Lokva (1467 m) - Biokovo
|
Još tijekom silaska s Konja, u stilu stare narodne "željezo se kuje dok je vruće", započeo sam kovati plan o izletu sljedećeg vikenda. Kako nam je pri tom pred očima bilo Biokovo i snježna kapa na njegovom najvišem vrhu, zaključak se sam nametao. Predložio sam turu po Biokovu, ali za promjenu, s noćnim usponom na Lokvu, noćenjem u pl. kući "Slobodan Ravlić", te sutradan, ovisno o vremenskim prilikama, eventualno na Sv. Iliju. Vjerujem da ne moram ni pojašnjavati kakva je bila reakcija članova naše male planinarske družine. Sljedećeg dana sam kontaktirao gosp. Bušelića iz HPD "Biokovo" - Makarska, koje gospodari pl. objektom na Lokvi, kako bi provjerio mogućnost noćenja za nadolazeći vikend. Kad sam dobio potvrdan odgovor više nije bilo nikakve sumnje gdje ćemo provesti vikend. A tijekom sastanka prošle srijede u "Mosora", broj zainteresiranih za ovu turu se udvostručio. Doduše, još je puno toga ovisilo i o vremenskoj prognozi, pa je broj učesnika bio još daleko od konačnoga. Tek u subotu, nekoliko sati prije planiranog polaska u 16h, uvidio sam da ćemo dupkom napuniti pl. kuću na Lokvi. Luka nam se nažalost nije mogao pridružiti zbog iznenadne bolesti, a Zizi zbog pripremanja ispita. Planinarska kuća na Lokvi, nekadašnja lugarnica, nosi ime pokojnog Slobodana Ravlića, člana planinarskog društva "Biokovo" stradalog 16. siječnja 1981. na padinama Troglava. Inače, u spomen na njega se svake godine druge ili treće nedjelje u siječnju tradicionalno održava i memorijalni pohod, kojemu uvijek nazoči veliki broj planinara.  Vozeći se prema Makarskoj, pokušao sam prebrojati sve koji su se odazvali i došao do brojke 16. Tek sam sutradan skupljajući novce za noćenje, shvatio da nas je u biti 17. Drugog puta ću prije polaska sve morati postrojiti na Marineti i prebrojiti. U Makarskoj sam sve uputio da me pričekaju na toj istoj Marineti, dok ja trknem do Tučepa kod Buše po ključeve. Dao mi je sve potrebne informacije vezane uz korištenje struje i vode u kući, a ja zauzvrat njemu o našem planu uspona. Zlu ne trebalo! Bušo je ipak pročelnik HGSS Makarska. Dok sam se vratio u Makarsku, moji "pobunjenici" su se pod teretom svojih teških naprtnjači odlučili ipak na odlazak automobilima do pl. doma pod Vošcem, pa na jednosatnu šetnju do Lokve. To mi je u neku ruku i bilo drago, jer nisam bio siguran kako bi svi izdržali uspon tom poprilično zahtjevnom stazom po siparu i pri tom još po mraku. A još je postojala i realna opasnost da nas putem prati kiša. Grupa se zatim razdijelila u dvije. Veća, nazovimo je "Grupa A", od ukupno 11 planinarki i planinara predvođenih Antom, kreće prema najvišoj planinskoj cesti u Hrvatskoj, dok manja, nazovimo je "Grupa B", kreće u V. Brdo. Kako sam bio u grupi "Grupi B", dalje nastavljam s opisom našeg uspona.  Kod zadnje kuće u V. Brdu smo ostavili automobil, namjestili čeone lampe, provjerili još jednom opremu, te krenuli stazom oštro uzbrdo. A uspon siparom nikad nije jednostavan, posebice kad je markacija jedva vidljiva, pa se vodič odluči na držanje pravca prema kuloaru. Što naravno uključuje direktni uspon po siparu, umjesto klasičnog u serpentinama. Bilo je to mjestimice: "Korak naprijed, natrag dva", ali smo se ipak dosta brzo uspeli do pod samu stijenu. Tu smo se opet izašli na markiranu stazu, te dalje u sepentinama kroz kuloar do izlaska na greben. Putem se nad Štropcem pojavilo prigušeno svjetlo za koje sam prvo pomislio da potječe od mjesečeve svjetlosti, ali me brzo razuvjerio pogled na stup odašiljača smještenog na Sv. Juri. Visinska bolest mi pomutila um! Markaciju je po izlasku na greben opet postalo sve teže slijediti, jer je puno utabanih putova, a oskudna vegetacija ne omogućava postavljanje uočljivijih oznaka. Ali srećom nismo ni tu gubili puno vremena, tako da smo do pl. kuće stigli nakon 3:15 h hoda, što je bilo izvrsno s obzirom da je Marijana gotovo cijelo vrijeme mučio želudac. U međuvremenu je u kuću pristigla "Grupa A", koja je temperaturu u kući sa zatečenih 2°C, podigla na više nego zadovoljavajućih 20°C. Brzo smo se rasteretili svojih teških naprtnjači i prionuli na pripremu večere. Moja je uključivala malo šampinjona, malo batata, malo krumpira, dok je većina svoju bitku s glađu vodila uz pomoć mesnih odrezaka, kobasica, pilećih fileta… Ma bilo je tu svega, čak i previše. Sutradan se nažalost puno toga moralo i baciti, jer koliko god naša Luna imala ogroman apetit, to je i za nju bilo previše. U kući je nedostajalo samo pjesme i gitare. Razmazio nas Feka na Podgradini. Nešto iza 02.00 h nastupio je fajrunt, jer nas je ipak sutra očekivala tura na Sv. Iliju, bar smo tako mislili. Jer ujutro nas je dočekala dosadna kiša.  Prvo što sam namjeravao tog jutra učiniti je nadoknaditi sinoć potrošene zalihe drva za ogrijev, te smo opskrbljeni pilama iz potkrovlja krenuli prema relativno dosta udaljenoj šumi. Ali već nakon nekoliko minuta hoda po gustoj magli, uviđamo da bi možda ipak bilo najpametnije nazvati Bušu da nam objasni gdje bi nam bilo najbolje ispilati drva, kako ne bi predaleko odlutali. Nakon Bušinog odgovora da ni ne trebamo ići po drva, jer nam je predaleko, vratili smo se natrag u toplinu kuće neobavljena posla. Srećom su žene bile dovoljno korektne da nas ne ismijavaju. Još je trebalo oprati posuđe, posložiti deke i podignuti jorgane s kreveta, obrisati pod, a ženski dio družine je u tomu bio daleko učinkovitiji od nas prilikom potrage za šumom. Uslijedilo je gašenje rasvjete, posljednji pogled na unutrašnjost kuće, te konačni polazak. U tim trenucima je bilo već 11:30 h, nama koji smo prijevozom vezani uz V. Brdo, odnosno Bast, gdje je Marijan ostavio svoj automobil, prekasno za bilo kakvu ozbiljniju turu. Stoga se odlučujemo silazak niz Skale preko prijevoja na Malom Borovcu. Ostatak grupe, čija vozila su pred napuštenim pl. domom pod Vošcem, u potrazi za snježnim radostima kreću natrag preko Sv. Jure.  Posljednji pozdravi i naše novo razilaženje putova. Vrijeme se u međuvremenu ponešto popravilo. Raspoloženje nam je kvarila jedino činjenica da je Luna posjekla sami vršak uške i to krvarenje nije prestalo cijelo vrijeme našeg silaska u V. Brdo, gdje smo na kraju temeljitim previjanjem izvršili vježbu prve pomoći na našoj crnoj ljepotici. Oblaci su se podignuli i otkrili nam mjesečevu površinu Biokova pokrivenu bezbrojnim vrtačama. Ali pojam riječi pogled je dobio sasvim novu dimenziju našim izlaskom na strmu stijenu Borovca. Malo što se može usporediti s biokovskim vidicima na bisere prosute uzduž najljepše rivijere na Sredozemlju. Koliko god puta dosad bio u prigodi da uživam u tomu, noge se kao magnetom privučene ipak svakog puta iznova ukopaju i ne dopuštaju da odvojim od te ljepote. To je ona ista opijenost ljepotom prirode koju doživljavam svakog ljeta kad iz mora gledam na visoke bijele stijene biokovskog zida što se uzdižu iz zelenog pojasa u podnožju. Ako postoji Raj, upravo takvim ga zamišljam. More, šuma, planina… Šteta samo što nije ljeto, pa da nakon planinarenja opustimo napete mišiće u plavetnilu pod nama. Ali ne treba biti nezahvalan.  Niz Skale, stazu usječenu u stijenu, pa niz sipar, spustili smo se do zaštićenog Miletinog bora (650 m), iznimno starog stabla crnog bora. To mjesto je inače u današnje vrijeme poznato i kao jedno od dva atraktivna biokovska paragliding poletišta. Drugo je smješteno u blizini Vošca na predjelu Pržinovac. Nemali broj puta sam s plaže na Ramovi zavidio tim letačima i iako sam čvrsto odlučio da ću se bar jednom tako spustiti s Biokova, eto nikako da ispunim taj san. A valjda će i on jednog dana doći na repertoar. Na Miletinom boru smo se razišli s Marijanom, koji se uputio šumskom cestom prema Bastu i automobilu kojeg je jučer tamo ostavio za logističke potrebe nakon našeg silaska sa Sv. Ilije. A mi smo vrlo brzo stigli u napušteni zaseok Baškovići, a dalje asfaltiranom cestom do V. Brda. Kod crkve prvo iznenađenje, upoznajemo se s domarom pl. kuće gosp. Borom Turinom kojemu vraćamo ključeve, podmirujemo financijski dio ovog izleta, te obećavamo da ćemo se sasvim sigurno uskoro vratiti na Lokvu.  A zatim gore kod auta nailazimo na gosp. Marija, ako sam dobio dobru informaciju prezime mu je Gojak, iz makarskog GSS-a koji nas neumoljivo zove da ga posjetimo u njegovoj konobi. Poziv je to koji se ne odbija, te smo se uputili do njegove obližnje kuće na vrhu mjesta. Naš srdačni domaćin nas uz spasonosne hladne pive upoznaje s objektom za koji planira da postane svojevrsnim baznim logorom za uspone na Biokovo. Lokacija s pogledom na biokovske litice je bez sumnje dobitna, a njegovoj gostoljubivosti nadaleko nema premca. Nema ni trunke dvojbe da će naš domaćin uspjeti u ostvarenju svog nauma. Ni nama nije bilo druge nego da mu obećamo naš skori povratak u "bazni logor", te da se uputimo automobilom prema Makarskoj. Dolje smo se na Marineti sastali s Marijanom, koji je u međuvremenu već pristigao iz Basta, a uskoro su počeli pristizati i članovi "Grupe A" s pregrštom lijepih snježnih dojmova sa Sv. Jure. Malo kave, malo čaja, malo pive i puno razgovora. Već se roje misli za sljedeći vikend. Planova je puno, a članstvo "Grupe B" će gotovo u cijelosti završiti s Vedrom na Troglavu. Jedino je meni subota radna i to mi značajno kvari raspoloženje, ali ne očajavam. Siguran sam da ću za sebe i sve one koji su me voljni pratiti pronaći zanimljivu turu i za nadolazeći vikend. Inače, jučer se napunila četvrta godina od smrti moje prekrasne špringer španijelke Lily, koja mi je toliko uveseljavala život da je uvijek u mojim mislima kad krenem nekom našom stazom preko Mosora ili Biokova. Njome je posvećen sljedeći filmić, snimljen prije 8 godina na Mosoru, koji je doduše prebacivanjem s trake na digitalni medij poprilično izgubio na kvaliteti snimke, ali ga ipak želim podijeliti s vama. U clip sam ukomponirao i neke fotografije s naših izleta po Biokovu, Omiškoj Dinari, Mosoru i Kozjaku, jer je ona zasigurno i najzaslužnija u mom otkrivanju ljepota tih brda i planina. Prijedlog za nedjelju je opet Biokovo – vrh Kimet! |
