se potruditi iskopati ih iz okova snijega i leda. Od mjesta gdje smo ostavili automobile trebalo nam je manje od pola sata hoda snijegom prekrivenom šumskom stazom do zbornog mjesta za ovaj vikend, pl. kuće "Podgradina". Pred njom nas je dočekao dio vesele ekipe, dok je ostatak ranije tog dana otišao na Lokvanjsko jezero. A mi da se ne opuštamo, krenusmo do pl. doma "Stanari", podignutog 1949. god. na visini od 1585 m Lokacija doma me oduševila. Pred nama slikovito katunsko selo Mrtvaje, poznato i kao Mrtvanjski stanari, nad kojim bdije snijegom prekrivena Hranisava. Jedino što nam je u tim trenucima djelomično kvarilo raspoloženje su bili oblaci koji su se ubrzano nadvijali nad Hranisavu. Vremenska prognoza doduše nije upozoravala na nikakvu mogućnost padalina, tako da smo ipak uspijeli sačuvati optimizam za ono što će nam uslijediti sljedećeg dana. Iako je Bjelašnica itekako poznata kao iznimno čudljiva planina sa čestim promjenama vremena.



Do dolaska grupe s Lokvanjskog jezera, koje je inače glacijalnog podrijetla i smješteno na visini od 1760 m, Chupo me je proveo kroz lijepo uređene prostorije doma, s ukupno 46 ležajeva, a ostao sam fasciniran podatkom da njegovo planinarsko društvo "Bjelašnica" gospodari s čak 8 planinarskih objekata i sve to uspijevaju stići i financijski pokriti. A zatim su počeli pristizati i ostali uzvanici. Većinu sam prepoznao sa slika, poput Matere, Motike, Kene i Ardille, a nakon prvih par predstavljanja svojim imenom, shvatio sam da me ipak svi poznaju kao Vincija, pa sam s tim nastavio daljnje upoznavanje. Nakon kraće pauze uz topli čaj, svi smo se zajedno vratili natrag do pl. kuće "Podgradina" u kojoj je planirano noćenje, uz neizostavni glazbeni švedski stol.



Ova pl. kuća je smještena ispod Gradinske stijene, po kojoj je i dobila ime, na visini od 1350 m. U prizemlju je kuhinja, velika blagovaonica i WC, dok su na katu spavaonice s ukupno 20-tak ležajeva. Domari Ferid i Sena Varešanović su zajedno sa svim učesnicima skupa doista učinili sve da se osjećamo kao doma ova dva dana. Brzo je svatko zauzeo svoj krevet, a onda u prizemlje na cjelonoćni glazbeni hepenning. Bilo je tu svega. Od sevdalinki, narodnih makedonskih, dalmatinskih, Lukinog "Mišo mixa", popa, rocka, a grlo se osvježavalo prvo konavolskom travaricom, a kad se ona iskapila nastavilo se Sarajevskom pivom. I tako do dugo u noć. A neki i do jutra, pa i dalje. O tome neću duljiti, jer sve možete vidjeti u sljedećem filmiću.



Noći na Podgradini

Noću sam u nekoliko navrata u polusnu još uvijek čuo Feku kako neumorno svira na svojoj gitari. A s jutrom sam se jedva izvukao iz tople postelje i spustio se u prizemlje u potrazi za svojom kavicom. Dolje je dio društva tu probdio cijelu noć, a to je bila i prigoda da malo popričam sa starim planinskim vukom, Fekom i od njega pokupim koji savjet vezan uz snimanje filmića. Teško je pronaći čovjeka koji se u to razumije i koji je još pri tom voljan pripomoći savjetom. Sreća je bila da sam ga pronašao baš u čovjeku koji toliko voli prirodu, pa zasigurno i snimanje filmova takve tematike. Nadam se da će nakon izobrazbe i moji filmovi postati kvalitetnijima i zanimljivijima. Ono što mi je s druge strane pokvarilo jutro bila je kavica, koja je dokrajčila moj izmučeni želudac. Sinoć se previše pilo i pri tom premalo jelo, a ne moram ni napominjati koliko je to bilo neodgovorno prema njemu. Već nakon par gutljaja se pobunio, a eksplozija se dogodila izlaskom na "frišku ariju". Koje olakšanje!



Od «Podgradine» smo krenuli predvođeni Chupom i Kenom, dok je ostatak društva odlučio još malo pričekati s polaskom na Hranisavu. Mi smo željeli još vidjeti Sarajevo, tako da nam je bilo u interesu da i za njega ostavimo štogod vremena. Za vidanje sinoćnjih rana nije bilo vremena. Keno je gore krenuo sa svojom kujicom belgijskog ovčara kojoj sam zaboravio ime, ali mislim da na norveškome znači sir. Taj pas se obučava za traženje mina, koje će nažalost još dugo predstavljati latentni problem dijela ovih čarobnih planina. Bjelašnica je srećom ipak pošteđena tog zla, ali veći broj planina nije bio takve sreće. Inače moram nahvaliti Kenu na uspjehu koji je nedavno postigao usponom na himalajski vrh Ama Dablam, a koji inače nosi i epitet himalajskog Matterhorna. A kad smo već kod hvaljenja, moram pohvaliti i našu Anamariju koja je također nedavno bila članicom naše uspješne ženske ekspedicije na Cho Oyu. Oko nas sve sami himalajci!



Kroz gustu šumu jele i bukve snijega i nije bilo previše, a zbog snimanja sam hodao kao zadnji u koloni. Po izlasku iz šume pred nama se napokon u svom sjaju otvorio pogled na snijegom prekrivenu osunčanu Hranisavu. Jučer su oblaci prebrzo prekrili njene obronke da bi smo im se duže divili. Pogledom sam tražio obrise pl. kuće «Hranisava», koje sam jučer uočio sa "Stanara", ali očito s ove pozicije nije vidljiva. Snijega je uskoro bivalo sve više i više. Prvu polovicu puta je snijeg prtio Chupo, a drugu Keno. Nisam se želio nuditi da ih zamijenim, ne zbog lijenosti, već zbog toga što ipak ne poznajem teren, pa bi ih ionako svako malo morao zadržavati svojim pitanjima o tome kamo dalje. Daba je sve češće zaostajao u ovom donjem dijelu staze, pokušavajući si olakšati dušu. Nakon što je svo zlo izbacio iz sebe, tako olakšan i sam je hitro krenuo prema vrhu. Na njemu su bile najvidljivije posljedice sinoćnjeg derneka, ali je srećom smogao snage s nama se uputiti na Hranisavu, jer je boravak na čistom zraku najbolja detoksikacijska terapija.



Kako je snijeg postajao sve dubljim, tako smo na pojedinim mjestima sve dublje propadali u mekan snijeg koji je gotovo u cjelosti prekrio klekovinu hranisavinih padina. Najgora je situacija bila s najtežim članom naše družine, Lukom, koji se u nekoliko navrata i do pojasa skrivao u snijegu. Ni nama ostalima nije bilo puno lakše, ali nas ništa u tim trenucima ne bi moglo zaustaviti da se dočepamo vrha. Osim možda pokoje snijegom pokrivene jame, ali imali smo iskusne vodiče, tako da mi u tim trenucima ta potencijalna opasnost nije ni padala na pamet. Kraću pauzu tijekom uspona smo napravili samo pred Birdžinom kolibom, koja zorno svjedoči o nekoć izrazito bogatom stočarskom životu bjelašničkog platoa. To vrijeme je iskorišteno za nadoknadu tekućine i pokoji griz sendviča.



Dereze su naravno svo ovo vrijeme ostale na toplome u naprtnjači, dok smo cepine, nakon potvrde da nam sigurno neće trebati, još jučer ostavili u automobilu. Ali su zato štapovi bili od neprocjenjive pomoći. Kretanje po snijegu bez njih mi se činio kao Sizifov posao. Srećom, bez njih više nikamo ne idemo, tako da smo po mom mišljenju lako izašli na vrh. I tek tu se pred nama otvara pogled na snijegom okovani drveni objekt "Hranisave". Ona nažalost još tamo od 50-tih godina prošlog stoljeća stoji zapuštena, iako smatram da sa svojim položajem na visini od čak 1955 m, pod samim vrhom Hranisave, zasigurno ima jedan od najboljih položaja koji sam ikad vidio u planinama. Stoga se usrdno nadam da će i ovaj objekt nakon obnove "Jezerceta" na Prenju biti obnovljen i iznova priveden svojoj svrsi.



Nakon toga pogledom tražim poznate i nepoznate planine u našem vidokrugu. Neke prepoznajem, a neke baš i ne. Srećom tu su naši vodiči i instruktori, koji su mi bili od velike pomoći, tako da sam od bjelašničkih vrhova mogao vidjeti i Opservatorij i Veliku i Malu Vlahinju, te Krvavac. Pred nam su bili s lijeva na desno Velež, Prenj, Čvrsnica i Vran, kanjoni Neretve i Rakitnice. Koliko li je samo lijepih riječi već napisano o njima. Vidjeli smo i Visočicu i Vlašić, ali naravno i sve ostale planine što okružuju Sarajevo, na Igman, Romaniju, Trebević.



Dan prekrasan, a pogled za pamćenje. U takvim trenucima kad se ljepotom poje oči svi problemi blijede, sve brige brzo kopne. Na trenutke nisam mogao skinuti pogled sa snježnih vrhova uokolo nas i jedino o čemu sam mislio je to kako se želim što skorije vratiti ovdje, ali i vidjeti kakav je pogled na Hranisavu sa svakog od tih pojedinih vrhova. Vrijeme na vrhu je nažalost brzo proletjelo, za mene i prebrzo, kad je rečeno da trebamo natrag. Na silasku sam se spuštao ispunjen srećom što sam vidio ovo doista čarobno mjesto i uvjerenja da neće proći puno vremena do mog povratka na Bjelašnicu. Još je preostalo samo pokupiti stvari na "Podgradini", pozdraviti se s našim domaćinima, zahvalili im se na srdačnom gostoprimstvu i spustiti se do našeg automobila pored Salihagine bajte. Posljednji pozdravi sa Chupom, Selmom, Anamarijom i Vanjom, te pravac Sarajevo. Đir po gradu s rajom, sirnice i krumpiruše na Baščaršiji, pa teška srca povratak prema Splitu.



A Bjelašnici se sigurno vraćamo već ovog ožujka na tradicionalne 38. "Bjelašničke dane" 8-9. ožujka. Sad vjerojatno i u puno većem broju, nakon sinoćnje prezentacije filmića u prostorijama našeg "Mosora". I prije sam osjećao jaku povezanost s Bosnom, a nakon ovog posjeta moja ljubav prema njoj se još više rasplamsala. Želim upoznati svaki njen kutak, vidjeti svako njeno brdo i planinu, proći svakom njenom cestom i niz svaku se rijeku spustiti. Uživati u milom zvuku svake njene šume i mirisu svake njene cvjetne livade. Samo nek´ je zdravlja!



Kratki film o protekla dva dana
- 14:45 - Komentari (32) - Isprintaj - #

01.01.2008., utorak

Zadnje planinarenje u 2007. - planina Šibenik

Zadnji vikend u prošloj godini smo pokušali provesti isto onako kako smo proveli i veliku većinu vikenda ove godine - dakle, u prirodi. Zizi i meni, društvo su još jednom činili Daba i njegova ljubimica Luna. U zadnji tren smo morali izmijeniti planiranu turu, te smo se odlučili na posjet možda i posljednjoj djevičanskoj planini Lijepe Naše - planini Šibenik. Pruža se paralelno na masiv Biokovo - Rilić, od kojeg ga dijeli zabiokovska udolina, a smještena je nešto istočnije od tog masiva. Područje planine inače u cjelosti administrativno pripada gradu Vrgorcu. O njoj sam već pisao u onom postu o posjetu Sv. Mihovilu, njenom možda i najmarkantnijem vrhu, iako ne i najvišem. Jedina zasad markirana staza vodi upravo na taj vrh, i to iz zaseoka Podastine u Zavojanima. To je prvenstveno razlog tomu što do daljnjeg neću objavljivati detalje s uspona po toj planini, jer kako nema označenih staza, a uz to su stari putevi po planini gotovo u potpunosti zarasli u draču i šikaru, kretanje njome je izrazito otežano. Stoga ću vas do uređenja i markiranja staza ostaviti da uživate u prizorima koje pruža ova doista zanimljiva planina.



























Za kraj bi još samo iskoristio prigodu da vam svima zaželim sve najbolje u Novoj. Nek´ vam se ispuni sve što poželite i nek´ vas pri tom neumorno prate sreća i zdravlje.
- 17:12 - Komentari (39) - Isprintaj - #

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

ASMA
Bloga mi moga
Borut
Kačić
Kosamja
Mali brat Karlo
Mrvica
Pedeset +
Sick of it all
Podgorani u Dubaiu


Dosad ispenjani vrhovi HPO-a

1. područje
SLAVONIJA
1. Papuk - vrh Lapjak (667 m)
2. Papuk - vrh Češljakovački vis (825 m)

2. područje
MOSLAVAČKA GORA I BILOGORA
1. Moslavačka gora - vrh Vis (444 m)

3. područje
HRVATSKO ZAGORJE I MEĐIMURJE
1. Ivanščica - vrh Ivanščica (1060 m)
2. Ivanščica - Oštrcgrad (746 m)
3. Kalnik - vrh Vranilac (642 m)

4. područje
MEDVEDNICA
1. Sljeme - vrh (1033 m)
2. Medvedgrad (579 m)
3. Kameni svati (489 m)

5. područje
SAMOBORSKO GORJE
1. Plešivica - vrh (779 m)
2. Oštrc - vrh (752 m)
3. Japetić - vrh (879 m)
4. Veliki Lovnik - vrh (737 m)
5. Okić - vrh (499 m)

6. područje
ŽUMBERAČKA GORA
1. Pliješ - vrh (977 m)
2. Ječmište - vrh (976 m)
3. Zečak - vrh (795 m)

7. područje
KARLOVAČKO POKUPLJE, BANOVINA I KORDUN
1. Vinica - vrh (321 m)
2. Martinščak - vrh (346 m)


8. područje
GORSKI KOTAR - južni dio
1. Ogulin (323 m) - Zavičajni muzej - alpinistička zbirka
2. Klek - vrh (1181 m)
3. Viševica - vrh (1428 m)
4. Zagradski vrh - vrh (1187 m)
5. Javorova kosa - vrh (1015 m)
6. Bjelolasica - vrh Kula (1534 m)


9. područje
GORSKI KOTAR - sjeverni dio
1. Skradski vrh (1043 m)
2. Špičasti vrh (702 m)
3. Snježnik - vrh (1505 m)
4. Kamenjak - vrh (837 m)

10. područje
ISTRA
1. Ćićarija - vrh Veliki Planik (1272 m)
2. Učka - vrh Vojak (1396 m)
3. Učka - vrh Knezgrad (612 m)
4. Ćićarija - vrh Orljak (1116 m)
5. Ćićarija - Županj vrh (1138 m)

11. područje
SJEVERNI VELEBIT
1. Veliki Zavižan - vrh (1676 m)
2. Balinovac - vrh (1602 m)
3. Zavižanski Pivčevac - vrh (1676 m)
4. Mali Rajinac - vrh (1699 m)
5. Gromovača - vrh (1676 m)
6. Veliki Kozjak - vrh (1629 m)
7. Krajačev kuk - vrh (1659 m)
8. Vratarski kuk - vrh (1676 m)
9. Golubić - vrh (1650 m)

12. područje
SREDNJI VELEBIT
1. Kiza - vrh (1274 m)
2. Ljubičko brdo - vrh (1320 m)
3. Metla - vrh (1288 m)
4. Bačića kuk - vrh (1304 m)
5. Budakovo brdo - vrh (1317 m)
6. Velinac - vrh (965 m)
7. Zečjak - vrh (1622 m)
8. Šatorina - vrh (1624 m)

13. područje
JUŽNI VELEBIT
1. Visočica - vrh (1615 m)
2. Veliki Sadikovac - vrh (1286 m)
3. Bojin kuk - vrh (1110 m)
4. Crnopac - vrh (1402 m)
5. Anića kuk - vrh (712 m)
6. Debeli kuk(Stap) - vrh (1269 m)
7. Vlaški Grad - vrh (1383 m)
8. Sveto brdo - vrh (1751 m)
9. Vaganski vrh (1757 m)


14. područje
LIKA
1. Kremen - vrh (1590 m)
2. Zir - vrh (850 m)
3. Poštak - vrh (1425 m)
4. Oštri Medvjeđak - vrh (884 m)
5. Lička Plješivica - vrh Ozeblin (1657 m)

15. područje
JADRANSKI OTOCI - sjeverni dio
1. Cres - vrh Sis (639 m)
2. Lošinj - vrh Sv. Mikula (557 m)
3. Pag - vrh Sv. Vid (348 m)
4. Rab - vrh Kamenjak (408 m)

16. područje
JADRANSKI OTOCI - južni dio
1. Brač - vrh Vidova gora (780 m)
2. Šolta - vrh Vela Straža (237 m)
3. Ugljan - vrh Šćah (286 m)
4. Pašman - vrh Veliki Bokolj (274 m)
5. Hvar - vrh Sv. Nikola (626 m)
6. Vis - vrh Hum (587 m)
7. Korčula - vrh Kom (508 m)
8. Mljet - vrh Velji grad (514 m)
9. Dugi otok - vrh Orljak (270 m)

17. područje
DALMATINSKA ZAGORA
1. Dinara - vrh Sinjal (1831 m)
2. Svilaja - vrh Svilaja (1508 m)
3. Kozjak (kod Kijeva) - vrh Bat (1206 m)
4. Promina - vrh Čavnovka (1147 m)
5. Kamešnica - vrh Kruge (1606 m)
6. Dinara - vrh Badanj (1281 m)

18. područje
DALMACIJA
1. Trtar - vrh Orlovača (494 m)
2. Kozjak - vrh Biranj (631 m)
3. Kozjak - vrh Sv. Jure (676 m)
4. Mosor - vrh Ljubljan (1262 m)
5. Mosor - vrh Veliki Kabal (1339 m)
6. Mosor - vrh Kozik (1319 m)
7. Omiška Dinara - vrh Kula (863 m)
8. Mosor - vrh Debelo brdo (1044 m)
9. Vilaja - Crni vrh (739 m)

19. područje
BIOKOVO I ZAGORA
1. Sv. Jure - vrh (1762 m)
2. Sutvid - vrh (1155 m)
3. Sv. Ilija (kod Gradca) - vrh (773 m)
4. Vošac - vrh (1421 m)
5. Kimet - vrh (1536 m)
6. Drveničke stine - vrh Sokolić (788 m)
7. Matokit - vrh Sv. Rok (1062 m)
8. Šibenik - vrh (1467 m)
9. Sv. Ilija - vrh (1642 m)
10. Šćirovac - vrh (1619 m)

20. područje
DUBROVAČKO PODRUČJE
1. Pelješac - vrh Sv. Ilija (960 m)
2. Sniježnica - Ilijin vrh (1234 m)


DALMATINSKI BISERI
Otok Murter
Skradin
Imotska jezera
Vela Luka


PO PLANINAMA BiH-a
Troglav
Prenj, drugo ime za čeif 2.dio
Prenj, drugo ime za čeif 1.dio
40. Bjelašnički dani
Hranisava (Bjelašnica)
Tušnica

PO PLANINAMA CRNE GORE
O planino, prokleto li si lijepa
Vukovi s Prokletija
Ganga s Prokletija

RAZNI IZLETI
Lokva (Biokovo)
Konj (Kamešnica)
Planina Šibenik
Sv. Ilija (Biokovo)
Sv. Jure (Biokovo)
Motika (Biokovo)
Svilaja nakon požara


OPĆA PLANINARSKA ŠKOLA
1. tjedan - Mosor
2. tjedan - Mosor
3. tjedan - Biokovo
4. tjedan - Omiška Dinara
5. tjedan - Sv. Mihovil
6. tjedan - Vranjača
7. tjedan - Kozjak
8. tjedan - Velebit



Planinarski i sportski blogovi

SAK Extrem - Makarska
HPD Biokovo - Makarska
HPK Dalmacija - Split
PD Sv. Ilija - Orebić
Catvulgaris
Diavola
Ericca35
Gogh
Gogoo
Gojzom po svijetu
Hrvatska cipelcugom
Iris
Ironije
Lastavica
Mali...veliki svijet
Melez
Mijo
Orlalala
Pevci
Planinar
Priroda
Pustolofka
Romanticus
SumarKA
Visokogorci
Welcome2
Zgubidanije

HRVATSKA PLANINARSKA OBILAZNICA



Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.

U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.

Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)

Vrsta priznanja:

brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT



srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)



zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT



posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT



visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT



NOVOST:
najviše priznanje - potrebno 150 KT

Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.


Blogovi koje rado pogledamo:

Aquaria
Big Vern
Bivis
Borovci
Brlje
Brod u boci
Bugenvilija
Čiovka
Darkwolf
Demijan
Domena
Emanuele
Feby
Fidel
Fotoblog
Gugo
Gustirna
Jocker
Juliere
Justawomen
Kašeta
Katrida
Koki
Kratke
Lagrima
Lanterna
Lino
Lipa Mare
Lipota zore
Little Miss G
Lolina
Ljelja
Mima
Mosor2
Neron
Oceana
Objektiv
Ovajonaj
Pea
Pegy
Rozza
Rudarka
Santea
Shrimpy
Siscijanka
Stereokemija
Suncokreta2
Svantevid
Teta u pubertetu
Teeja
Teuta
Tija
Trill
Xiola bleu
Why o why
ZiziMars14
Zvrk
Život na sjeveru

Moj e-mail:
denis.vranjes@public.carnet.hr



od 11.06.2007.