Svetom Iliji za Svetog Stipana
Vremenska prognoza je za ovu srijedu najavljivala sunčan dan, a nakon visokokaloričnih blagdana najbolja terapija je dan u planini. Stoga sam na brzinu složio plan za uspon na Sv. Iliju i poruku putem SMS-a proslijedio svim potencijalnim zainteresiranima. S obzirom na virozu koja očito ovih dana vlada nad Splitom, pozivu se odazvala petorica zdravih i odvažnih. Dogovor je bio da se Plavi i ja s Perom, Dadom i Marijanom nađemo na benzinskoj na istočnom izlasku iz grada, dok će Bruno doći iz Ciste direktno u Bast. On je ovaj uspon iskoristio kao svojevrsni bijeg od žene i njene rodbine na bar jedan dan. Kako u to blagdansko jutro nije bilo gužve na magistrali, u Bast smo stigli relativno brzo, a jedini tračak sumnje u pravilni odabir dana za uspon na Sv. Iliju (1642 m) je proizvela ogromna oblačna masa nad Biokovom, koju smo uočili već negdje oko Piska i to usprkos mraku. Ali ni to me nije obeshrabrilo, a vjerujem ni ostatak društva u drugom automobilu. Bar nitko nije ništa komentirao kad smo se parkirali nešto niže od groblja u Bastu (303 m). Optimizam je i dalje nesmiljeno buktio, jer nisam mogao ni pomisliti da se toliko može pogriješiti po pitanju vremenske prognoze. Uslijedile su posljednje pripreme pred početak uspona, a zatim hitro kroz mjesto do zadnjih kuća, pa uzbrdo stazom do izvora Korito, koji je već iz daljine hučio snagom svoje vode. Kako nam u tim trenucima nije nedostajalo zaliha vode, a vjerojatno bi nam i caklina na zubima popucala od njene hladnoće, nismo se dugo zadržavali pred njim. U međuvremenu je Plavi odustao od uspona, a vjerojatno je tome kumovao i njegov umor nakon neprospavane noći. Vratio se natrag do automobila i bar se pošteno naspavao. A nas petorica smo nastavili dalje s usponom stazom kroz sipar sve do prvog odvojka lijevo prema Osičinama. Odvojak je dobro označen i teško ga je ne primijetiti.  Inače postoji i drugi odvojak nešto više položen od ovoga. Nakon izlaska iz sipara koračamo kratko vrijeme u smjeru zapada, a zatim strmo uzbrdo kroz stijenu u smjeru sjevera. Odmah naviru sjećanja na moj prvi pokušaj uspona na Sv. Iliju, još tamo negdje pred 15-tak godina, kad su markacije bile znatno rjeđa pojava, a i ono malo što ih je bilo je zbog njihove bljedoće bilo teško za uočiti. Sad sam spoznao da sam tad otišao previše u smjeru zapada, tražeći zaklon od kiše, i zatim se penjući po strmim skliskim stijenama izašao direktno gore na greben. Tad sam si obećao da neću nikad više u planinu, ali je zov divljine usprkos tomu ipak bio jači i više ni ne razmišljam o prestanku planinarenja. Ovog puta su markacije bile besprijekorne, pa nije bilo izgleda da se previdi ova nagla promjena smjera.  Još dolje od sipara smo bili u oblacima, koji su nas prekrili i zasuli sitnim kapljicama kiše. Vidljivost je mjestimice bila cca. 30 m i to je bilo okruženje koje nam je pravilo društvo cijeli ovaj uspon. S jednom malom promjenom što je u šumi na Osičinama kišicu zamijenio snijeg. Isprva tek pokoja pahulja, a zatim je sve preraslo u ozbiljnije padaline. Do kuće na Osičinama (1353 m) smo stigli negdje oko 10.30 h, pa smo pauzu iskoristili za prvi objed, okrjepu organizma i javljanje svojima da se ne brinu. Oni se doduše nisu ni zabrinuli, jer je svo to vrijeme u Splitu bilo sunčano i vedro. Da nema ovih fotografija i snimki, vjerojatno nam ne bi vjerovali u kakvim smo se mi okolnostima pentrali po Biokovu. Pauza pred kućom nije mogla biti duža, jer nas je očekivalo još cca. 1.30 h uspona na Sv. Iliju. Stoga smo se spremili i puni elana krenuli dalje, usprkos vremenskim prilikama, odnosno neprilikama.  Snijega kroz šumu je bilo sve više, ali je i dalje markacija postavljena na stabla bila vidljiva. Tek dolaskom u uvalu na grebenu poviše šume, gdje sam otprije znao da je križanje staza s onom grebenskom iz pravca Lokve, markacije više nije bilo moguće pronaći ni za lijeka. Ni to me ne obeshrabruje, jer znam koliko smo blizu vrhu, a sad dok je staza pokrivena snijegom više i nije presudno da je se držimo kao pijani plota, da se tako izrazim. Najviša kota koju smo dostigli je bila 1570 m, bar sudeći prema Marijanovom i Brunovom GPS-u. Ipak, presporo napredovanje u tako dubokom snijegu, gdje smo samo zbog gamaša na nogama samo Marijan i ja naizmjence mogli prtiti snijeg, učinilo je svoje da na vrh ne stignemo do zacrtanih 12.30 h, te se zbog sve dubljeg snijega i pojačanja padalina odlučujemo na povratak. Iako je nekim od nas to teško palo, razvoj daljnje situacije s vremenom je potvrdio ispravnost te odluke.  Povratak se pokazao i zahtjevnijim, jer se sad trebalo i uspeti strmim padinama iz vrtače pod samim vrhom u koju smo se spustili. Sad je snijeg opet pojačao i jedva smo se čekali dočepati one uvale nad Osičinama. S tog mjesta je sve opet postalo lakše. Točnije sve do izlaska iz šume pod Osičinama. Tu nas je zahvatila ledena kiša, koja je kuglicama leda u potpunosti prekrila sve uokolo nas. Kretanje po tom ledenom tepihu je bio pravi "šećer na kraju". A to nas je pratilo sve do "Korita", gdje smo napokon izašli iz zone oblaka. Biokovo nam je još jednom pokazalo svu svoju ćudljivost. Mislim da je većini u tim trenucima bilo najbitnije što prije se dočepati automobila i na suhome se presvući u novu robu. Tu nas je dočekao i Plavi, koji je svo ovo vrijeme proveo spavajući, jer mu kiša nije ni dopuštala šetanje u okolici.  Još je preostalo samo da se spustimo na magistralu, uz čaj razmijenimo doživljaje s ture i dogovorimo se da drugog puta ovo moramo ponoviti, ali tada s noćenjem na "Osičinama". Nadam se da će to biti vrlo brzo, jer usprkos činjenici što se nismo uspeli na sami vrh, ovo smatram zajedničkim uspjehom. Vremenska prognoza se pokazala potpuno pogrešnom i mislim da je to bilo po prvi puta otkad pratim prognostičke karte na DHMZ-u. Još ranije tog dana, točnije jutra, kad sam došao pod Biokovo, bio sam sretan što se ipak nije odazvalo previše ljudi, jer bi uspon u ovakvim uvjetima za dio njih bio i više nego prenaporan i riskantan. Sv. Ilija se još jednom pokazao tvrdim zalogajom, ali to je baš ono što Biokovo čini dalmatinskom kraljicom planina. I zato ću uvijek s veseljem natrag "mojoj" planini. |
