Unaprijed se ispričavam što ću vas, koji očekujete poduži tekst o stazi kojom smo kročili prošlog vikenda, razočarati kratkoćom posta. Razloga je mnogo. Prije svega iz razloga što sam ovu stazu već opisao u postu prije dva mjeseca, pa smatram da nema potrebe da se ponavljam, jer se na njoj i nije moglo puno toga za promijeniti u tako kratkom periodu. Promjena je bila samo u vremenskim prilikama koje su tad vladale, dakle kiša, snijeg, krupa, i onih koje su vladale prošle nedjelje, dakle sunčan i iznadprosječno topao dan za ovo doba godine. Pokušat ću to donekle nadoknaditi većim brojem fotografija, pa…
Dakle, na Sv. Iliju smo se uputili iz Basta negdje oko 08.30 h u sljedećem sastavu: Luka, Daba, Luna i moja malenkost, koja je zbog želučanih tegoba još u početku poprilično zaostala. A kako sam vjerovao da su u pitanju tek privremene poteškoće, nije mi ni padalo na pamet da odustanem i vratim se natrag do mjesta. Odlučio sam doći bar do šumarske kuće na Osičinama i gore negdje pod borovima naći mjesto za počinak. Putem sam samo pjevušio Halidove hitove, jasan znak da me zahvatila groznica, a za to sam dokaz dobio tek povratkom doma kad je živa na mom toplomjeru dosegla 38,5°C. Na položenoj travi ugrijanoj Suncem odspavao sam vjerojatno i dva sata, dok su se njih troje uspeli na Iliju i vratili do mene. I bio je to najbolji dio izleta. Ostatak vremena sam proveo izbacujući svo zlo iz sebe. Sad je i više no očito da Iliji nisam drag, jer počesto me podari nekom svojom podvalom kad mu se namjerim popeti na vrh glave. Ovog puta sam, znajući vremensku prognozu, tvrdio da ću gore pa makar i sjekire padale s neba, a on to moje hvalisanje kao da je čuo i uzvrati mi oštrim udarcem u trbuh. Naučio sam lekciju i drugog puta ću pametnije. Došuljat ću mu se kad me najmanje bude očekivao i pokucati na vrata kapelice. I opet ću mu reći da se ne ljutim na njega i da ću ga usprkos svemu još često u budućnosti posjećivati, odnosno pokušati učiniti to. Mora se cijeniti sav taj njegov trud da me se nasamari.
Tradicionalni memorijalni pohod na vrh Lupoglav (2102 m) u masivu planine Prenj, koju opravdano počesto nazivamo bosansko-hercegovačkim Himalajama, ove se godine održao 17. veljače. Memorijal se održava u spomen na trojicu stradalih prvih planinara koji su 1970. u zimskim uvjetima ispenjali taj možda i najzahtjeviji vrh u cijeloj regiji, Ilije Dilbera, Milorada Stjepanovića i Zije Jajatovića. Odaziv je bio velik, tako da se u konačnici tu okupilo oko 80 planinara i alpinista iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i iz susjedne Hrvatske i Srbije, te Slovačke. Poput planinara iz Beograda, Makarske i mog matičnog društva HPD "Mosor" iz Splita. Iako je gotovo do zadnjeg dana tinjala nada da ću se i sam moći odazvati tom pohodu, okove posla su bile neumoljive. Srećom je taj posao sad iza mene i ne preostaje mi ništa drugo nego se nadati da ću sljedeće godine doći u prigodu ispenjati Lupoglav u zimskim uvjetima. Ali da vas ne zakinem za impresije s ove doista veličanstvene planine sljedeći tekst je koncipiran kao intervju s jednim od učesnika pohoda, Lukom Miolinom. Dok su sve ove prekrasne fotografije autorsko vlasništvo Vedrane Jerić - Miloš, također članice HPD "Mosor" iz Splita i ovim putem joj se zahvaljujem na njihovom ustupanju.
Pa Luka reci nam što te ponukalo da se pridružiš ovom pohodu?
Rekla je Vedrana da ću biti u autu s tri žene. Bija bi lud da odbijem tu ponudu!
Sasvim razumljivo, kolega! Nego jesi li znao što te gore očekuje?
Vikend prije smo bivakirali pod Troglavom i to je bilo jedno nezaboravno iskustvo. Tu nas je Vedre (Vedrana Jerić - Miloš, opaska redakcije) naučila korisnim stvarima za uspon po zaleđenim padinama, ka šta je i zaustavljanje cepinima u slučaju poskliznuća. Nakon toga, zna sam da sam spreman.
Koliko vas je krenulo iz Splita?
Osim mene i Vedre, bila tu uglavnom speleološka ekipa. Marin, Dado, Ana, Kate i Nikola. Ekipa pravih čudaka! Cilo me vrime nagovarali da upišem sad ovu speleološku školu. Ma nisam ti ja za ta vlažna i uska mista. Osim kad su u pitanju..., ma znaš! hahahaha
Pričaj mi malo o prvom danu uspona. Kakvo je bilo vrijeme i koliko vam je trebalo do baznog logora pod Barnim dolom?
U subotu je okupljanje bilo negdi oko 10 h u Jasenjanima, nekih po´ ure vožnje od Mostara prema Jablanici. Natovaren onim rusakom i pustim konopima san parija ka sherpa. A vrime je u početku bilo dobro, al je kasnije okrenija snig koji nas je pratija cilo vrime. To je mene i zaj..., jer san bija u windstoperu, kojeg mi je bilo tlaka skidat, a znaš kako se ja priznojim. Bija san cili mokar, pa se sva roba na meni smrzla. A do gori nam je tribalo nekih 5 uri hoda.
Jesi gore vidio nekoga od naše ekipe s Bjelašnice?
Je, je...vidija san Selmu, Chupu, Damira i onu malu crnku. Ne mogu joj se nikako sitit imena. Ali su se svi oduševili kad su me sinjali. Nisu mi se nadali.
Je li ti bilo hladno noćiti u šatoru na Prenju?
Ma na Troglavu smo razradili taktiku slaganja podloge šatora, a i ima san dobar šator, posudija ga od Marijana. Napravija je neke aluminijske klinove od po´ metra. Nije bilo šanse da nam vitar isčupa šator! A na onim udarima od 200 km/h svi su mi tili užicat te klinove. Ipak nije bilo baš ugodno noćit po onakvom vitru. Par puta san se probudija usrid noći, a ono bi mi krov šatora doša drito do nosa (opaska redakcije, izmjerena temperatura zraka je u 20.00 h bila -16°C, a sutradan u 07.00 h -13°C). Ipak san se ova zadnja dva vikenda više naspava u planini, nego doma.
Kakvo vas je sutradan dočekalo vrijeme?
Sutradan nisan ni moga izać iz šatora. Napravija san jučer tehničku grešku s onim windstoperom, a nisan ima rezervnu robu. Iako se Vedre potrudila iskopat mi kod nekoga rezervnu jaketu, nije bilo sriće. Svi su ponili taman ono šta im triba. Ali ionako se odma ujutro pronija glas kroz logor da se zbog vitra neće ići na Lupoglav. Tako je tribalo čekat podne da malo ugrije i dotad malo ubit oko, dok je većina krenila prema Barnom Dolu i mistu di su sahranjeni Milorad i Ilija, odati im počast. Tu je veći dil njih zbog orkanske bure i osta, dok je 12 ljudi, šta u tri naveze, šta solo, izašlo na vrh. Od toga i dvoje naših "mosoraša" - Vedre, kao jedna od dvi žene na vrhu, i Skaramuca, koji je iako mostarac isto član našeg "Mosora". Vitar je bija tako jak da je rušija ljude s nogu, a putem je i jedan GSS-ovac dobija ozebline po faci.
Je li i silazak protekao u najboljem redu?
Ma ku...! Vedre je upala nogom u neku rupu i izvrnila nogu. Odma je nabotilo! Doli je spustija Marin na leđima, a ja san joj nosija rusak. Satra san se! A onda smo kasnije čuli da su joj negdi oko auta ostale gojze, pa se nadan da će ih pošteni nalaznik vratit u prave ruke, oliti na prave noge.
I kakve su tvoje završne impresije na ovu turu, ali općenito i na planinu?
Moramo se ovog prolića vratit gori. Ono je stvarno bilo ludilo. Ma jeb... Alpe!
Slažem se s Lukom. Možda se ne bi tako slikovito izrazio, ali dijelim njegovo oduševljenje tom planinom. A kad se uz to ima na umu da je Prenj na svega kojih 160 km od Splita, ne preostaje mi ništa drugo nego da vas sve pozovem da što skorije posjetite ovu veličanstvenu planinu i otkrijete sve njene ljepote. Što se tiče memorijala, jedinu primjedbu upućujem dijelu učesnika koji su donekle ukaljali ovu manifestaciju ostavljanjem smeća za sobom u planini. Takav odnos prema planini i općenito prirodi je bezgranično sebičan, jer njime osakačujemo ljepotu krajolika i trajno zakidamo našu djecu i unuke za osjećaje koji nas svakog puta preplave kad zađemo u duše planina. Srećom je velika većina nas toga ipak svjesna, ali zbog manjine trebamo biti itekako glasni.
Za kraj bi iskoristio ovu prigodu da sve zaintersirane pozovem da upišu opću planinarsku školu u organizaciji HPD “Mosor” – Split, koja s radom započinje sljedećeg četvrtka, 28. veljače. Voditeljica će joj biti već spomenuta Vedrana i to je prigoda za sve vas koji želite kvalitetno provesti vikende. A ako već i planinarite, ovdje će te biti u mogućnosti upoznati puno dragih i zanimljivih ljudi koji će dodatno uljepšati vaše boravke u planinama. Puno je još razloga zašto završiti ovu školu, a za to će te se najbolje uvjeriti na licu mjesta. Dakle sljedećeg četvrtka u prostorijama Društva u Sinovčićevoj 2, a u međuvremenu sve potrebite informacije možete dobiti na telefonskim brojevima 394-365 ili 091/583-93-62.
Prošlu nedjelju sam zbog posla umjesto na Troglavu, kao ostatak postave iz one prošlotjedne "Grupe B", proveo na još jednoj biokovskoj turi. Naime, to je bila dvodnevna tura, a meni radna subota. Stoga sam iz raznoraznih razloga planirao odraditi neku kraću turu, te se konačno odlučio za uspon na Kimet, najviši biokovski vrh jugoistočno od Sv. Jure. Uspon započinje s predjela Ravna Vlaška, na kojemu je smješten info-punkt parka prirode "Biokovo", s prekrasnim vidikovcem na jugoistočni dio Makarske Rivijere.
Do tog mjesta se može stići automobilom najvišom planinskom cestom u Hrvatskoj, koju u posljednje vrijeme pokušavam što je moguće rjeđe koristiti. Ne samo zbog toga što se njome vozimo po vlastitoj odgovornosti, dakle s potencijalnim gubitkom automobilskog osiguranja u slučaju nesreće, poput primjerice kamene gromade koja se niz padinu sruči na haubu automobila, ili što su ove zime pripadnici makarske stanice GSS-a već nekoliko puta izvlačili automobile iz ledenih klopki, doduše nešto dalje na predjelu Kadulja, već ponajprije zbog želje da ne remetim mir dodatno i bukom automobilskih motora doista bogatog životinjskog svijeta Biokova. Doduše, ipak sam ovog puta na Biokovo išao s Plavim, koji se malčice zapustio s kondicijom, pa sam smatrao da je najbolje da započnemo malim koracima. A ovo je bez sumnje uspon idealan za to. Dva sata hoda do vrha, a tek nešto više od 300 m visinske razlike. Mislim da je to sasvim dovoljno da vam dočara popriličnu položitost staze.
Na Kimetu smo zadnjeg puta Zizi i ja bili prije nešto više od dvije godine, u vrijeme kad još nije postojala markirana staza do vrha. Tad nam je najveći problem predstavljala potraga za najvišim vrhom, jer su u neposrednoj blizini još dva vrha gotovo identičnih visina. Stoga sam tad najviše vremena izgubio igrajući se s kartom i kompasom. Danas je situacija potpuno drukčija. Staza je markirana, a na vrhu na jednom uspravljenom kamenu stoji i natpis vrha s nadmorskom visinom. Sve su to razlozi zašto sad neću ponavljati opis ove staze, koja je identična smjerom kojim smo tad i mi kretali do vrha, pa se svega možete prisjetiti iz sljedećeg posta.
Preko Kimeta je inače prošlog vikenda prošla kolona od ukupno 28 planinara iz Makarske, Splita , Sinja, Zagreba, Varaždina Ludbrega na 3. Biokovskoj zimskoj turi od Šošića do šumarske kuće na Lađeni u organizaciji makarskog speleološko-alpinističkog kluba ”Ekstrem”. Vjerujem da će uskoro glas o ljepoti ovog dijela Biokova doprijeti do svakog planinara.
Pogled s vrha Kimeta je ovog puta bio nešto bolji od prošloga, kad se gusta oblačna masa prelijevala niz južne padine Biokova i u potpunosti skrivala pogled na more. Ovog puta smo bar kroz velo izmaglice mogli vidjeti naše srednjo i južnodalmatinske otočne bisere, kao i onaj poluotočni. Iz naših leđa šareno smeđo-zeleno područje rezervata šume bukve i jele Kimet-Sutvid. Nešto istočnije masiv planine Šibenik s istaknutim vrhom Sv. Mihovila. To je prizor koji me dijelom prije dvije godine i potaknuo da se krenem upoznavati s planinom pod kojom su se rodili moji roditelji.
A svugdje uokolo nas bezbrojne vrtače, poput uzburkanog mora po kojemu jedrimo. Svo to geomorfološko bogatstvo okruženje Kimeta nudi nebrojene mogućnosti za nova speleološka istraživanja. Zasigurno tu ima vrtača u koje još uvijek nije ni stupila ljudska noga, posebice u one okružene visokim strmim liticama. Snijeg se inače u zamjetnom obliku pojavljuje tek kojih 200 metara od vrha. Potpuno neprimjereno ovom dobu godine, ali ničemu se nije za čuditi s obzirom kako se ponašamo prema našoj planeti.
Inače, postojala je mogućnost da na ovoj turi planinarimo s grupom lokalnih makarskih planinara, ali dok smo mi stigli na prijevoj između Lađene i Visovca, oni su već bili na vrhu. Bar pretpostavljam da su ono bili njihovi obrisi. Spletom okolnosti smo poprilično kasno krenuli iz Splita, pa se nadam da ćemo sljedećeg puta detaljnije uskladiti planove i odraditi neku zajedničku biokovsku turu.
Za silazak sam se odlučio provjeriti mogućnost drugog pristupa vrhu. S vrha se jasno očitavaju rubovi vrtača kojima bi se mogli nesmetano kretati, pa nije bilo druge nego da okušamo sreću i krenemo direktno prema jugu. I sve je ispalo više nego savršeno. Nedostajale su mi samo divokoze, koje su nam prošlog puta pravile društvo uokolo Kimeta. Kretanje rubovima iznimno dubokih vrtača daje posebnu draž planinarenju ovim dijelom Biokova. A pravih prepreka na stazi ni nema. Tek poneke kraće dionice hodanja po klekovini, a ono nešto porušena granja bukve sam pobacao u okolne vrtače, kako bi olakšao Plavome što sigurnije hodanje tim putem.
U završnom smo dijelu, nešto niže od prijevoja između Visovca (1409 m) s naše desne strane i kamene glavice nepoznatog imena s lijeve strane naišli na poprilično zapuštenu stazu s kojom smo se dalje i spustili na biokovsku cestu, i to nekih 300 metara niže od mjesta gdje smo ostavili automobil, pa sam se do njega uputio asfaltom, uživajući pritom u pogledu na Podgoru, Tučepe… Mislim da bi se markiranjem i uređenjem ove dionice mogla zaokružiti jedna prelijepa tura na Kimet.
A za sljedeći vikend? Da je bilo više dobre volje u mojoj firmi, bio bi na memorijalnom usponu na prenjski Lupoglav u čast prvoj trojici planinara Ilije Dilbera, Milorada Stjepanovića i Zije Jajatovića koji su se na njegov vrh popeli u zimskim uvjetima 1970. ali i tragično stradali u snježnoj mećavi prilikom silaska s vrha. A potajice sam se nadao da ću ipak doći u situaciju da prođem ove dvije ture i vjerujem puno toga korisnoga naučiti za nadolazeće ture. Ali srećom sam u sadašnjoj firmi dao otkaz, pa će vjerujem biti puno više vremena za dvodnevne ture, kao što je ova nadolazeća na Lupoglav ili ona prošla na Troglav.
Još tijekom silaska s Konja, u stilu stare narodne "željezo se kuje dok je vruće", započeo sam kovati plan o izletu sljedećeg vikenda. Kako nam je pri tom pred očima bilo Biokovo i snježna kapa na njegovom najvišem vrhu, zaključak se sam nametao. Predložio sam turu po Biokovu, ali za promjenu, s noćnim usponom na Lokvu, noćenjem u pl. kući "Slobodan Ravlić", te sutradan, ovisno o vremenskim prilikama, eventualno na Sv. Iliju. Vjerujem da ne moram ni pojašnjavati kakva je bila reakcija članova naše male planinarske družine.
Sljedećeg dana sam kontaktirao gosp. Bušelića iz HPD "Biokovo" - Makarska, koje gospodari pl. objektom na Lokvi, kako bi provjerio mogućnost noćenja za nadolazeći vikend. Kad sam dobio potvrdan odgovor više nije bilo nikakve sumnje gdje ćemo provesti vikend. A tijekom sastanka prošle srijede u "Mosora", broj zainteresiranih za ovu turu se udvostručio. Doduše, još je puno toga ovisilo i o vremenskoj prognozi, pa je broj učesnika bio još daleko od konačnoga. Tek u subotu, nekoliko sati prije planiranog polaska u 16h, uvidio sam da ćemo dupkom napuniti pl. kuću na Lokvi. Luka nam se nažalost nije mogao pridružiti zbog iznenadne bolesti, a Zizi zbog pripremanja ispita.
Planinarska kuća na Lokvi, nekadašnja lugarnica, nosi ime pokojnog Slobodana Ravlića, člana planinarskog društva "Biokovo" stradalog 16. siječnja 1981. na padinama Troglava. Inače, u spomen na njega se svake godine druge ili treće nedjelje u siječnju tradicionalno održava i memorijalni pohod, kojemu uvijek nazoči veliki broj planinara.
Vozeći se prema Makarskoj, pokušao sam prebrojati sve koji su se odazvali i došao do brojke 16. Tek sam sutradan skupljajući novce za noćenje, shvatio da nas je u biti 17. Drugog puta ću prije polaska sve morati postrojiti na Marineti i prebrojiti. U Makarskoj sam sve uputio da me pričekaju na toj istoj Marineti, dok ja trknem do Tučepa kod Buše po ključeve. Dao mi je sve potrebne informacije vezane uz korištenje struje i vode u kući, a ja zauzvrat njemu o našem planu uspona. Zlu ne trebalo! Bušo je ipak pročelnik HGSS Makarska. Dok sam se vratio u Makarsku, moji "pobunjenici" su se pod teretom svojih teških naprtnjači odlučili ipak na odlazak automobilima do pl. doma pod Vošcem, pa na jednosatnu šetnju do Lokve. To mi je u neku ruku i bilo drago, jer nisam bio siguran kako bi svi izdržali uspon tom poprilično zahtjevnom stazom po siparu i pri tom još po mraku. A još je postojala i realna opasnost da nas putem prati kiša.
Grupa se zatim razdijelila u dvije. Veća, nazovimo je "Grupa A", od ukupno 11 planinarki i planinara predvođenih Antom, kreće prema najvišoj planinskoj cesti u Hrvatskoj, dok manja, nazovimo je "Grupa B", kreće u V. Brdo. Kako sam bio u grupi "Grupi B", dalje nastavljam s opisom našeg uspona.
Kod zadnje kuće u V. Brdu smo ostavili automobil, namjestili čeone lampe, provjerili još jednom opremu, te krenuli stazom oštro uzbrdo. A uspon siparom nikad nije jednostavan, posebice kad je markacija jedva vidljiva, pa se vodič odluči na držanje pravca prema kuloaru. Što naravno uključuje direktni uspon po siparu, umjesto klasičnog u serpentinama. Bilo je to mjestimice: "Korak naprijed, natrag dva", ali smo se ipak dosta brzo uspeli do pod samu stijenu. Tu smo se opet izašli na markiranu stazu, te dalje u sepentinama kroz kuloar do izlaska na greben. Putem se nad Štropcem pojavilo prigušeno svjetlo za koje sam prvo pomislio da potječe od mjesečeve svjetlosti, ali me brzo razuvjerio pogled na stup odašiljača smještenog na Sv. Juri. Visinska bolest mi pomutila um! Markaciju je po izlasku na greben opet postalo sve teže slijediti, jer je puno utabanih putova, a oskudna vegetacija ne omogućava postavljanje uočljivijih oznaka. Ali srećom nismo ni tu gubili puno vremena, tako da smo do pl. kuće stigli nakon 3:15 h hoda, što je bilo izvrsno s obzirom da je Marijana gotovo cijelo vrijeme mučio želudac.
U međuvremenu je u kuću pristigla "Grupa A", koja je temperaturu u kući sa zatečenih 2°C, podigla na više nego zadovoljavajućih 20°C. Brzo smo se rasteretili svojih teških naprtnjači i prionuli na pripremu večere. Moja je uključivala malo šampinjona, malo batata, malo krumpira, dok je većina svoju bitku s glađu vodila uz pomoć mesnih odrezaka, kobasica, pilećih fileta… Ma bilo je tu svega, čak i previše. Sutradan se nažalost puno toga moralo i baciti, jer koliko god naša Luna imala ogroman apetit, to je i za nju bilo previše. U kući je nedostajalo samo pjesme i gitare. Razmazio nas Feka na Podgradini. Nešto iza 02.00 h nastupio je fajrunt, jer nas je ipak sutra očekivala tura na Sv. Iliju, bar smo tako mislili. Jer ujutro nas je dočekala dosadna kiša.
Prvo što sam namjeravao tog jutra učiniti je nadoknaditi sinoć potrošene zalihe drva za ogrijev, te smo opskrbljeni pilama iz potkrovlja krenuli prema relativno dosta udaljenoj šumi. Ali već nakon nekoliko minuta hoda po gustoj magli, uviđamo da bi možda ipak bilo najpametnije nazvati Bušu da nam objasni gdje bi nam bilo najbolje ispilati drva, kako ne bi predaleko odlutali. Nakon Bušinog odgovora da ni ne trebamo ići po drva, jer nam je predaleko, vratili smo se natrag u toplinu kuće neobavljena posla. Srećom su žene bile dovoljno korektne da nas ne ismijavaju.
Još je trebalo oprati posuđe, posložiti deke i podignuti jorgane s kreveta, obrisati pod, a ženski dio družine je u tomu bio daleko učinkovitiji od nas prilikom potrage za šumom. Uslijedilo je gašenje rasvjete, posljednji pogled na unutrašnjost kuće, te konačni polazak. U tim trenucima je bilo već 11:30 h, nama koji smo prijevozom vezani uz V. Brdo, odnosno Bast, gdje je Marijan ostavio svoj automobil, prekasno za bilo kakvu ozbiljniju turu. Stoga se odlučujemo silazak niz Skale preko prijevoja na Malom Borovcu. Ostatak grupe, čija vozila su pred napuštenim pl. domom pod Vošcem, u potrazi za snježnim radostima kreću natrag preko Sv. Jure.
Posljednji pozdravi i naše novo razilaženje putova. Vrijeme se u međuvremenu ponešto popravilo. Raspoloženje nam je kvarila jedino činjenica da je Luna posjekla sami vršak uške i to krvarenje nije prestalo cijelo vrijeme našeg silaska u V. Brdo, gdje smo na kraju temeljitim previjanjem izvršili vježbu prve pomoći na našoj crnoj ljepotici. Oblaci su se podignuli i otkrili nam mjesečevu površinu Biokova pokrivenu bezbrojnim vrtačama. Ali pojam riječi pogled je dobio sasvim novu dimenziju našim izlaskom na strmu stijenu Borovca. Malo što se može usporediti s biokovskim vidicima na bisere prosute uzduž najljepše rivijere na Sredozemlju. Koliko god puta dosad bio u prigodi da uživam u tomu, noge se kao magnetom privučene ipak svakog puta iznova ukopaju i ne dopuštaju da odvojim od te ljepote. To je ona ista opijenost ljepotom prirode koju doživljavam svakog ljeta kad iz mora gledam na visoke bijele stijene biokovskog zida što se uzdižu iz zelenog pojasa u podnožju. Ako postoji Raj, upravo takvim ga zamišljam. More, šuma, planina… Šteta samo što nije ljeto, pa da nakon planinarenja opustimo napete mišiće u plavetnilu pod nama. Ali ne treba biti nezahvalan.
Niz Skale, stazu usječenu u stijenu, pa niz sipar, spustili smo se do zaštićenog Miletinog bora (650 m), iznimno starog stabla crnog bora. To mjesto je inače u današnje vrijeme poznato i kao jedno od dva atraktivna biokovska paragliding poletišta. Drugo je smješteno u blizini Vošca na predjelu Pržinovac. Nemali broj puta sam s plaže na Ramovi zavidio tim letačima i iako sam čvrsto odlučio da ću se bar jednom tako spustiti s Biokova, eto nikako da ispunim taj san. A valjda će i on jednog dana doći na repertoar.
Na Miletinom boru smo se razišli s Marijanom, koji se uputio šumskom cestom prema Bastu i automobilu kojeg je jučer tamo ostavio za logističke potrebe nakon našeg silaska sa Sv. Ilije. A mi smo vrlo brzo stigli u napušteni zaseok Baškovići, a dalje asfaltiranom cestom do V. Brda.
Kod crkve prvo iznenađenje, upoznajemo se s domarom pl. kuće gosp. Borom Turinom kojemu vraćamo ključeve, podmirujemo financijski dio ovog izleta, te obećavamo da ćemo se sasvim sigurno uskoro vratiti na Lokvu.
A zatim gore kod auta nailazimo na gosp. Marija, ako sam dobio dobru informaciju prezime mu je Gojak, iz makarskog GSS-a koji nas neumoljivo zove da ga posjetimo u njegovoj konobi. Poziv je to koji se ne odbija, te smo se uputili do njegove obližnje kuće na vrhu mjesta. Naš srdačni domaćin nas uz spasonosne hladne pive upoznaje s objektom za koji planira da postane svojevrsnim baznim logorom za uspone na Biokovo. Lokacija s pogledom na biokovske litice je bez sumnje dobitna, a njegovoj gostoljubivosti nadaleko nema premca. Nema ni trunke dvojbe da će naš domaćin uspjeti u ostvarenju svog nauma. Ni nama nije bilo druge nego da mu obećamo naš skori povratak u "bazni logor", te da se uputimo automobilom prema Makarskoj.
Dolje smo se na Marineti sastali s Marijanom, koji je u međuvremenu već pristigao iz Basta, a uskoro su počeli pristizati i članovi "Grupe A" s pregrštom lijepih snježnih dojmova sa Sv. Jure. Malo kave, malo čaja, malo pive i puno razgovora. Već se roje misli za sljedeći vikend. Planova je puno, a članstvo "Grupe B" će gotovo u cijelosti završiti s Vedrom na Troglavu. Jedino je meni subota radna i to mi značajno kvari raspoloženje, ali ne očajavam. Siguran sam da ću za sebe i sve one koji su me voljni pratiti pronaći zanimljivu turu i za nadolazeći vikend.
Inače, jučer se napunila četvrta godina od smrti moje prekrasne špringer španijelke Lily, koja mi je toliko uveseljavala život da je uvijek u mojim mislima kad krenem nekom našom stazom preko Mosora ili Biokova. Njome je posvećen sljedeći filmić, snimljen prije 8 godina na Mosoru, koji je doduše prebacivanjem s trake na digitalni medij poprilično izgubio na kvaliteti snimke, ali ga ipak želim podijeliti s vama. U clip sam ukomponirao i neke fotografije s naših izleta po Biokovu, Omiškoj Dinari, Mosoru i Kozjaku, jer je ona zasigurno i najzaslužnija u mom otkrivanju ljepota tih brda i planina.
Prijedlog za nedjelju je opet Biokovo – vrh Kimet!
Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.
U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.
Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)
Vrsta priznanja:
brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT
srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)
zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT
posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT
visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT
NOVOST: najviše priznanje - potrebno 150 KT
Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.
